Jurica Ilić: Uz odlazak Branka Lustiga

Fotografija: Jurica Ilić

UMRO JE BRANKO LUSTIG 7. siječnja 2008. razgovarao sam u Los Angelesu s velikim gospodinom i filmašem Brankom Lustigom i jedinim Hrvatom koji je osvojio dva Oscara! Bio je to topao, otvoren i intiman razgovor. nešto kasnije objavljen je u “Večernjem listu”. I danas sam ponosan na taj interview, ali ga treba razumjeti u kontekstu vremena…

EVO GA U ORIGINALU: (rukopis, jer ne mogu pronaći stranice iz “Večernjakovog” priloga “Obzor”)

BRANKO LUSTIG – 76 godina života, 53 godine profesionalnog rada, dva Oscara, dva Emmya, dve BAFTA- nagrade, dva hrvatska odlikovanja, po jedno malteško i marokansko, bezbroj drugih nagrada. Što još želi Branko Lustig?

– Ne želim ništa i želim sve. Želje su relativan pojam podređen vremenu, trenutku, raspoloženju, okolnostima,…U koncentracijskom logoru sam želio preživjeti, u profesionalnom životu sam želio Oscara, u privatnom zdravlje, ranije sam želio upoznati svijet, danas maštam o povratku kući,…

Između Hollywooda i Zagreba uvijek je film?

Film je moj život, dio krvotoka, svakodnevni ritual bez obzira snimao ili planirao rad na nekom filmu, ili se družio s filmašima. Do god sam živ nema šanse da se prestanem baviti ili da prestanem misliti o filmu. To nije uvjetovano profitom, nema veze s uspjehom ili neuspjehom, s lošim ili dobrim prilikama. Film je ono nešto magično što mi daje energiju, to su istodobno i moja „dobra vila“ i „zlatna ribica“ i „čarobni štapić“, sve bajke su se stopile u jednu koju živim eto već 53 godine.

Sentimentalni ste. Znači surovi Hollywood vas ipak nije uspio promijeniti?

Možda i nije, ali to mogu reči tek sada kada ne ovisim o Hollywoodu, niti ikome, osim o samome sebi. S godinama stječete iskustvo koje je rezultat mnogih lijepih i manje lijepih uspomena i toliko je dragocjeno da požalite što ga niste imali barem malo ranije. Ali tako je to i ne može biti drugačije. Svjestan sam da je surovi profesionalizam sastavni dio filmske industrije koji se najdoslovnije očituje u ovom gradu i međuljudskim odnosima.
S jedne strane grad snova o kojem maštaju milijuni ljudi spremni na sve da bi se domogli komadića nečega što se zove uspjeh. A onda se izgube u tom uspjehu i zaborave na sami sebe, i sve okolo sebe. Želeći još i još postaju frustrirani, izgubljeni, histerični, nestrpljivi, i to je ona druga strana ovog grada prepunog uspješnih, bogatih a usamljenih i duboko nesretnih ljudi.
Jer možete imati i sto Oscara a biti zaboravljen i nezanimljiv. Ukoliko Vas taj trenutak ne trebaju, neće Vas se sjetiti samo zato što ne hodate okolo, ne pravite škandale i ne vrtite se oko centara moči, a ako sve to činite opet nije dobro jer brzo Vas potroše i odbace kao da nikada niste ni postojali.
Sreća po mene što sam stigao u ovaj grad s već izgrađenom karijerom i ogromnim iskustvom, tako da sam došao jer je Hollywood mene zvao i trebao, a nisam se ja morao njima nuditi. Posebno važno i neprocjenjivo u svemu tome je što sam uz sebe imao svoju obitelj, moju suprugu Mirjanu i moju kćerku Saru koje su mi uvijek držale leđa. Bez obzira što im nije bilo uvijek lako one su stvarale uvjete da se uvijek i svugdje osjećam kao kod kuće, pa sam mogao raditi i uživati, što je rijetka privilegija u ovom gradu.

Spielberg je u emotivnom pismu koje je prošlog proljeća poslao Američkom židovskom komitetu i Generalnom konzulatu RH koji su organizirali večer Vama u čast, napisao da Hrvatska može biti ponosna na svog „domoljubnog sina“, kao što je Hollywood ponosan na svog „filmskog sina“. Vi doista nikada niste imali problema s osnovnim stavovima: tko sam, odakle dolazim, kamo idem?

Ne razumijem nesigurne ili neopredijeljene ljude. Uvijek je bolje biti svoj, pa makar i na vlastitu štetu. Često su mi zamjerali Tuđmana, pitali zašto ne isključujem nego poistovjećujem da sam Židov i Hrvat, zašto ne zaboravljam Osijek,…To sam sve ja, to je moj život i moja sudbina. S Tuđmanom sam se družio i prije dok je bio disident i zabranjivan, što bi ga se trebao odreći zato što je predsjednik, što je kao antifašist izborio svoj san, nezavisnost Hrvatske. Osijek je uvijek sentimentalni dio uspomena na djetinjstvo, ali i izvor tužnih sjećanja kada sam iz Osijeka s majkom bježao preko Drave. Zagreb je i jučer, i danas i sutra. Žumberak je moje istinsko mjesto iz snova, „moj Hollywood“ , a Hrvatska je sve što volim, odakle sam potekao; tamo su mi prijatelji, tamo su uspomene, tamo su sjećanja.

I u krugovima izvan filma neobično ste cijenjeni kao čovjek koji je preživio holocaust, ali koji nesebično nastoji uljepšati ovaj svijet, odan promoviranju tolerancije i slobode osnivajući zajedno sa Spielbergom „Shoah“?

Moramo biti svjesni da se zlo uvijek može dogoditi bez obzira na povijesna razdoblja ili geografske udaljenosti, ili bogatstvo ili siromaštvo. Zato mi koji smo bili svjedoci i žrtve zla, moramo se uvijek ispočetka truditi da ga pokušamo spriječiti i da sve učinimo da se ono ne ponovi. S tim u vezi sam i osnovao filmsku kompaniju „Six Point“ sa svojim prijateljem Philom Blazerom. Želimo snimati igrane i dokumentarne filmove o sudbinama žrtava holocausta. Nikad nije dovoljno tih priča i takvih opomena. Ljude treba uvijek ispočetka podsjećati, poučavati i upozoravati da se slično zlo ne ponovi.

Upravo iz istih razloga u Hrvatskoj se sve češće spominje neophodnost filma o našem, ne tako davnom ratu. Posebno je važno da se tragedija Vukovara pretoči u film, zar ne?

Slažem se s Vama. Vukovar je nepravedno ostao na marginama svjetskih interesa premda je to uz Sarajevo i Srebrenicu najveća tragedija i sramota Europe i svijeta s kraja 20. stoljeća. To je vrst filma koji mora prenijeti poruku cijelom svijetu, na iskren ali žestok način sa sentimentom ali i brutalnošću. Upravo onako kako je i bilo u stvarnosti. Mislim da bi uzor trebala biti „Tanka crvena linija“ film Terrencea Malicka koji je na dramatičan, surov a opet umjetnički besprijekoran način dao sliku rata. Čitao sam scenarij Ivana Salaja i uz neke preinake on je na najboljem putu da ostvari filmski mit o Vukovaru.
A kada govorimo o ratnim filmovima, moram spomenuti film „Živi i mrtvi“ koji sam gledao i koji mi se izuzetno svidio, to je do sada najbolji ratni film snimljen od priznanja Hrvatske. Moderno, dramatično, upečatljivo i razumljivo. Primjer kako je tema zla univerzalna bez obzira o kojem se razdoblju povijesti radilo i sasvim svejedno je li ga radi mladi redatelj bez iskustva ili netko tko je sve to proživio.

Prag, Budimpešta, Sofija, Bratislava, svi su prekrcani poslovima. Je li Hrvatska i dalje preskupa za strane produkcije?

Nije preskupa, nego su druge zemlje jeftinije. To je velika razlika. Sve je to zato jer tamo država sudjeluje u financijskoj konstrukciji filma, a neke države također oslobađaju od poreza na promet. Država ukoliko želi privući strane ekipe mora nešto dati, pri tome nisu dovoljne samo prirodne ljepote. Treba dati nešto konkretno. Los Angeles primjerice daje besplatno snimanje na ulici, u Beču su muzeji besplatni, koštaju samo čuvari, a kod nas se naplaćuje svaka ulica, svaka zgrada, svako drvo…
Također je i pitanje scenarija jer treba Hrvatsku ubaciti u radnju filmova pa će biti lakše doći i snimati tu

Već neko vrijeme pripremate film o Ani Frank, želeći njezinu tragediju približiti današnjim generacijama mladih?

To je dragocjena tema koja se više ne može raditi na način kako su se do sada radili filmovi o holokaustu. Mladi ljudi se žele poistovjetiti s junacima, oni na Anu Frank gledaju drugačije i nije im dovoljno intrigantno to što je bila sama zatvorena u sobi, nebrojeno dana. Jer oni uopće ne bi izdržali, nego bi pobjegli iz te sobe. Mi smo istražili njezin život i otkrili niz novih, zanimljivih i nepoznatih detalja. Postoji, primjerice knjiga u kojoj je ona opisivala svoje snove u kojima je priznala da želi biti glumica, mašta o Holluwoodu i tamošnjim zvijezdama koje ima u svojoj sobi iznad glave. Nažalost dobila je zvijezdu, ali onu žutu, tragično obilježje židovstva u Hitlerovo vrijeme. To je put kojim želimo krenuti da mladi ljudi osjete tu djevojku ili djevojčicu koja je imala svoje planove, koja je imala svoj život, premda je u njezinom dnevniku sve nekako skučeno. Mi to želimo iskoristiti na drugačiji, moderniji način. Želi mreči da sam posebno vezan za njezinu sudbinu jer umrla je nažalost u Bergen Belzenu petnaest dana prije kraja rata, a bila je u istom logoru kao i ja i skoro sam je susreo. Možda sam zato toliko vezan uz njezinu priču i želim ju na svaki način približiti dnašnjim generacijama.
Pronašao sam dvije sjajne osobe, scenaristice iz Izraela, jedna piše scenarije, druga je ugledna teatarska autorica. One su pristale, nakon susreta s nama, i siguran sam da su prave osobe koje bi mogle na najbolji način približiti Anu Frank i njezinu tragičnu sudbinu današnjim mladim generacijama.

”Operacija Joshua“ još je jedan projekt kojeg želite realizirati. Istinita priča o crnim Židovima koji su se jedva spasili iz Etiopije 1985. godine?

To je film o crnim Židovima, onim koji su potekli od etiopijske kraljice Shebe i njezine veze s izraelskim kraljem Salomonom. To je mit, legenda, ali je činjenica da je u Etiopiji bilo Židova koje je 1985. trebalo spašavati. Upravo o tome govori naš film kako su Amerikanci organizirali avione i bijeg crnih Židova iz Etiopije. Trudimo se već godinama, dogovorili smo da glavnog rabina igra Morgan Freeman i on je pristao. Treba skupiti novce, a to nije lako. No, ja sam optimist. Tema je akcijska i sve je vrlo zanimljivo.

Na zagrebačkoj Filmskoj akademiji se naveliko pripremaju za Vaš dolazak kao predavača, a kako vi gledate na sve to?

Kod umjetničkih zvanja posebno u radu na filmu – nema te Akademije koja Vam može pomoći ako nemate iskustva. Možete biti doktor nauka, ali scena se neće snimiti ako nisu organizirali, isplanirali, financijski obradili i ljudski odradili sve što je potrebno da vinograd bude baš onakav kako je redatelj zamislio, ili američki gangster ima odjeću koju glumac želi, ili svjetlost pada na logor kako snimatelj voli,… Nema te škole koja može nadoknaditi noći i noći provedene u planiranju i postavljanju objekta za slijedeći dan, nema te Akademije koja može nadomjestiti ljude koji će danonoćno raditi da bi sagradili gladijatorsku arenu na Malti, ili dvorac u Maroku, ili zimski ugođaj u Krakowu…
Zato je jako važno da obrazujemo producentski kadar, da školujemo ljude koji će se uspjeti snaći u različitim situacijama i kada imaju malo novca i kada budu sudjelovali u koprodukcijama. Važno je vješto spojiti emocije s poslovnošću, tu smo mi uvijek bili u prednosti ispred Amerikanaca.
Naše mlade ljude treba poučiti i pripremiti da bez financija ipak nema filmskog zanata. Zato i jeste Hollywood to što jest, jer leži na jakim izvorima financiranja. Mi smo mala država koja nema razvijenu distribuciju, a država ne može vječno financirati proizvodnju. Zato treba odgojiti ljude koji će znati prikupiti sredstva, a ne raditi filmove i misliti da novci dolaze s neba.

Židovi su u Zagrebu i dalje razjedinjeni, tako do nedavno Zagreb nije imao ni jednu, a sada će u kratkom roku dobiti dvije sinagoge?

To je strašno da je ostalo toliko malo Židova u Zagrebu i oni se svađaju. Sve to je sramota. Ka i to da sada rade svaki svoju sinagogu, a pravih Židova nema više od tristo, dok članova Židovske zajednice ima 2500.
Kada sam bio u Zagrebu prošlog ljeta, susreo sam se i s Krausom i s Goldsteinom i pokušao im objasniti da nije dobro to što se događa među njima. Meni je to žao jer obojicu cijenim. Oni su pametni ljudi i to mi ne sliči na njih.
Pitam se čemu dvije sinagoge u tako malom gradu, ali isto tako mislim da je sinagoga u Praškoj važna iz mnogo razloga, prije svega zbog Hrvatske. A meni osobno je važno da napokon ipak izgrade sinagogu u Zagrebu, a ne da dozvole da na tom mjestu ostane samo pločica na nekom zidu (kao što se dogodilo u Osijeku). To mi je strašno, jer je surovo podsjećanje kao i onaj broj na mojo ruci.
Zato bi ta sinagoga trebala biti u spomen svih onih koji su ubijeni, koji su nestali, i koji su patili i jedva preživjeli. A ako Židovi nisu toga svjesni da ju trebaju napraviti zajednički za sve njih i nas, onda neka im to napravi država.

Za Branka Bauera znamo da Vam je najdraži redatelj s kojim ste radili u Hrvatskoj, a u Americi to je zasigurno Steven Spielberg?

Zanimljivo je kako se u mom životu događa da susrećem osobe koji su sudbonosni za moju karijeru i život, a s kojima postižem savršenu skladnost u profesionalnom životu zahvaljujući istom emotivnom i kreativnom naboju koji nas povezuje. Tak osam s Brankom Bauerom počinjao, zajedno smo se učili, zajedno smo ulazili u tajne filma, sa Spielbergom sam na sasvim drugi način, ali opet nešto učio na obostrano zadovoljstvo. Obojica su bili učitelji, ali osobe koje su uvijek bile spremne nešto naučiti. I to ispreplitanje je bilo nešto najljepše i najdragocjenije što mi se događalo u životu.

Redatelj Ridley Scott radio je s Vama na šest filmova. Ipak, ljubav je pukla i on ne propušta javno manifestirati svoju ljutnju prema Vama. Svatko tko iole razumije filmske odnose lako može zaključiti kako je čovjek ljut jer Vi imate dva, a on ni jednog Oscara?

Moram priznati da me iznenadio i rastužio njegov pomalo gnjevni odnos prema meni. Tim prije što „nikad ne reci nikad“, čovjek ne zna zbog čega i pod kakvim uvjetima će možda jednog dana ponovno morati s nekim surađivati. Dogodilo se da smo radeći „Gladijatora“ podijelili zadatke tako da sam kao producent dobio Oscara, a on kao redatelj nije. Poslije toga je inzistirao da na svakom slijedećem filmu on bude producent a ja izvršni producent, dakle funkcija koja prema pravilima Američke filmske akademije nema pravo na Oscara. Nije mi bilo pravo, jer znam što sam i koliko radio i ulagao truda i vremena u njegove projekte, ali sam otrpio. Tek sam mu ponekad u šali znao reči, kako neće dobiti Oscara bez mene, što se na kraju pokazalo točnim. Valjda ga je to razljutilo.
Osobno sam uvjerenja da je šest projekata sasvim dovoljno i moj prag tolerancije i strpljenja je bio iscrpljen. Nisam više bio sklon popuštanju.

Štrajk pisaca zauvijek će promijeniti sliku Hollywooda i filmske industrije uopće. Što je Hollywood dobio, a što izgubio tim štrajkom?

Nije dobio ništa, a izgubili su dvije milijarde dolara. Pisci nisu dobili nšta tako značajno, premda oni misle da su dobili. Dobili su prava za nove medije, primjerice da mogu naplaćivati svoja prava preko interneta itd.
Problem je što su pisci štrajkali, a zbog njih su mnogi ljudi ostali bez posla; električari, scenski radnici, snimatelji, šminkeri,…

Ipak politici ste skloni kao promatrač, pa tako ne tajite simpatije prema određenim političarima?

U svakom poslu poštujem stručnost, cijenim uspjeh i oduševljavaju me rezultati. Zato ne krijem zadovoljstvo što je Hrvatska s Ivom Sanaderom dobila političara koji je sve to ujedinio u sebi, a istodobno se svojim šarmom, obrazovanjem i sposobnošću potvrdio kao jedan od vodećih europskih lidera. Imati na čelu države takvog čovjeka, intelektualca par excellence neprocjenjivi je dobitak, čak i više nego smo toga mi sami svjesni.Osobno, moram vam priznati da sam imao sreću Sanadera upoznati i privatno, što mi je bilo posebno zadovoljstvo jer susreo sam se s jednostavnim čovjekom, intelektualcem željnim novih spoznaja, s obiteljskim čovjekom koji nije krio emocije kao otac, sin i suprug, prijateljem koji ne zaboravlja. A Hrvatskoj fale uprato takvi ljudi, tog ranga i tog ugleda.Jer upravo u vezi toga moram kazati da sam često bio svjedokom koliko Sanadera cijene mnogi moji prijatelji vani, tako ga u Europi prihvaćaju obrazovaniji krugovi uvijek skloni predsjedniku – intelektualcu poput Vaclava Havela ili Árpáda Göncza, dok Amerikanci, koji su skloniji političkom liderskom marketingu, ne kriju divljenje prema Sanaderu kao „velikom čovjeku iz male zemlje“.I za kraj reći su još nešto, za sve one koji možda ne znaju zašto ne vole Sanadera, a sada će pomisliti da mu se ulizujem. Naravno da uopće nemam razloga za to, jer ja tog čovjeka cijenim zbog svih njegovih vrlina koje sam već nabrojao ali i zbog toga, a ako hoćete političku izjavu – cijenim ga jer je napravio reda u HDZ-u, a sada ga provodi i radi u SDP-u.

Razgovor i snimci Jure Ilić (FACEBOOK)