USRED RIJEČI STANEM ILI KAKO NAPRAVITI FILM  O POHVALI POEZIJI

Piše: Nera Karolina Barbarić

U svim vremenima postoji  instiktivni osjećaj kako je uloga ili veličina nekoga pjesnika veća od drugih. Drugorazredni  će umjetnici , koje ustvari čini govorljivo  mnoštvo, reći kako je cilj poezije ustvari neka vrsta apstrakcije tobože istančanije od stvarnosti: gombat će se riječima, stvarati nestvarne slike… E,  to nije velika poezija. To nije ni poezija Stojana Vučićevića – kako su je vidjeli autori dokumentarnoga filma „Usred riječi stanem“,  Ljubica Benović, kao scenaristica, i Ivan Jukić, kao redatelj.

Prije svega, filmski prikazati poeziju znači prihvatiti se posla iz filmske  literature, o čemu su neki autori raspravljali još krajem sedamdesetih godina prošloga stoljeća, kada je dokumetarac kao filmsko pismo stasao, zahvaljujući  globalnim događanjima koji su se mogli predstaviti javnosti televizijski, u stvarnom vremenu.  Ali, dočarati fimskim jezikom poeziju  – iskustvo je što nam ga je u domaćim okvirima ponudio upravo Ivan Jukić, napravivši niz filmova o hrvatskim umjetnicima i njihovoj poeziji.  John Ruskin, viktorijanski preteča komunikacije o umjetnosti, težio je jednostavnijem jeziku poezije, arhitekture, slikarstva, pa  kaže kako je poezija, umjetnost općenito, ustari nedovršena slika stvarnosti.  Ruskin nije poznavao film, pa nije mogao ni komunicirati kako umjetnost, odnosno poeziju fimski uobličiti:  tu nedovršenu stvarnost…

To su uspjeli Ljubica Benović i Ivan Jukić, skrojivši film od poezije i  estetičnih kadrova istinske stvarnosti, obilato se posluživši tradicionalnim umjetničkim alatima kao što je riječ i slika. Možda bi John Ruskin, genijalni mislilac i filantrop iz konzervativnoga razdoblja, rekao da je to jednostavno. No, da li je baš tako jednostavno snimiti paučinasti smisao stihova, slikom opravdati  „nedovršenu stvarnost“? Prikazujući poeziju Stojana Vučićevića i njega samoga, Ljubica se Benović u scenariju koristila pripovjednim jezikom, ne zazirući od poetiziranja, pa će tako napisati u tekstu koji se u filmu čuje iz offa:  „Svoju nesreću je (Stojan Vučićević) na ružnim mjestima rješavao pjesmom“. Zvuči kao stih o stihovima! Ali, tako to čine pjesnici, a Ljubica Benović je i pjesnik, stvarateljica začudnih slika o stvarnosti koju donose stihovi Stojana Vučićevića. Ivan Jukić pak podupire tu poetizaciju svojim filmskim jezikom:  repeticijama kadrova ljeskave pučine mora naglašava, primjerice, stihove „Zatočiš li more, došao si glave koralju…“; ponavljajući kadrove sirovoga krša i bunkera, koji  pak  impliciraju njegovo nepravedno zatočeništvo, pojačava ionako gromke stihove pjesnikove kletve krvniku „Mlijeka mi majčina, tebe zadojih“…

Kako bismo razumjeli Stojana Vučićevića da nam Ljubica Benović i Ivan Jukić nisu ponudili filmiziranu istinu o njegovoj poeziji? Govorili bismo o pjesniku patniku, koji u svom životopisu ima gorkih trenutaka, koji je bio uhićivan i zatočen u doba jednoga režima. Film, međutim, sugerira pravu „nedovršenu istinu“ o Stojanu Vučičeviću, o tomu da se iz toga izvukao jednako snažan, ali tiši, i sve to iskustvo pretočio u dvije himnički iznimno bogate zbirke pjesama „Greben“ i „Siga“, nastale             ( kako to u Filmu „Usred riječi stanem“ kaže i njegov kolega akademik Tonko Maroević) na Ujevićevoj tradiciji. Ali, na Ujevićevoj tradiciji, i na onoj A.B. Šimića, stvaraju i Ljubica Benović, kao i Ivan Jukić.  Zajedno su to pokazali i u filmu o fra Andriji  Kačiću Miošiću, gdje su također sinkroniziranim filmskim jezikom (režijom i zajedničkim scenarijem) dočarali  veličinu jednoga iznimnoga čovjeka.

Kakva bi to bila tradicija koja pogoduje filmskom izričaju? Prije svega  – posjeduje osobitosti  velike umjetnosti, jer unosi u izričaj veliku količinzu istine, u velikoj harmoniji.  Upravo to, harmoniju ujevićevske riječi, donosi Ljubica Benović u scenariju, i ujevićevske slike, perpetuirane ritmično i harmonično, niže Ivan Jukić  svojim redateljskim nervom.

Dokumentarni film „Usred riječi stanem“ je obrazovni.  To ujedno znači da film nema svrhu zabaviti, kao što umjetnost ni inače nema svrhu zabaviti, već prikazati ozbiljnu svrhu stihova ili slika. Zanimljiv je stoga i način na koji su autori prikazali tzv. biblijsku fazu pjesnika Stojana Vučićevića, u kojoj se pjesnik zavukao u introspekciju: pjesnik vode, mora, kako kaže Ljubica Benović, otkriva sebe kroz biblijske motive, što film, slikom i riječju, to dovodi u vezu s njegovim podrijetlom ( iz Istočne Hercegovine).

Slojevito građen, film „Usred riječi stanem“ zapravo je definiranje poezije, postignuto pomoću vrlo uspješne suradnje scenaristice i redatelja, koji su uspjeli pokazati  što poezija jest (o autoru ionako sve možemo saznati iz priča, dokumenata). A jest maštovito nagovještavanje plemenitoga povoda za lijepa i plemenita osjećanja, Radost, Ljubav, Poštovanje, Divljenje.  Ali i onih negativnih, Mržnje, Prijezira, Užasa, Boli  („Pada mi napamet/moja teška sudbina/kojoj sam teret/ i kojoj sam bol..“,  S. Vučićević, citat u filmu).

Ukratko, bez suvišnih detalja, vanjskih efekata, karikiranja, nadoslikavanja, Ljubica Benović i Ivan Jukić napravili su film koji je prikazan na HRT-u, u povodu  30 godina od pjesnikove smrti. Poučno, harminično i estetski dorađeno filmsko  djelo, koje na također umjetnički način, svojstven autorima, obrađuje anatomiju poezije jezikom razumljivim za ljubitelje stihova Stojana Vučićevića, ali i za početnike u razumijevanju, odnosno doživljavanju poezije.

Velika je stvar poetski  predstavljati poeziju,  tim više što je posrijedi veliki pjesnik  Stojan Vučićević…