Marijan Grakalić: Katastrofičnost Zidova mržnje Jovice Drobnjaka

”I tijelom i dušom mi ćemo nestati sa ove teritorije, kao i Gali, ti naši ludi heroji, naši glupi preci u izlišnosti, najgori otpad – budale kršćanstva. Nisu nam ostavili ni dvadeset riječi svog jezika. A od našeg jezika, ako se bude sačuvala riječ merde, biće to velika stvar… Volio bih da ova oluja još više zatalasa, da se krovovi stropoštaju, da se proljeće nikad više ne vrati, da naša kuća nestane.” (Louis Ferdinand Celine: L’Ecole đes Cadavres, Mort a credit)

Veoma raširen, agresivan i apokaliptični karakter grafita, nekad prisutnih tek u svakodnevici predgrađa, u pothodnicima i na opskurnim i napuštenim zidovima, dok se danas viđaju u centru grada i posvuda, uvjerljivo pokazuje kako je simbolika mržnje sve učestaliji aspekt kronike svakodnevnog života urbanog Zagreba. Njih već više godina svojim fotografijama dokumentira fotograf Jovica Drobnjak, a mi ih često koristimo kao ilustracije na stranicama našeg portala. Tako je ove godine povodom Dana tolerancije upriličena izložba Drobnjakovih fotografija u Galeriji KIC-a u Preradovićevoj ulici u organizaciji Instituta za demokraciju, pod nazivom, ”Zidovi mržnje”. Tu se pred očima otvara čitav jedan svijet niskih nagona i krvavih poruka, poguban i mračan, a na pameti mi je tek rečenica Emila Ciorana kako se ustvari ”ljudi mrze, samo nisu na nivou svoje mržnje. Ta osrednjost, ta impotencija, to spašava društvo, njegovu trajanje i postojanje.”

Isticanje simbola na susjednim zidovama postalo ie posljednjih godina poprište pravih ratova. Grafiti, iako su mnogi direktni i jasni, postaju novokomponiranim simbolima sukobljenih principa pri tome zadobivajući nove ili/i drugačije konotacije. Njihove fotografije svjedoče o bijesu koji prožima ideologizaciju efemernosti, onu koja ne želi biti više takvom već se postavlja ne samo kao mjerilo estetike predgrađa (grada), već i kao formativno mišljenje ili osjećanje, često iskazano kao mržnja. Websterov rječnik tumači kako je simbol vidljivi znak nečeg nevidljivoga, dok se u slučaju naših grafita vidi kako su oni bez ikakve natčulne percepcije koja bi konotirala nešto skriveno, nepoznato ili tek nagovješteno, otvoreno i jasno određeni u svojoj agresivnosti i/ili isključivosti. U tom pogledu oni su, unatoč specifičnostima hrvatskih prilika, dio onog globalnoga apokaliptička mentaliteta koji traje već dekadama i koji u svojoj suštini nosi gore citirano Celineovo ishodište povijesti sadržano u riječi ”merde” (govno). Istodobno, radi se i o buntu protiv dekadentnog po cijenu svega. Kako to kaže propovjednik: ”Što je čovjek? Čovjek je zemlja stvorena od prašine, prašina je njegov kraj. Ja sam samo prašina i pepeo.”

Gotovo avangardni karakter grafita mržnje karakterističan je u tome što njihova estetika (estetika ali i erotika ružnog), počiva na razaranju a ne na stvaranju. Svi klasični estetski i etički ideali tu su izdani u ime dominacije kojoj je cilj oštećenje a ne obogaćivanje stvarnosti. Kad ih se pogleda na Drobnjakovoj izložbi, onako spojene u ogromne fotografske plahte od poda do stropa morbidnih i ružnih poruka i simbola, postaje jasno kako se radi o kontinuiranom spektaklu agresivnosti koji nadahnjuje mračnu radost masa što u njima vidi svoje vlastite misli i krajnje ciljeve. Dokumentacija agresivnosti pri tome navodi da nam je moguć uistinu obećani nesumnjivo apokaliptički ishod.

Sasvim je izvjesno kako mnogi rašireni grafiti glorificiraju sve što je isključivo, rasističko, gnjusno i prezreno, čime se doslovno uklapaju u fenomen stvaranja ideja i radova u znaku nasilja potrebnog njihovim autorima i akterima kako bi potakli društvene i političke promijene i nesigurnost. Višestrukost takvih primjera govori kako je cilj dostići vrijeme u kojem će sve razlike i sve osobitosti među njima relativizirati, tako i svojstva i vrijednosti povijesti i svake tradicije. Gotovo iracionalna ali i opća agresivnost grafita mržnje svjedoči i o kapilarnom sado-mazohističkom karakteru društva i grada u kojem se pojavljuju, medijskih, društvenih i političkih rituala ili odnosa koji žele posjedovati i subjekt i objekt mržnje i/ili mučenja. Takva agresivnost najčešće se tumači ne kao pravo izražavanja već kao uvjet opstanka određenog pokreta, grupe ili zajednice u ekspanziji koji je u funkciji ”obrane” npr. Temeljnih vrijednosti. Dakle, posve katastrofično, pa upravo zato Drobnjakove fotografije zagrebačkih grafita mržnje pretpostavljaju važnu dokumentaciju jednog puzajućeg sumraka civilizacije.