Slađana Bukovac: Lipa pamti

Fotografija: Državni arhiv

Lipa pamti. Nigdje ne vidim lipe. Pola sata od Rijeke, južni vjetar hladi jednako kao bura, probija kroz tkaninu kišnog mantila, šarene šume nadiru u okućnice, nebo je mračno i prebrzo se kreće. Lijepo je, surovo je, nema nigdje nikoga, kuće su uredne i pitome, vrtovi tijesni, neobično mnogo jesenskog cvijeća, uglavnom margarete. To isto cvijeće nalazimo posvuda po stolovima, u malim dnevnim boravcima raskošno zagrijanim drvenim pećima. Žuto je, narančasto, ponekad diskretno ljubičasto. Na podovima drijemaju mačke ili minijaturni psi, kroz poluspuštene kapke gledaju u prozore, u zavjesu kiše koja se navlači i razvlači, u vrijeme koje je najbolje izbjeći. Na stolićima s pažljivo položenim miljeima, kolega snimatelj pomiče te vaze, sugovornice, odreda žene, sve reagiraju instinktivno, otimaju mu cvijeće iz ruku, to je njihov posao, ako je potrebno sklonit će ga, cvijeće je u nadležnosti žena, nenaviknute su da muškarci upravljaju tim segmentom. To je duhovito, otopljuje odnose, sukobljavaju se dvije estetike, ona gospodarica prostora, i ona gospodara kadra.

Govorimo o datumu, 30. travnju 1944. Više nema ljudi koji su tada bili u odrasloj dobi, jedva da bi ih moglo biti i da nisu svi skončali tog dana. Lipa pamti, toplo je u tim kućama, toplo na sve načine, čovjek bi najrađe ostao, zaklopio oči kao pas ili mačke, pustio stare gospođe da govore neprekidno, slušao dijalekt, intonaciju, riječi kao brojanicu. Čovjek se poželi utopiti u pojedinačnosti, u načinu na koji je svaka za sebe izlazila na kraj s vlastitom sudbinom, diskretno i na određeni način hrabro, bez vidljivih potresa, i prevelike buke.

U stvari, vrlo se malo toga može doznati o 30.travnju. Tu su elementarni podaci; 150 vojnika ulazi u selo, najveći dio je iz SS formacije iz Bolzana, nešto je manje crnokošuljaša, njih tridesetak pripada četnicima. Dvadesetak staraca, žena i djece kolju, masakriraju i siluju, već prema vlastitim nagonima i potrebama, unutar ili ispred njihovih kuća. Onda postaju ili zasićeni i umorni, ili im se čini da će biti teško očistiti taj nered. Ostatak ljudi, njih najmanje 250, obavještavaju da spreme najnužnije stvari, jer će biti internirani. Ti ljudi vežu nešto namirnica i važnih predmeta u platnene zavežljaje, i upućuju se prema izlazu iz sela. vjerojatno u koloni. Smještaju ih u posljednju, pomalo izoliranu kuću, broj 20, u kojoj je sama živjela starica. Zatvaraju vrata, sve polijevaju benzinom i pale, one koji pokušavaju izaći kroz prozor ubijaju bajonetom. Ljudi živi gore, međusobno se spajaju kosti, tu više ne pomaže nikakva forenzika. Bila su potrebna desetljeća da se sastavi približan popis žrtava, došlo se do broja 269, posve je izvjesno da ih je bilo tridesetak više.

Lipa pamti, jer nema izbora. Broj stanovnika nikad nije ni izbliza dostigao broj prije pokolja, nema ni toliko kuća. Lipa pamti i zbog toga što takvo zvjerstvo ne može probavati svega nekoliko generacija. Nemoguće je razumjeti da čovjek koji upravo sklanja pelargonije u velikim vrtnim teglama u podrum pripada istoj vrsti kao SS oficir koji je u u fotografsku radnju u Ilirskoj Bistrici donio na razvijanje film na kojem je naizmjenično fotografirao svoje razdragane vojnike, i iznakažene, u agoniji skončale leševe. Što se dogodilo između pelargonija i monstruoznog zla, kako ljudska vrsta može imati toliko različitih pojava, što se događa ako zamijenimo uloge, pa čovjeka koji bajonetom probada dvanaestogodišnjaka zadužimo za pelargonije, a čovjeka s pelargonijama za bajonet? Hoće li nastaviti funkcionirati jednako, u skladu s trenutnim običajima i povijesnim okolnostima? Mora li ljudska priroda biti tako nedokučiva, u tolikoj mjeri strašna?

Lipa pamti, jer nema zašto zaboraviti. Sami su, malo po malo, izgradili svoje kuće, u svom strašnom mjestu u kojem je sliku ubojica mnogo teže zaboraviti od fotografija pokolja. U Lipi plakali su tiho, tihi su neprekidno, jedva da se se za njih zna dalje od Rijeke. I hrabri su u Lipi, kad su se vraćali razmišljali su o zemlji, svojim hektrima kvalitetnih šuma, nisu dopustili da pejzaž promijeni značenje, da tlo postane nepodnošljivo, i ukleto. Gospođe rođene nakon rata rasle su budeći se od straha, u snove je nadirao SS, taj prizor kako grupno nadiru pod kacigama, najprije svedeni na siluete a potom sve konkretniji, s koncentriranim i zategnutim licima, to nije bilo moguće izbrisati smrću, i rođenjem narednog pokoljenja. Ta slika prenosi se iz sna u san, kolektivna je i bezvremenska, pitanje je kako ju je moguće uništiti, jedina je nada da postaje sve bljeđa, da se s vremenom sve slabije vidi.

Na Lipu istovremeno, i brzo, padaju i gusta kiša, i mrak. Pred kuću broj dvadeset kolega postavlja rasvjetu, držim svjetlo da ga ne odnese vjetar koji se u međuvremenu premetnuo u buru. Tresem se od hladnoće, duboko dišem. Kroz prozore jedinog preostalog zida nadire svjetlo, kao u običnom gostoljubivom interijeru, ili kao početak ili kraj vatre. NItko ne prolazi, nema svjedoka, ništa se ne pomiče oko te kuće koja to već odavno nije. Sve je zatrpano cvijećem, onim istim cvijećem sa stolova, i iz ljupkih vrtova.

Lipa pamti, jer potrebno je uzgojiti uistinu mnogo cvijeća. Odvojiti za to gredice, odabrati vrste koje cvatu u jesen. Nema tu nikakvih ekskluzivnih, uvoznih aranžmana, u selu su uzgojene biljke u teglama koje na sve strane kotrlja vjetar. Ispod šuma koje nude da će sve preuzeti, i preobraziti, pod amorfnim i beskonačnim obroncima Ćićarije, Lipa pamti, jer je pamćenje naš blagoslov, i naša najveća kazna.