Domagoj Margetić: Tajne dimenzije pljačke Trokutove ostavštine

Foto: Goran Stanzl/PIXSELL

Pokušava li kulturnjačko podzemlje iza Trokutove ostavštine sakriti najveću pljačku umjetnina na Balkanu nakon Drugog svjetskog rata i “donacije” Mimara?

Sredinom srpnja ove godine, uoči prve godišnjice smrti Vladimira Dodiga Trokuta, sutkinja Općinskog građanskog suda u Zagrebu Iva Tisanić Vilček, donijela je vjerojatno jednu od najskandaloznijih presuda u nekom sudskom predmetu koji se vodi nad pokretninama koje predstavljaju javno i kulturno dobro. Kad sam njezino Rješenje, od 17. srpnja 2019. godine, pod brojem 68 O-7934/2018-45, pokazao pravnim stručnjacima koji se bave ostavinskim pravom, dakle pravnim i zakonskim pitanjima u predmetima nasljeđivanja, njihov je zaključak bio gotovo suglasan, a svodi se na ocjenu kako “ovako nešto može proći samo ako nitko to ne čita. Ako netko ipak čita to rješenje, to je skandal međunarodnih razmjera”.

Naime, iako su Trokutove zbirke nesporno činile cjelinu, i to k tome pod preventivnom zaštitom kao spomenika kulture, Rješenjem Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika culture u Zagrebu, donesenim pod brojem 03-UP/I-615/2, a nesporno je kako je Trokut želio da njegove zbirke nakon smrti pripadnu “narodu”, dakle da budu javno dobro, te je najbližim prijateljima i suradnicima često ponavljao kako “ne vjeruje u privatnu svojinu”, te kako ne želi da njegove zbirke završe kao privatno vlasništvo, jer “ne vjeruje u nasljeđivanje”, Sud je u cijelosti ignorirao javni interes, kao i status Trokutovih zbirki, ali i Trokutovu oporuku (bilo da se radi o pisanom ili usmenom dokumentu). Osim toga, sud nije uvažio nikakav poseban status tih zbirki unutar Trokutovog projekta “Anti-muzeja”, pa je cijeli postupak ostavinske rasprave vođen kao da se radilo o pokretninama tipa motora, autoprikolice, ormara, štednjaka i nekakvih bezveznih predmeta svakodnevne upotrebe koji nemaju neku važnost i opće-kulturnu vrijednost, a kamoli spomenički značaj.

Još i gore od toga

Niti Općinski građanski sud u Zagrebu, niti sutkinja tog suda Iva Tisanić Vilček, niti odvjetnik Silvije Hraste, niti Branka Prša, niti Ministarstvo kulture Republike Hrvatske, ni Gradski zavod za zaštitu spomenika kulture i prirode u ime Grada Zagreba, niti Mislav Dodig, nisu se potrudili čak niti da se točno, jasno i precizno, predmet po predmet, transparentno utvrdi što je sve u svojim zbirkama kao pokretnu imovinu ostavio Trokut. Stječe se dojam da su svi sudionici ovog ostavinskog postupka, koji su imali ikakav privatni i osobni interes oko Trokutove ostavštine, iz nekog razloga namjerno izbjegli uobičajenu i zakonom predviđenu sudsku proceduru koja svakako nalaže da se pokretna imovina, kao uostalom i svaka druga imovina koja je predmetom zakonskog nasljeđivanja, popiše. Dakle, nitko od sudionika postupka koji su u tom postupku imali neki svoj interes, a očito da je tu bilo kojekakvih poznatih, nepoznatih, skrivenih, javnih i tajnih interesa, nije niti predložio niti tražio od Suda da se popiše sadržaj Trokutovih zbirki, te da se prije donošenja bilo kakve odluke o Trokutovoj ostavštini jasno utvrdi što sačinjava ono što pravnici nazivaju “ostavinskom masom”.

No, iskusni odvjetnici i pravni stručnjaci, kao i pojedini bivši suci, mišljenja su kako je bez obzira na stranke u postupku Sud po službenoj dužnosti trebao utvrditi što je točno pokretna imovina Vladimira Dodiga, za koju je sudski trebalo donijeti rješenje o nasljeđivanju. Jer, kako mi objašnjavaju stručnjaci, bez toga da je jasno utvrđen predmet nasljeđivanja, ne može se donijeti zakonita odluka o tome tko je nasljednik, naprosto iz vrlo jednostavnog razloga što u takvom slučaju nije poznato što taj potencijalni nasljednik uopće nasljeđuje. Zato su oni pravni stručnjaci, koji su u komentaru ovog sudskog rješenja bili blaži, rekli kako se radi o dosad neviđenom sudskom presedanu u kojem se i bez utvrđivanja što se točno nasljeđuje, to za što se ne zna što se nasljeđuje donijelo odluku o tome tko je nasljednik. Pravno i zakonski šuplje i neodrživo, smatrali su oni koje sam pitao za komentar.

I doista, ako pođemo od jedne od najstarijih pravnih zasada koja kaže “pravo je logika”, logično bi bilo da se u ostavinskim postupcima prvo utvrdi što je ostalo iza nekoga, dakle što je nasljedstvo određene osobe, kako bi se tek potom moglo odlučivati o tome što će i kome od tog nasljedstva pripasti i po kojoj pravnoj osnovi. Ovako je sud što se narodski kaže “u džuture” onima koje je proglasio nasljednicima Trokutove pokretne imovine mogao dopisati u nasljedstvo i zagrebačku katedralu ili pak Dioklecijanovu palaču, kad se sutkinja Tisanić Vilček već prihvatila toga da raspodjeljuje Trokutove zbirke da ih nikad nije vidjela, nikad nije provela terenski očevid i nikadn nije utvrdila što je Trokutova imovina. Ili da “pilu okrenemo naopako”, kad bi ta ista sutkinja danas sutra vodila primjerice neki ovršni postupak, pa bi donijela odluku kako će se nekom građaninu provesti ovrha nad pokretnom imovinom, da li bi na isti način bez da utvrdi imovinu te osobe donijela rješenje kojim bi odlučila da se ovrhom toj osobi na dražbi prodaju neki predmeti za koje je telepatski utvrdila kako ih osoba navodno posjeduje, a da nikad nije utvrdila pokretnine kojima raspolaže osoba nad kojom se treba provesti ovrha. Ili bi u takvom slučaju ipak bila nešto preciznija?!

Svakako, ovakvo skandalozno postupanje Općinskog građanskog suda u Zagrebu u suvremenoj hrvatskoj državi predstavlja jedan od najvećih kulturnih skandala, odnosno predstavlja sigurno najveću kulturnu aferu u modernoj Hrvatskoj. jedino s čime se uopće može, donoseći vrijednosni sud o ovome, usporediti cijela ova afera jesu pljačka umjetnina u Drugom svjetskom ratu, a u domaćim razmjerima “donacija” Ante Topića Mimare Zagrebu i Hrvatskoj, u vrijeme Jugoslavije, a koja se donacija sad već vrlo otvoreno u svjetskim stručnim muzeološkim krugovima dovodi u vezu upravo s nacističkom pljačkom umjetnina. Obzirom na sve čime se bavio Trokut, te obzirom na sadržaj pojedinih njegovih zbirki u koje sam s godinama imao uvid, jer smo surađivali u više područja od početka 1990-ih godina, ova Afera Trokutove ostavine ne samo da podsjeća na prethodno pobrojane dvije afere, nego bi s istima mogla biti na više načina i povezana, u čemu se možda i krije motiv ovakvog čudnog, bizarnog i skandaloznog postupanja s njegovom ostavštinom.

Tako, primjerice, sutkinja Tisanić Vilček utvrđuje kako su dio ostavine: Etnografska zbirka sa 997 eksponata; Keramika sa 145 predmeta, Tekstilni predmeti oko 350 komada; Prethistorijska zbirka 24 komada; Dokumenti, povelje, zakonici, rukopisi, oko 400 jedinica; zatim Zbirka “Nova umjetnička praksa” sa oko 700 radova jugoslavenskih umjetnika; Zbirka satova sa 15 komada; Razni građanski predmeti; te Tehnička zbirka; za što u potpunosti sudskim rješenjem utvrđuje kako te zbirke ukupno sadrže oko petnaest tisuća predmeta. Dodatno utvrđuje tim istim rješenjem u stavku osmom kako su dio pokretnina koje čine ostavinu ostavitelja i zbirke koje ukupno broje čak oko osamdeset tisuća predmeta. Istovremeno, Sud utvrđuje kako se ove zbirke nalaze na zagrebačkim adresama u Bulićevoj 6 (gdje je Trokut do smrti i živio), zatim u Tomašićevoj 12, Jukićevoj 16 i Grahorovoj 3.

Međutim, opet se vraćamo na početak, Sud niti u jednom trenutku nije utvrdio kojih se to stotinjak tisuća eksponata nalazi u tim zbirkama. Pritom, iako sud u rješenju tvrdi kako se zbirka nalazi na ovim adresama, Sud niti jednom nije proveo terenski očevid kako bi utvrdio gdje se te zbirke nalaze. Meni se, primjerice, javnom porukom na društvenim mrežama prije nekoliko dana javio otac žene koja je vlasnica stana u kojem je Trokut živio i preminuo. Upravo za tu nekretninu tvrdi se da je lokacija na kojoj se nalazi veliki dio zbirke. Točnije, sutkinja Općinskog građanskog suda u Zagrebu sudskim Rješenjem tvrdi kako se veliki dijelovi Trokutovih zbirki nalaze na adresi: “u stanu u Zagrebu, Frane Bulića 6; u tri šupe u suterenu zgrade u Zagrebu, Frane Bulića 6, u šupi na tavanu zgrade u Zagrebu, Frane Bulića 6. Stan u kojem je Trokut živio mali je stan, a šupe u tim zgradama (znam jer živim u kvartu) su male šupe od najviše tri do pet kvadrata, a o istom ili manjem prostoru možemo govoriti u slučaju tavanske šupe. Dakle, ako je Trokutov stan bio veličine od trideset do četrdeset kvadrata, ako su sve šupe na toj adresi ukupno imale dvadesetak kvadrata, a teško da se radi o većoj kvadraturi, govorimo o ukupno pedesetak kvadrata prostora. Obzirom da znam koliko predmeta, knjiga, skulptura i slika stane u takve prostore, jasno je kako se na toj adresi nije mogli nalaziti ukupno više od dvije do pet tisuća predmeta. O čemu, eto, sutkinja nije imala potrebu voditi računa kod donošenja tog nebuloznog, ali skandaloznog sudskog rješenja. Da stvar bude zanimljivija, prije nego što je rješenje napisano, a pogotovo prije nego što je to rješenje moglo postati pravomoćno, nepoznate su osobe, ali očito netko od onih koji su se smatrali nasljednicima, i bez pravomoćnog sudskog rješenja, ispraznile stan i prostore u Bulićevoj 6, pa je sve od Trokutovih zbirki što se nalazilo na toj adresi jednostavno – nestalo bez traga, tko god od zainteresiranih da je to “pokupio”.

Otac vlasnice stana i nekretnine u Bulićevoj 6, gdje se kako je to sudski utvrdila sutkinja Iva Tisanić Vilček nalazi dio Trokutove zbirke, napisao mi je ovu vrlo zanimljivu poruku:

“Poštovani gospodine Margetiću, dragi prijatelju. Trokut je stanova u stanu moje kćerke Theresie Kuffner, kada je uselio stan je bio namješten, nasljednici su pokupili i sve kćerkine stvari, stan je pri preuzimanju bio prazan, oštećen i zapušten. Nasljednici su ostali dužni mojoj kćerki nekoliko hiljada eura”.

Kako je onda sutkinja Tisanić Vilček sudskim rješenjem utvrdila da se dijelovi vrijedne Trokutove zbirke nalaze na adresi na kojoj su prostori koje je koristio Trokut ispražnjeni?! Ovo najbolje oslikava na koji je način vođen cijeli ovaj ostavinski postupak, u kojem se niti u jednom trenutku nije postupalo s dužnom pažnjom prema Trokutovoj ostavštini, a još manje prema javnom interesu i zbirkama kao vrijednom kulturnom dobru i preventivno zaštićenoj kulturnoj baštini, o čemu i u spisu postoje dokumentirani tragovi.

No, tu priča tek postaje zanimljiva. Jer u Bulićevoj 6 u Zagrebu Trokut je čuvao, da ne kažem skrivao kompletnu dokumentaciju o djelovanju jednog od najtajnijih dijelova Ministarstva obrane Republike Hrvatske iz 1990-ih godina, u čijem je radu sudjelovao i čije je dijelove vodio i rukovodio akcijama koje su u tom dijelu MORH-a planirane i vođene. Stjecajem okolnosti, u sudskom dokumentu iz ostavinske rasprave ostao je tragi  o tome. Trokut je, naime, kako to stoji i u navedenom sudskom Rješenju Općinskog građanskog suda u Zagrebu sudjelovao u djelovanju Odreda za baštinu u “Domovinskom ratu”. U obrazloženju Rješenja, sutkinja Općinskog građanskog suda u Zagrebu utvrdila je da se “u prostorijama koje je koristio ostavitelj nalaze arhive Odreda za baštinu … koje predstavljaju državnu i vojnu tajnu”. Od preživjelih sudionika koji su s Trokutom u različito vrijeme radili na tim akcijama i aktivnostima, danas postoje najmanje trojica svjedoka koji mogu potvrditi kako se cjelokupna arhiva famoznog Odreda za baštinu, koje nema čak niti u Ministarstvu obrane, nalazila upravo u Trokutovom posjedu. Uostalom, neposredno prije smrti Trokut mi je o tome govorio i želio da snimimo emisiju, a samo dan prije smrti dio tih dokumenata pokazivao je I.F., o čemu je ovaj kao svjedok dao i izjavu Petoj policijskoj postaji u Zagrebu, nesporedno nakon Trokutove smrti.

Nesporno je, dakle, da je arhiv “Odreda za baštinu” najvećim dijelom bio u stanu kojeg je Trokut koristio u Bulićevoj 6, u centru Zagreba. Dio te dokumentacije bio je vrlo osjetljiv, a odnosio se na tragove, kretanje, izvore, porijeklo, i niz zbirki dokumenata vezano uz tzv. zbirku “Mimara”, koja se danas nalazi u istoimenom zagrebačkom muzeju. Drugi dio dokumentacije odnosio se na trag  i  dokumente o kretanju vrijednih zbirki umjetnina iz Europe, svijeta i bivše Jugoslavije, koje su otete tijekom Drugog svjetskog rata, o čemu je Trokut imao kao rijetko tko na ovim prostorima prilično opsežnu arhivsku dokumentaciju pribavljenu iz različitih izvora. Bilo je tu i tajnih dokumenata o kretanju, tragu i porijeklu mnogih zanimljivih umjetničkih zbirki. Sad više nije poznato, niti je nakon ovakvog skandaloznog postupanja Suda uopće moguće utvrditi gdje su nestali ovi strogo povjerljivi arhivi “Odreda za baštinu”, ali oni koji su došli u posjed ovakvih dokumenata svakako ih mogu zloupotrijebiti na različite načine, jer uz pomoć tih tajnih arhiva mogu doći na trag rijetkim i vrijednim umjetničkim zbirkama i umjetninama za koje se niti ne zna gdje su završile, niti gdje se nalaze, a tu je bilo i dokumenata o tragovima takvih umjetnina koje su završavale u privatnim rukama nemalog broja balkanskih i europskih moćnika, od ratnih i tranzicijskih devedesetih godina do Trokutove smrti.

Osim toga, postojali su i  tajni depoi u kojima su se nalazile umjetnine za koje se voljelo reći i misliti kako su “spašene” i “sklonjene” u ratovima devedesetih, a tu su bile prilično precizne evidencije, popisi i dokumenti o tome gdje se te umjetnine nalaze i kako su tamo došle. Sad se svi ti tajni arhivi nalaze očito u privatnim rukama i nije teško zamisliti na koje se sve načine mogu zloupotrijebiti. Ono što je sigurno, to je da se u tajnim arhivima “Odreda za baštinu” nalazio trag mnogih umjetnina s prostora bivše Jugoslavije, kao primjerice iz Hrvatske, Srbije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Makedonije, Slovenije, al ii mnogih umjetnina koje su nestale tijekom Drugog svjetskog rata, kao i umjetnina koje su nestale iz Rusije, Grčke i drugih zemalja. Sad su ti vrijedni podaci najvjerojatnije izgubljeni. Ovakav postupak Suda u odnosu na tajne arhive “Odreda za baštinu” Ministarstva obrane, praktički predstavljaju konačni korak kojim će mnogi prešutno legalizirati brojne umjetnine i vrijedne zbirke do kojih se izvorno došlo ratnim i poratnim pljačkama. Tu se posebno radi i o čitavim zbirkama raznih vrijednih povijesnih dokumenata, povelja, zakonika, kraljevskih arhiva pogotovo onih iz srednjovjekovne Bosne, te vrijednih zbirki knjiga, kojima se ovakvim Rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu do daljnjeg, a možda (najvjerojatnije) i trajno gubi svaki trag.

Trokut je više puta pokušavao s brojnim institucijama riješiti status tih tajnih arhiva “Odreda za baštinu”, a tim je povodom koliko mi je poznato razgovarao i s bivšim predsjednikom Republike, kao i s brojnim predstavnicima Ministarstva kulture, ali i predstavnicima vlasti, koji su očito u nerješavanju statusa kako tajnih arhiva tako i samog “Odreda za baštinu”, sad je to više nego očito, imali svoj interes.

“Obzirom da iz dokumentacije koja prileži spisu, te navoda sudionika ovog postupka proizlazi da je ostavitelj tijekom Domovinskog rata sudjelovao u spašavanju umjetnina sa ratom zahvaćenih područja”, navodi u Rješenju sutkinja Općinskog građanskog suda u Zagrebu, ali nije učinila ništa kako bi zaštitila vrijednu ahrivsku građu i zbirke koje su potjecale iz djelovanja “Odreda za baštinu”. Takvim (ne)postupanjem sutkinja je, ne vjerujem nesvjesno, omogućila nevjerojatnu otimačinu i legalizaciju onog što je u ratovima stečeno otimačinom.

Upravo zato, sudski ostavinski postupak nad ostavštinom Vladimira Dodiga Trokuta predstavlja ne samo lokalni, nacionalni skandal, nego trenutno jednu od najvećih i najozbiljnijih kulturnih afera u Europi.