Jasmin Krpan: Novi val je slučajnost

Fotografija: Tomiislav Krišta/cropix

Fotograf Jasmin Krpan za sebe kaže da nije umjetnik nego da stvara ‘javne uspomene’, kroz karijeru je prošao cijeli svijet, od Sjeverne Koreje do Iraka. A počeo je u Zagrebu, ispred Zvečke

Piše: Ines Madunić (

“Mislio sam da je dobra, ali nisam mislio da će živjeti toliko dugo. Sve što se objavi u novinama već je sutradan zaboravljeno, ali ona je nekako preživjela, publika ju je prihvatila i ona ima svoj život koji nema veze sa mnom. Mislim da je to nešto najviše što možeš napraviti u ovoj profesiji. Stojiš na ulici, a netko ima tvoju fotografiju na majici. To je vjerojatno moja najpoznatija fotografija, ali mislim da nije najbolja”, počinje priču Jasmin Krpan.

Sjedimo u KIC-u u Zagrebu i on upravo gleda u tu fotografiju Branimira Johnnyja Štulića koju je snimio u Saloonu na Azrinom koncertu 1979. godine.

“Bilo je jako loše osvjetljenje tamo, a filmovi su tad bili jako limitirani i ja sam od nje napravio grafiku. Bio je to dosta komplicira proces. Izašla je u Poletu, a kad je Azra radila prvi album 1980., ja sam radio omot i tako je završila tamo”, kaže Krpan.

Krpan, inače rođeni Zagrepčanin, Štulića je upoznao krajem osamdesetih na sad već kultnom potezu od Kavkaza do Zvečke, kad je radio kao fotograf Poleta i Starta.

“Prvi put sam zaista slušao Azru na koncertu u Studentskom centru. I slušam, on pjeva: ‘Zvali su je Krvava Meri, nikom nije dala olako…’, i mislim si: ‘Pa to je Meri iz Kavkaza, nju znam!’ Ide dalje, ‘Kad Miki kaže da se boji’, skužim da je to onaj iz Blata. Štulić je pjevao o stvarima oko nas, o ljudima koje sam poznavao, o Kavkazu, o onome što se jučer dogodilo u Zvečki. Pomislio sam da je to ono pravo, konačno, jer sav taj rock prije meni je bio bez veze, nisam se mogao identificirati s, recimo Parnim valjkom. Meni se tako Azra jako dopala i počeo sam se družiti s Johnnyjem, slikao sam ga, ali on je bio jako teška osoba, to je vjerojatno razlog zbog kojeg nitko nije htio raditi s njim.

Ja sam mu odmah rekao da će oni ući u povijest, da nema nijednog benda koji je veći od njih. I tako sam im napravio omot, iako je on imao neke svoje ideje za to koje sam odbio. Slikao sam ih kao Beatlese na Abbey Roadu, to smo snimili kod SC-a jer Johnny nije htio da bude na zebri. Znao sam da će to ući u povijest. Nakon toga su svi htjeli raditi s njima. Bio je užasan egomanijak, kasnije je na nekim omotima pisalo da su ‘napravljeni po ideji Johnnyja Štulića’ i slično”, priča Krpan.

Karijeru je, kako smo već napisali, započeo u Poletu i Startu, gdje je radio velike reportaže, cijelo vrijeme sanjajući da će ih snimati za Life i Time magazine.

“Znao sam što želim u životu. Školovao sam se praktički u američkoj čitaonici, tamo sam listao te magazine i volim reći da sam tamo diplomirao”, smije se Krpan.

No, prije toga morao je proći kroz Polet i Start. Bilo je to krajem sedamdesetih i vrijeme je bilo puno drugačije nego danas.

“Polet je meni bio stepenica prema onome što sam želio. U to sam vrijeme slikao puno golih žena, takva su bila vremena, nitko se nije vrijeđao na to. Primjerice, u Poletu se radio članak o socijalističkom zdravstvu. To se moralo napisati, a mi smo onda fotografski pristupili toj temi malo drugačije. Imao sam prijateljicu koja je radila u bolnici i ona je došla kod mene s tom svojom uniformom i stetoskopom. Snimio sam četiri fotografije – na prvoj je u uniformi, na drugoj je samo u grudnjaku, na trećoj je skinula grudnjak i ostala gola do pasa, a na četvrtoj je oko vrata samo imala stetoskop, bila je potpuno gola. To je izašlo, ona je idući dan došla na posao i nitko joj ništa nije rekao, nije imala nikakvih problema.

Jednom sam stajao ispred Zvečke i kako su ljudi prolazili, svakog sam pitao da podigne majicu i pokaže grudi. Tad se nisu baš grudnjaci nosili, znate. Napravio sam 30 fotografija, to je bilo za Start. Bilo je to zabavno vrijeme, a fotografije su uvijek bile dio zabave. Nismo išli slikati jer smo morali nego jer smo htjeli zabilježiti to vrijeme, fotkali smo po tulumima, koncertima… To je i najveća kvaliteta Poletove fotografije, zabilježila je to doba u kojem smo živjeli.

Radio sam jednu reportažu ‘Zagreb by night’. Išao sam s dvije prijateljice i znao sam poslovođu jednog državnog kafića. Kad su zatvorili, njih dvije su se skinule do pasa i sjele za šank. Izgledalo je kao da postoji topless bar u Zagrebu, kad je to izašlo svi su mislili da to stvarno postoji. Slikali smo ono što smo htjeli imati”, priča Krpan.

Ali, nije sve bilo samo seks i zabava. Seriju fotografija koju smatra svojim najboljim djelom napravio je također za Polet. Bili su to portreti štićenika psihijatrijske bolnice u Zagorju koji su živjeli u jako lošim uvjetima.

“Bilo je jako teško snimiti to, prostor je bio grozan, ti su ljudi bili bolesni, neki od njih imali su, npr. Downov sindrom i strpali su ih u tu ludnicu izvan grada, to se tada tako radilo. Hodao sam po toj bolnici, sjedio s njima i razmišljao kako da ih fotografiram, a da ih ne uvrijedim, da ih ne prikažem kao neke frikove. I odlučio sam ih slikati kao što bih slikao, recimo, neke političare. Stavio sam ih pred zid i radio portrete. Kad sam razvijao fotografije u laboratoriju pomislio sam: ‘Pa, po čemu sam ja bolji od njih?’ I tako sam se skinuo do pasa, stavio aparat oko vrata, a drugi na stativ, napravio svoj portret i ubacio tu fotografiju među njihove.

Imao sam dobre urednike i oni su to odmah prepoznali kao dobru reportažu. Izašlo je na dvije stranice u Poletu i to okomito. Bez laže skromnosti smatram tu reportažu remek djelom. Da sam to izložio u galeriji, to bi bila umjetnost, ali je nitko ne bi vidio. Ovako je to ‘samo’ novinska fotografija i u umjetničkom smislu je, barem kod nas, bezvrijedna. Vani je drugačije, novinska fotografija ima drugačiji status. Nijednu moju izložbu nikad nisu spomenuli u rubrici kultura. Zato sebe ne smatram umjetnikom. Volim reći da stvaram javne uspomene”, kaže Krpan.

Omot Azrina prvog albuma koji je radio Krpan (Jasmin Krpan/privatna arhiva)

Za Start je svojedobno napravio prvu reportažu na kojoj se vidi – krv.

“Jedan je direktor u Vjesniku imao zdravstvenih problema i po njega je došla hitna, pomogli su mu pa je nazvao u Start i rekao da naprave neku reportažu o hitnoj pomoći. To su dali meni i ja sam s njima proveo 12 dana, cijelo vrijeme sam tamo bio, ali nikako mi se priča nije slagala. Dok jednog dana nije auto ‘pokupio’ čovjeka tamo blizu autobusnog kolodvora. Ja sam došao s hitnom i napravio sam super slike. Na jednoj je bila lokva krvi, nije bilo čovjeka u kadru, samo njegove stvari razbacane po toj krvi, a vidjela se doktorica koja se saginje i stavlja torbu s crvenim križem na pod. Vrhunska fotografija. Imao sam fotografije i iz bolnice, pratio sam ga u operacijsku salu, konačno sam imao cijelu priču. Tadašnji grafički urednik je skužio da je to dobra priča i ‘raspalio’ je to preko dvije stranice.

Dotad u novinama u Jugoslaviji nije bilo krvi, to je bilo prvi put i izbio je skandal, pisali su se članci o tome, polemike… I ja sam tad shvatio da mogu napraviti reportažu u stilu Life magazina”, kaže.

Iz Jugoslavije je otišao početkom osamdesetih, a vrijeme Novog vala za njega je gorko-slatko.

“Bilo je to grozno razdoblje jer je država bankrotirala, ne možete ni zamisliti kako je to izgledalo. Nije bilo struje, svijeće u trgovinama, nema kave, ničega. A pozitivno je bilo jer sam bio mlad, a kad si mlad, sve ti je super. Novi val bio je jedna očajnička želja da se izađe iz svega toga, pokušaj da gledamo naprijed. Volio bih da netko sa stručnim znanjem analizira to razdoblje jer se to dosad nije učinilo. U knjižnici imate hrpu literature o 1968. godini, na temelju koje je nastao rock’n’roll, Doorsi i Frank Zappa bili su direktni odgovor na Vijetnamski rat, primjerice. Kod nas nitko to doba nije proučio. Ja nisam stručno potkovan pa to ni ne mogu napraviti, ali znam da bez bankrota države ne bi bilo ni Novog vala.

Dotad je Jugoton mogao izdavati licencirana izdanja stranih izvođača u koje nije morao ništa ulagati. Pa nisi lud da ulažeš u Rolling Stonese! Ali, kad više nije bilo para za to, onda su krenuli tražiti domaće bendove koji su zvučali kao oni izvana. Do tog bankrota ste imali Bijelo dugme, koji i nije bio urbani rock, a Jugoton je najviše zarađivao od srpskih narodnjaka. Pa i u to vrijeme kad je u Kulušiću bilo 250 ljudi na Filmu, u Domu sportova ih je bilo 15.000 na Lepi Lukić i sličnim izvođačima. Novi val bio je slučajnost i ne bi ga bilo bez te ekonomske katastrofe”, zaključuje.

On je nakon Titove smrti odlučio otići jer je smatrao da ništa više ne može napraviti u Zagrebu. Posudio je novac i otišao u Francusku, odlučan da ponudi svoje usluge jednoj od tri tada najvećih foto agencija – Sipi, Gammi ili Sygmi.

“Došao sam na govornicu u Parizu i nazvao Gamu. Javi se ženska na francuskom, ja počnem pričati na engleskom, ali ona me ne doživljava i samo nastavlja na francuskom pa mi prekine vezu. Zovem ja opet, opet isto. Sve dok nisam shvatio da je to – govorni automat! Nisam imao pojma što je to, pa toga u Jugoslaviji nije bilo. Ja sam tad prvi put u životu vidio bankomat. Kod nas u Zagrebu nema struje, a tamo bankomat! Nakon toga došao sam na razgovor u Sipu i tamo sam direktoru rekao da sam došao da ‘postanem najbolji’. Pitao me mogu li otići u Irak jer su tamo Palestinci napravili neko sranje, ja sam odmah rekao da mogu. Iz ladice je izvadio tisuću dolara i dao mi ih, za troškove. Nikad u životu nisam toliko novca vidio. Izašao sam i brže-bolje tražio neku knjižaru da vidim gdje je uopće taj Irak, nisam imao pojma”, kroz smijeh priča Krpan.

No, u Irak taj put nije išao. U Poljskoj su počeli prosvjedi Solidarnosti i poslali su ga tamo. Fotografije koje je snimio na prosvjedima u Varšavi izašle su u kultnom Paris Matchu i to je bio početak.

Krpanove su fotografije izlazile u Newsweeku, New York Timesu i drugim prestižnim svjetskim magazinima. Njegova fotografija sa sprovoda sovjetskog vođe Jurija Andropova proglašena je najboljom fotografijom 1984. godine i kao takva uvrštena u monografiju najboljih fotografija 20. stoljeća.

“Bilo je to zlatno doba, išao sam po svijetu, državni udar tu, revolucija tamo… Kasnije sam radio za Gammu, a kad se tako pomalo pročuje za tebe, onda te magazini izravno angažiraju. Proveo sam mjesec i pol u Sjevernoj Koreji, tad sam bio zaposlen u Gammi, ali sam znao da me kao francuskog reportera nikad neće pustiti u zemlju. Puno mi je pomogao tadašnji urednik Večernjeg lista, Štef Andrašić, koji mi je napisao lažno pismo preporuke u kojem je pisalo da imam dugi partijski staž, da sam nositelj odlikovanja za socijalistički rad i slično. Poslali smo to i proces dobivanja vize trajao je skoro dvije godine.

Oni su znali zvati moju suprugu i ispitivati je o mom životopisu pa ga je ona držala kraj telefona da bi mogla odgovoriti na njihova pitanja. Odjednom su me zvali da hitno dođem u Beograd u ambasadu. Tamo su saznali da sam akreditiran kao dopisnik francuske agencije, odnosno da nisam reporter Večernjaka. Rekao sam tom diplomatu da ima dvije opcije – priznati svojima da je pogriješio, vratiti se u Pjongjang i nikad više ne sjesti za volan Volva kojeg sigurno nema u Sjevernoj Koreji, ili se može praviti da ništa nije vidio i ništa čuo. Odabrao je drugu opciju i za pola godine došla mi je viza, točno za rođendan Kim Il Sunga. To je bilo ludo. Imao sam tri pratitelja cijelo vrijeme. Vozio sam se u vlaku u kojem sam bio jedini putnik, bio jedini gost u hotelu od 12 katova, jedini sam jeo u ogromnom restoranu… Naravno, te fotke su išle kao lude”, prisjeća se Krpan.

Devedesetih je povremeno radio i za hrvatske medije. Sjeća se posebno dvije važne reportaže koje je radio za Globus.

“Bilo je to poslije Oluje, urednici su me pitali hoću li raditi reportažu ‘Krajina – godinu dana nakon Oluje’. Globus je tad baš bio prešao na kolor izdanje, a ja sam rekao da ću napraviti, ali da će fotografije biti crno-bijele. Proveo sam tamo dva mjeseca, kasnije je Madeleine Albright zbog moje fotografije tražila Tuđmana da idu u Kostajnicu.

Sjećam se i kad su me poslali u Grčku, gdje je nogometna reprezentacija igrala odlučujuću utakmicu za odlazak na Svjetsko prvenstvo u Francuskoj. Rekli su mi da odem tamo i napravim nešto spektakularno. E sad, ja sam prilično lijen čovjek i nije mi se dalo nositi puno opreme. Pa sam ponio polaroid i dvije kutije papira. Prvo sam slikao reprezentativce u hotelu, gdje novinari nisu imali pristup, a oni se nisu htjeli fotkati. Pa kako bih opalio sliku, jednu bih dao njima, a jednu zadržao sebi.

Na utakmici sam se strateški pozicionirao blizu protivničkog gola. Moj polaroid je imao domet tri metra. Šuker je zabio gol – bio je to jedini gol na utakmici, pobijedili smo 1:0 – i počeo je trčati prema centru. Ja sam uletio u teren i počeo trčati prema njemu. On se bacio na koljena i raširio ruke u zraku, a ja sam opalio dva polaroida i brzo ih stavljao u džep balonera jer je padala kiša. Grčki nogometni savez platio je 20.000 maraka zbog mog utrčavanja na teren, ali fotke su objavljene. Mislim da nitko nikad nije tako važnu utakmicu s polaroidom snimio”, kaže Krpan.

Azija mu je posebno prirasla srcu. Kad je već završio reportersku karijeru, proveo je u Vijetnamu, Kini i Kambodži šest godina, a zatim radove objavio u monografiji.

“Živio sam u starom Saigonu, bio je to grozan kvart u kojem su živjele bande i prostitutke. Ali, kad odete u Intercontinental u Zagrebu, Berlinu ili Lagosu, to vam je sve isto. A ja radim life photography, tome sam posvetio karijeru. Znate, postoje dobre fotografije koje su zanimljive i postoje one koje su dosadne. Ove druge me ne zanimaju”, kaže.

Zagleda se još jednom u svoju fotografiju na zidu KIC-a i kaže, više onako za sebe: “A baš dobro izgleda, jel da”, s čime se složim, a onda nastavlja:

“Mi u svom vizualnom kodu imamo neke vizualne elemente koji nas definiraju. Ova slika je dio toga. Ne znate tko ju je snimio, ali ona je dio vašeg vizualnog identiteta. To je ta strašna moć fotografije”, zaključuje. (izvor: 100posto)

Krpanova reportaža iz psihijatrijske bolnice izašla u Poletu (Jasmin Krpan/privatna arhiva)