O knjizi Dubravke Ugrešić: Doba kože

Piše: Đurđa Knežević

„Da, živimo u doba kože. Naše doba – lešina uz koju smo se stisli – nije u najboljem stanju”. O ovome, to jest pod ovom glavnom slikom, u zbirci od šesnaest eseja, piše Dubravka Ugrešić, a slika je to našeg doba, koje jest, doduše, naše, ali je mrtvo. Koža je tanka, veoma nepostojana opna koja dijeli unutarnje i vanjsko, koža drži na okupu ljudetinu, kako autorica, s dobrim razlozima opisanima u knjizi, naziva ljudsko meso. S ljudetinom, dakako, umire i koža, osim ako ucviljena rodbina, bližnji i daljnji, nisu u stanju to prihvatiti, i silno žele lešinu održati u stanju koje će im davati iluziju da je lešina – živa! Jer lešina, značajna lešina, nosila je sadržaj koji poznaju, kojem su se klanjali, pa i kad ga nisu poštivali, s kojom su osjećali kakvu-takvu sigurnost. Sve to nestaje ako se dopusti da lešina umre. Stoga treba pošto-poto očuvati kožu jer ta daje privid da i dalje traje vrijeme u kojem je pod njom još bilo života, da je još uvijek tu s nama, makar tek njezino obličje, i da je stanje isto, nepromijenjeno. Tako autorica pripovijeda o cijelom institutu u Moskvi kojem je jedini zadatak održavanje Lenjinove mumije, ili pak o silnoj želji ljudi da, kad je već sadržaj omeđen i sapet kožom tako lako kvaran i prolazan, samu kožu ukrase tetovažama i tako je sačuvaju kao spomenik samima sebi.

I tako, opisujući kožu kao opći okvir koji sapinje i koliko–toliko na okupu drži društvo, njegove dijelove, iz eseja u esej secira ono što se nalazi unutar nje, iznutrice. U početnom eseju, u doslovce prvim rečenicama, raščlanjuje i ukazuje na ono što najbolje poznaje, što i samo čini njezinu intelektualnu i zanatsku os – književnost. Pa će tako bez uvijanja napisati: „Možda je književnost na izdisaju, ali njezina opća slabost nije se dogodila zbog historijske pobjede života nad književnošću, nego zbog književnog samouništenja na kojemu su predano radili sami participanti književnih procesa: izdavači gladni novca, lijeni urednici, potkupljivi kritičari, neambiciozni čitaoci i netalentirani autori gladni slave.” Istovremeno, popularnu kulturu (naziva je novim mitološkim poljem) opisuje kao onu koja svojim „konzumentima pomaže da svare nesvarljivu realnost.” Da problem i nije novije naravi, to jest, da se u raznim vremenima pojavljuje na sličan način, govorila je i više od pola stoljeća ranije Doris Lessing, opisujući roman koji je postao funkcija rascjepkanog društva, iscjepkane svijesti. Lessing govori o čitateljima, Ugrešić o konzumentima, svodi se na isto. Oni čitaju zbog informacija, da vide što se događa, ne zanimaju ih filozofska svojstva bez kojih roman ne može biti. Stoga će iz izdavačkih kuća izlaziti ne dobri, nego kompetentni i informirani romani. Ovome bi se još moglo dodati da po mogućnosti izlaze i bestselleri, brojčani pa time i novčani nadomjestak za literarnu kvalitetu.

Dubravka Ugrešić dotiče se gotovo svih ključnih društvenih problema i fenomena suvremenosti, obično počinje nekim konkretnim, rekli bismo „domaćim” problemom koji zatječe na području novonastalih država nakon raspada Jugoslavije (pritom se uglavnom referira na Hrvatsku), no s lakoćom pokazuje univerzalnost tih problema, njihovo postojanje u prvom, drugom, trećem svijetu. Tako joj raspon tema ide od razmišljanja o imigrantima, o ratovima i teatralizaciji zločina, o narcizmu modernog ubojice, koji ubojstva racionalizira i postavlja na „višu” razinu, o političkom jeziku za koji govori da je izgubio snagu i ispraznio se od značenja (uklapa se to u razmišljanja raznih autora; filozofa i sociologa, spomenimo samo Hannah Arendt, Richarda Senetta, koji uz mnoge druge, već desetljećima govore o nestanku javnog prostora). Usmjerit će svoju pažnju i na odnos muškaraca-pisaca i žena-spisateljica. Ponovo u svom primarnom prostoru, prostoru književnosti, poznajući ga dobro i bivajući i sama nužnošću svog posla postavljena u njegove odnose, dopustit će si nešto više osjetljivosti, ljutnju i ironiju. S pravom, to jest, rekli bismo, to joj sve malo više ide na živce jer joj je suviše blizu živaca. Argumentirano, i s jako dobrim razlozima oštro, govori o tom odnosu smjesta ga opisujući kao „mizogini vandalizam”. Tako piše, čitko i jednostavno, no istovremeno dubinski i precizno razlažući fenomen ‘muškog pisma’, kako ga naziva, ironično ga stavljajući u ravan ‘ženskog pisma’, koje, s čime se vrlo lako složiti, smatra besmislenim. „Muško pismo je uvijek u množini, žensko u jednini. Muškarci misle i govore mi, žene obično govore ja. Muško pismo je dominantno i autoritativno, žensko minorno, gotovo ‘ilegalno’ i antiautoritativno, muško je kanonsko, žensko antikanonsko. Žene se u svom ‘pismu’ najčešće obraćaju muškarcima, muškarci se najčešće obraćaju muškarcima.” Osvrće se i na fenomen postojanja/djelovanja mnogih autorica, spisateljica, umjetnica, koje ustvari pristaju na taj zabran u kojem se bave svojom intimom i prema kojoj su gotovo isključivo okrenute. Uzima tako primjer izložbe jedne holandske umjetnice, ispunjene selfijima, vibratorima, donjim rubljem, snimkama vlastite vagine s končićem od tampona i slično, što se brže bolje proglašava „hrabrim činom” i „pomicanjem granica”. Kako sve to, međutim, nikakve veze s klasičnim feminizmom ne može imati, a da bi se našlo utočište u nekom getu, brže-bolje je ta, u osnovi kreativna nemoć da se nadvlada zadane okvire, nazvana ‘neofeminizmom’. Dubravka Ugrešić moguće ima sreće u neznanju da i mi svoj neofeminizam imamo, i na našim područjima valjaju se slične gluposti. Naime, s epicentrom u Hrvatskoj žare i pale Vaginini monolozi, priglupa, quasi-literarna tvorevina uvezena iz SAD.

Autorica je, u stvari, veoma mnogo prostora u knjizi posvetila temeljnom feminističkom pitanju, to jest mjestu individue (ženske) u društvu, odnosa društva prema njoj ali i ženama kao kategoriji. Taj problem ona propituje iz pozicije djelatne (ženske) individue, a na sreću ne i s pozicije biologije. Ili drugačije rečeno, za nju je feminizam pitanje politike (u najširem smislu) a ne biologije. Napokon, taj je odnos za samu autoricu ključan, jer ona naime govori/piše, a primjećuje lakoću kojom muška okolina prekida govor žena, upada im u riječ, pa tako podsjeća na Telemaha koji majci Penelopi određuje da radi poslove u kući ali da ne govori, jer je to muški posao, obrazac i navike koje su ostale do danas i nikako nisu samo dio kulture neobrazovanih i neprofinjenih.

Rečeno je već da je jedna od tema kojima se bavi tema imigranata. Ona se provlači kroz više eseja, od bavljenja stereotipima o imigrantima; kad su vidljivi, onda su lijenčine, tipovi koji samo ugrožavaju zapadnu kulturu, a postoje i oni imigranti opisani u eseju Nevidljiva Europa, u kojem priča o jednoj Bugarki u Amsterdamu i jednom Nizozemcu u Bugarskoj, ljudima koji su bez glasa, nevidljivi, ali koji se, kaže autorica, „kreću, pokreću Europu, održavaju joj život”. Uz imigrante, gotovo se logično nameće i tema luzerstva, „krivog” odabira, muka pitanja gdje smo pogriješili, jesmo li učinili loš izbor. Autorica ne govori izrijekom da je luzerstvo, doduše ne uvijek, izbor, no na jednom će se mjestu ponovo zagledati u svoj vlastiti izbor, pisanje knjiga, i reći će, „ozbiljne knjige malo tko kupuje, a ako ih kupuje, onda kupci za utjehu dobivaju bonus, vrećicu ness-kave”, smještajući se time, ne otvoreno, ne razgovijetno, ne posve, no ipak, ako ne baš među same luzere, a ono u njihovu blizinu. Mjesto koje joj je, čini se, ugodnije.

Ova je knjiga veoma zahtjevna prema svojim čitateljima. Nikako se ne može čitati brzo jer je svaka rečenica mjesto na kojem valja zastati i promisliti o njezinom/njezinim značenjima. Dubravka Ugrešić je vrsna, precizna i treba naglasiti duhovita promatračica stvarnosti, kroz koju nas vodi na način da je prethodno rasparcelira, usitni na djeliće, koje možda ne bismo ni zapazili, vidi ih i opisuje iz raznih aspekata, svakog zasebno analizira, da bi ih na koncu ponovo sastavila i tako dovela čitatelje do reflektiranja pune, jedinstvene slike stvarnosti. Stalno balansiranje između oporog i duhovitog, kao i između pojedinačnog sitnog i uspostave potpune slike naših naravi, društva u kojem živimo, osobita je odlika njezinog pisanja. Ova, kao uostalom sve Ugrešićkine knjige, duhovito je napisana ozbiljna knjiga, koja od čitatelja mnogo traži, kao što su, uostalom, i njezini čitatelji zahtjevni prema njezinu pisanju. Njima nes-kafe bonus ne samo da ne treba, već bi ga zasigurno našli uvredljivim.