PIKANTNA CEZAROVA GLJIVA

Piše: Eduard Pranger

Amanita Caesarea ili Cezarova gljiva rijetka je i vrhunska, posebna delicija. U Engleskoj je zovu Caesar`s mushroom, u Nemačkoj – Kaiserling, u Rusiji Цезарский гриб, u Italiji – Ovolo, a u Francuskoj – Oronge. Rimski imperator Klaudije obožavao je tu gljivu pa otuda i njeno ime. Njegovi neprijatelji iskoristili su tu njegovu slabost i zamijenili je vrlo sličnom otrovnom muharom pa je nesretnik u naponu snage glavom platio svoj gastronomski užitak. Meso Amanitae caesareae ima žutu boju te vrlo prijatan blag miris, a okusom je najbliža orahu. Možemo je pohati, pržiti, marinirati ili sušiti (što je prava šteta), a vrlo je ukusna i sirova (carpaccio) ili na salatu. Recepti s njom poznati su još od prvog vijeka, a ja ću vam predstaviti jedan svoj, dvadesetprvostoljetni 

SASTOJCI (za 2 osobe)

• 1 kg gljiva
• 40 dag zelenih tagliatella
• 50 gr Parmezana (originalnog)
• 1 glavica manjeg crvenog luka
• 4-5 češnjeva češnjaka
• 2 VŽ maslinovog ulja
• 5 gr maslaca
• 5 gr sira gorgonzole
• 3 VŽ vrhnja za kuhanje
• 2 dl bijelog vina (muškat)
• 2-3 dl povrtnog temeljca
• 1 čili papričica
• prstohvat peršina
• sol, papar

SALATA

• 5-6 listova zelene salate
• sok od ½ limuna (s košticama)
• 2 VŽ maslinovog ulja
• sol

PRIPREMA

Očistio sam gljive četkicom i narezao ih na krupnije komade. Luk i češnjak sam popekao na ulju i maslacu pa na to bacio gljive, sitno sjeckani čili i pirjao oko desetak minuta. Ulio sam vino pa kad je alkohol ispario sve sam posolio i popario. Dodao sam vrhnje za kuhanje i gorgonzolu te na najmanjoj vatri lagano pirjao miješajući i dolijevajući temeljac po potrebi dok se sve nije zgusnulo. Za to vrijeme kuhao sam tjesteninu pa kad je bila gotova (oko 6-7 minuta) izvadio sam je na tanjure, prelio gljivama i umakom, posuo parmezanom i krupnije rezanim peršinom i odmah dok je vruće – servirao. Uz to sam napravio jednostavnu zelenu salatu te poslužio uz dobro ohlađeno aromatično vino Muškat.

I da, svjetski poznata kao kraljica svih gljiva u ovom je podneblju zovu raznim imenima od kojih je nama najpoznatije – blagva. Što se tiče limunskih koštica dok cijede sok za salatu skoro svi kuhari ih odvajaju i bacaju, a to je šteta. Za ljekovita svojstva sastojaka tih koštica znali su još australski Aboridžini (antimikrobni i učinak na bakterije, viruse, klice i gljivice) pa je suludo lišavati se tog poklona prirode. (Kad se taj sastojak posebno kupuje u apoteci poznatt je kao Citrofit i jako je skup.) To što je koštica trenutno gorkasta kad se zagrize može gurmanima samo dodati još jednu posebnu i neobičnu nepčanu draž