Božica Jelušić: VLATI TRAVE NA MRAZU NEMILOSRĐA

Ilustracija: P. Valery, Nacrt Zmijca,

Voljela bih da i ljudi koji se ne bave sociologijom ni društvenom analitikom, prepoznaju uznemirujuće znakove fašizacije društva, a koji nadiru sa svih strana, budući da se osiljena vlast niti ne trudi da ih sakrije. Taj se proces ogleda u nepovjerenju građana u institucije, temeljem negativnih iskustava. Ugrožena je jednakost građana pred zakonom, temeljni postulat demokracije. Tajkunski sinovi dobivaju smiješne “kaznene mjere” za okrutne krvne delikte, drogeraši i uličari su “heroji nacije”, dok su osuđeni teroristi, avanturisti i besposličari “moralne vertikale”, čija se izborna podrška vrednuje kao dragocijena. Klasne su razlike ogromne: za 5-godišnja primanja i dohotke dviju ne osobito pametnih, ali nevjerojatno “spretnih” političarki, mogla bi se izgraditi četiri pristojna staračka doma, gdje starci ne bi gorjeli poput martirskih buktinja u požarno neosiguranom prostoru.

Dakle, sustav socijale, pokraden, urušen, razoren i izvan kontrole, ne daje nikakve nade ljudima koji su desetljećima taj isti sustav izgrađivali. Nemaju li osobnih zaliha ili donekle pristojnu i moralnu djecu, osuđeni su na tjeskobnu i neizvjesnu “zadnju dekadu”, gdje će smrt čekati kao oslobođenje od užasa, gorčine i nepravde. Čitam u novinama, da je razina humanizma u području gerijatrije, mjerilo kultiviranosti i stabilnosti države. Pa, eto, tu smo zaista na najmutnijem i najočajnijem dnu i ne treba daljnjih rasprava. Znak takvih čvrstih interesnih struktura bio je snop spojenih štapića, fasces, kojim je zorno izražena snaga “uključenih” u stvari, u odnosu na neuključene, sve ostale izvan kruga. Oni su kao vlati trave, koje će zgaziti svaka čizma i oklopnjačka gusjenica.

Fašizacija je najprije vidljiva u odnosu prema slabima, koji postaju teret i balast, kad ne opslužuju vlast i Crkvu i nisu bitni za prevagu neke političke opcije. Ratovi dokazuju da su upravo oni prvi na udaru istrebljenja. Nadalje, tu su i umjetnici, uvijek tretirani kao paraziti, kao oni koji “ne privređuju”, dok se njihova djelatnost., među tupom, skorojevićkom i osiljenom gomilom, tretira kao “prenemaganje”. Stoga ih treba ukinuti, obeshrabriti, lišiti osiguranja i minimalnih prava. Njihova udruženja su besmislena, nemaju pravo glasa ni odlučivanja, ne mogu utjecati na raspodjelu sredstava, dakle, irelevantno je što i kako stvaraju, jer od umjetničkog rada ne mogu živjeti. Da ne govorimo o onima izuzetno talentiranima, a koji su slučajno još i opozicionari “glavnoj struji ” u umjetnosti. Ti si mogu tražiti rezervnu domovinu, dok su još na nogama i dok ih pamet i kreativnost donekle služe. Pogodna je i poželjna samo ona kultura, koja operira nacionalnim kičerskim simbolima i znakovima, te se apologetski odnosi prema ideologiji.

Ah, da, šećer na kraju. Veličanje majčinstva, navodna silna briga o potomstvu i demografskoj slici, upravo doživljava očekivani krah. Ništa od statusa “majke odgajateljice, od pristojnih naknada i stabilnih obiteljskih uvjeta. To previše košta našu rastrošnu državu, koja ne bi mogla davati astronomske plaće političarima, bez obzira na uspješnost, pa onda oni ne bi mogli slati djecu u Amerike i kojekuda, jesti lososa i imati sedam do devet paralelnih adresa i boravišta u Lijepoj našoj. Bila bi to zaista grozna nepravda i možda znak da je društvo na nekom putu oporavka. A to zaista ne bi mogli dopustiti oni koji u interesnom “snopiću” drže i svoj štap. Kad bismo ga prelomili, snop bi oslabio, i onda, jao, ne smijemo ni zamisliti što bi se dalje dogodilo!