Snježana Banović: Masoni i kazalište u NDH


Da se nadovežem na temu masona i njihova progona u nacizmu koji danas spominje naš novi #predsjednik. Dakle, Pavelić je u početku smatrao da su oni poguba, no uskoro je shvatio da ih ima kraj sebe, u ustašama (npr. Slavko Kvaternik, po nekima i Mile Budak) pa se predomislio.
Prva su hapšenja masona u Zagrebu izvršili Nijemci koji su ih smatrali britanskim špijunima. Premda su pripadnici najveće zagrebačke lože “Libertas” na čelu s bankarom Pliverićem uputili Paveliću pismo podrške jer je njihova loža „uvijek imala hrvatsko nacionalno obilježje“, pojedinačna hapšenja masona od strane Ustaša započela su odmah u travnju, a samo masonstvo bilo je u početku zabranjeno. Ustaše su smatrali da njih, sve „svjetle i učene glave“ treba dobro „pritisnuti, pa će kasnije raditi i za nas.“ Tako je i bilo: masovno hapšenje masona u Zagrebu uslijedilo je u studenom kad su četrdesetorica njih bili uhapšeni u noći između 10. i 11. studenog te su sljedećeg dana prebačeni iz zatvora na Savskoj cesti u Jasenovac, a dan poslije toga u logor Stara Gradiška. U toj je grupi bio i istaknuti dirigent Hrvatskog državnog kazališta Krešimir Baranović (u masonima od 1930.) kao i bivši ravnatelj Drame Josip Badalić (u masonima od 1934.). Iako su u logoru imali poseban status i tretman, teško su podnosili uvjete kakvi su tamo vladali. Većina zatočenih masona puštena je u travnju 1942. godine na intervenciju masona i Pavelićeva bliskog prijatelja Leonarda Grivičića te generala Horstenaua, ustaškog ministra Nikšića i velikog župana Badovinca. Ostali masoni u Kazalištu bili su, uz bivšeg intendanta Freudenreicha, i dramaturg Slavko Batušić koji je udaljen iz kazališta već u srpnju te ugledni operni solisti Josip Križaj i Drago Hržić koji su kao prvaci europskog glasa u opernom ansamblu bili nezamjenljivi te time i zaštićeni od progona. Baranović je izašao iz logora u travnju 1942., prepun „osjećaja klonulosti“, no njegov balet Licitarsko srce, usprkos najavama u kolovozu 1941. nije izveden u toj sezoni već je prebačen u sljedeću, a on vraćen u angažman tek u rujnu 1942. godine.


Više o tome u mojoj knjizi “Država i njezino kazalište”.