Ozren Kanceljak Kanca: Zlo je pobjedilo

Fotografija: Nenad Porges, Zagreb 2018

Zlo je pobjedilo. Ne samo tu, kod nas. Zlo je stalno tu. Svuda. Živo, aktivno pa i igra prema svojim pravilima. U “civiliziranoj” Europi je u samo otprilike pet ljeta četrdesetih godina XX. stoljeća pobijeno 80% jednoj naroda. Civila. Sugrađana. Susjeda. I sad dolazi najgore – bez da je itko (ili tek malo i jako rijetko tko) trepnuo. Trznuo. A stvarno se nitko nije pobunio. Kako od susjeda kraj kojih su živjeli, do susjednih zemalja koje ih nisu željele primati k sebi u izbjeglištvo. Svejedno je li to bilo u Poljskoj, Estoniji, Litvi, Ukrajini, Austriji, Belgiji, Hrvatskoj I naravno – Njemačkoj. A ljude su odvodili iz stanova I kuća. Trpali ih u zagrađene i zatvorene dijelove grada, geta. Da bi ih potom od tamo vodili na organizirana stratišta. Bez iznimke. Žene, djecu, muške, mlade I stare. Najviše šanse za preživljavanje su imali najjači – dok su mogli hodati I raditi. Slabije, bolesne, nedorasle su odmah likvidirali. Industrija smrti.

I onda, jedva 50 godina kasnije je ta ista Europa, koja je omogućila dizanje industrije smrti i uz sve svoje proklamirane vrijednosti prava na život, jednakost, ravnopravnost (a nisu ništa manje bile proklamirane niti između dva svjetska rata) omogućila da se to sve ponovi. U Srebrenici, Vukovaru, srpskim logorima, Lori, akumulatorima, selotejpima, Škabrnji. Građani su odvođeni iz svojih domova da bi nestajali. Na svim stranama…

Pa onda danas, u toj istoj Europi proklamiranih ljudskih prava (ozbiljni) predsjednički kandidati jedne od država članica EU ne vide problema u pozdravu pod kojim su usvojeni rasni zakoni i pobijeni susjedi. Nevini civili, žene, djeca, muški, mladi I stari građani te države. Pa bi ti kandidati još i prekopavali grobove koncentracijskih logora jer su ih navodno pobili manje nego što se tvrdi. Ili manje nego su strane komisije ustanovile. Pa koliko je prihvatljivo? Koje dijete je trebalo umrijeti da bi to bilo prihvatljivo i normalno? Koliko njih? Da li ijedno?

Živeći tu gdje živim u okruženju kojega ne mogu ignorirati, a posjetivši nedavno i Yad Vashem (Svjetski memorijalni centar za Holocaust u Jeruzalemu) ne mogu ništa drugo nego zaključiti – univerzalno Zlo je pobjedilo u Drugom svjetskom ratu. Jedan je narod skoro pobijen do kraja i protjeran iz Europe. I nisu to napravili samo nacisti. Nego i oni koji su im omogućili da razviju industriju smrti. Koji ih nisu zaustavili na vrijeme proglašavajući rasne zakone “unutrašnjim pitanjima”.

Pa kad se ponovo slično dešava nekom drugom, ponovo se ne reagira. Zlo je ravnopravno raspoređeno. Ono je tu. Netko je aktivan a drugi je pasivan i pušta da se zlo dešava. A može pomoći, no to ne čini. I onda još dođu treći koji  tvrde da “naši dečki” što god da rade, ne čine zlo. I tako je upravo to Zlo, univerzalno Zlo pobijedilo.

Zlo je jedno. A prvi, drugi i treći su samo tri lica jednoga Zla.