21. siječnja 1990 u automobilskoj nesreći poginula je Lydia Sklevicky. Otad je prošlo trideset godina i bojim se da, osim veoma malom broju ljudi, to ime neće mnogo kazivati, a još će ih manji znati što je to Lydia Sklevicky radila, čime se bavila, što je njezina ostavština i vrijedi li nam ona i danas. Jedna druga veoma važna žena iz približno iste generacije, Rada Iveković, nazvala je Lydiju feminističkom začinjavkom. Sjajan spoj mnogih značenja, jer Lydia je bila jedna od veoma malo feministkinja drugog vala, k tome i etnologinja po znanstvenom interesu (jednom od), slijedom toga začinjavka, a da je „imala prste”, da je začinjala, te da je u mnogome njezin utjecaj bio ključan u svemu što se u polju feminističke teorije i aktivizma događalo sedamdesetih i osamdesetih, to je neporecivo. Preko dvije decenije bavila se feminističkim pitanjima, pisanjem brojnih tekstova, znanstvenih i novinskih, organiziranjem cijelog niza aktivnosti, ne mala je njezina uloga (ako ne i ključna) u uspostavi prve feminističke organizacije u SFRJ/RH u sklopu znanstvene zajednice, bila je to sekcija Žena i društvo u sklopu Sociološkog društva Hrvatske. Grupa je neformalno djelovala i ranije, od 1976 a sekcijom SDH postaje 1979 godine, i tako dalje i tome slično. No ovdje nećemo ulaziti u životopis i bibliografiju, to je već jednom obavljeno zahvaljujući predanom radu i gotovo strasnoj posvećenosti dviju žena sa Instituta za Etnologiju, Anamarije Starčević Štambuk i Dunje Rihtman Auguštin.
Sve to, pa i mnogo više, objavljeno je pet, odnosno šest godina nakon pogibije Lydie Sklevicky. Prvo je 1995. objavljen broj časopisa Kruh i ruže, koji je izdavala Ženska infoteka, cijeli posvećen uspomeni na nju, potom, godinu dana kasnije, također i izdanju Ženske infoteke izašla je knjiga Konji, žene, ratovi. I dok je u časopisu skupljena zbirka tekstova žena koje su s njom bile bliske, koje su s njom surađivale i onih koje su je poznavale i cijenile njezin rad, knjiga Konji, žene ratovi, koju je znanstveno i stručno iznijela Dunja Rihtman Auguštin, uz nezamjenjivu pomoć Anamarije Starčević Štambuk, je (trebao bi biti), kamen temeljac feminističkih istraživanja, osobito kad je o historiji i historiografiji riječ. D. Rihtman Auguštin je sredila tekst nedovršenog doktorata Lydije Sklevicky i pripremila ga za objavljivanje, što čini glavninu knjige, te sakupila ogroman broj njezinih tekstova, kako znanstvenih tako i novinskih komentara, što čini drugi dio knjige. Anamaria Starčević Štambuk napravila je pedantnu bibliografiju kojoj se, sigurna sam, nema što dodati.
Listanjem knjige, tek pregledom sadržaja, ili naslova brojnih tekstova – ogromna je to ostavština – vidi se kako su važne teme raspravljane, najvećim dijelom one koje nas i danas pritišću, a autorica je već tada ponudila razumijevanje, odgovore, pa ponekad i rješenja. U doktorskom radu postavljeni su standardi za istraživanje povijesti žena koji i danas itekako vrijede. Tema rada, Antifašistički front Žena u Narodno oslobodilačkoj borbi, danas je ponovo od velikog značenja, imajući u vidu današnje prijepore o značenju i karakteru antifašizma uopće. Lydia Sklevicky, kao istraživačica i znanstvenica, inzistirala je na interdisciplinarnosti, u jednakoj mjeri izučavala je arhive i proučavala teorije iz domena povijesnih znanosti, sociologije, antropologije, etnologije, socijalne povijesti i povijesti žena, i nije ih suprotstavljala jedno drugom već je nastojala, unutar toga polja, uspostaviti dijalog znanja. Kao feministkinja, zazirala je od samoomeđivanja žena kao grupe koja određuje i (pr)opisuje samu sebe, da bi bila tek pri-dodata svekolikoj „velikoj” povijesti, naravno, povijesti muškaraca. I kada istražuje AFŽ ona si prije svega postavlja ključno metodološko pitanje: „Na koji način istraživanje organizacije žena može osvijetliti samu kvalitetu emancipatorskih procesa u jednom društvu?” Potpuno joj je naime jasno da, ukoliko se radi o emancipaciji bilo koje grupe ljudi, ona se (emancipacija) ne može odviti, niti postići, izvan ukupnih emancipatorskih procesa u društvu. Jednako tako joj je razvidno da je nužno (i) posebno izučavanje tih društvenih grupa, kako bi se otkrilo i shvatilo mehanizme koji te procese ometaju ili pak olakšavaju.
Ono što se sada u ovoj prigodi pitamo jest ne toliko o aktualnosti onoga što nam je ostavila u baštinu (poznavajući naime prilično dobro taj opus, mogu reći da je on itekako aktualan, pa u mnogome i ispred vremena, to jest onoga što suvremeni feminizam u Hrvatskoj nudi), nego zbog čega ta baština ostaje neiskorištena. Radi se naime o mogućnosti da se skrate putevi, to jest, da se upotrijebe znanja i spoznaje kao stečevina i polazište za daljnja promišljanja i aktivnosti, kako ne bismo uvijek iznova bile/i na početku, otkrivale/i već otkrivene metode, donosile već donesena rješenja. Ovo možemo komentirati onako kako bi najvjerojatnije učinila Lydia, s zaraznim entuzijazmom i nevjerojatnim humorom. Rekla, bi pretpostavljamo, „Dječje bolesti feminizma”.
Na dan njezine pogibije, u 13 sati u prostorijama Instituta za etnologiju, održat će se panel posvećen Lydiji Sklevicky. Nemam informaciju da je itko pored sjajnih žena iz Instituta, od svih feminističkih grupa, studija, antifašistkinja, anarhistkinja… na bilo koji (javni) način obilježio ovu, za feminizam u Hrvatskoj, veliku godišnjicu. A tko nema prošlost…
radio gornji grad 
