Domagoj Margetić: Trokutova imovina je razgrabljena!

Fotografjia: Boris Štajduhar

Ovih dana prošla je prva godišnjica smrti Vladimira Dodiga Trokuta. Moram priznati da sam očekivao da će ipak proći nešto više od tristo šezdeset i pet dana prije nego li ga mnogi zaborave. Ali, eto, u sjeni jagme i čerupanja oko Trokutove materijalne ostavštine, u sjeni tog antikulturnog primitivizma i barbarizma, kojem je primarni pohlepni cilj dočepati se vlasništva nad Trokutovim zbirkama, godišnjica njegove smrti prošla je potpuno u javnosti nezapaženo i neobilježeno. Pa čak niti oni koji od trenutka njegove smrti vode brigu kako razgrabiti Trokutove zbirke i od njih što više prigrabiti za sebe, nisu našli za vrijedno da upriliče neko javno obilježavanje godišnjice njegove smrti. Slušam danas priču sa ostavinske rasprave. Šutim. Tužan sam, jer Trokut mi je bio prijatelj, susjed, bio je sakupljač i znam kako je doživljavao svaki pronađen, otkriven, prikupljen, kupljen ili nabavljen predmet. Tužno na što danas oni koji se kunu kako su mu bili mecene, pokrovitelji, kako su mu ovo ili ono, kako su bili ovakvi ili onakvi njegovi prijatelji i tko zna kako sve ne bliski s njim, svode njegov život samo da bi se dokopali vrijednosti pohranjenih u njegovim zbirkama koje je prikupljao gotovo pet desetljeća. Pohlepa je jedan od najnehumanijih i najstrašnijih simptoma primitivizma.

A Trokutove zbirke, koje je godinama prikupljao za svoj Antimuzej, ostale su ne na raspolaganje javnosti, narodu, kako je to svima nama govorio, a i oporučno tražio Trokut, nego u privatnim rukama nekolicine osoba. Zagrebački sud čini se, svojim je postupanjem u ostavinskoj raspravi, tako počinio ultimativni anticivilizacijski anti-antimuzejski barbarski čin – nepriznavanjem kako se radi o zbirkama koje čine cjelinu Antimuzeja, te suštinski nepriznavanjem Trokutove želje i ostavštine da te zbirke trajno postanu i budu javno dobro. Što je još skandaloznije, Sud je odbio zahtjeve da se prije same ostavinske rasprave, a pogotovo prije odlučivanja o sudbini i vlasništvu nad Trokutovim zbirkama, popišu i evidentiraju svi predmeti, artefakti, eksponati, dakle da se detaljno i precizno evidentira sadržaj svake zbirke, te da se nakon izrade takvog popisa zbirka donese i odluka o nasljedstvu. To bi bilo i pravno logično da se prvo utvrdi što je predmet ostavinske rasprave, a tek potom da se utvrdi kome će to u ostavinskoj raspravi pripasti. No, osim nekolicine vrijednih eksponata, za koje se najednom pojavila grupa ljudi (očito dobro organiziranih i koordiniranih) koji su tvrdili bez ikakvih dokaza kako su se ti eksponati kod Trokuta našli tako što sui h oni posudili Trokutu, pa sad eto traže da im Sud vrati “njihovo” što su “posudili” umjetniku i kolekcionaru, pa je sud eto njima povjerovao na riječ, jer je valjda njihova priča uvjerljiva i logična (Skandalozno!), zbirke Trokutovog Antimuzeja upravo po odluci suda – nisu popisane. Nevjerojatno, ali istinito! Skandalozno! A još je skandaloznije da oni koji su trebali voditi računa o izvršenju Trokutove oporuke, ili su se barem tako predstavljali u javnosti, nisu imali nikakvih prigovora na takvo postupanje suda. Naprotiv!

Tako se u zadnjih tridesetak godina u Hrvatskoj dogodio jedan od sigurno najvećih kulturnih skandala. Otimačina nekoliko vrijednih zbirka Antimuzeja Vladimira Dodiga Trokuta.

Javnost kojoj je Trokut namjerio ostaviti svoje zbirke, tako nikad neće saznati, a još manje vidjeti što im je to ostavio ovaj mistični umjetnik i sakupljač, čuvar i kolekcionar memorije.

Jedno je sigurno. Trokutova ostavština postala je predmetom brutalne otimačine, za koju će neki a pogotovo akteri te priče sasvim sigurno zaključiti kako se radi o legalnoj, dakle, pravnoj stvari u kojoj je sud eto odlučio kako je odlučio. Međutim, radi se doista o barbarskom činu neviđenom u skorije vrijeme. Uostalom, bilo kakvo privatno nasljeđivanje i preuzimanje Trokutove ostavštine predstavlja gaženje njegove posljednje volje. Niti je vjerovao u privatnu svojinu, niti je vjerovao u pravo nasljeđivanja. Vjerovao je da kulturna baština koju je sakupio tijekom desetljeća svojeg umjetničkog i sakupljačkog rada treba biti javno dobro i vlasništvo građana. To je tijekom života vrlo jasno govorio svojim prijateljima.

Ne vjerujem niti da je slučajnost odluka zagrebačkog suda da se ne napravi popis sadržaja svih Trokutovih zbirki. Kao što mislim da nije slučajnost kako su se u godini nakon Trokutove smrti najednom otvorile neke galerije s rijetkim i vrijednim umjetninama, a i Trokutovi radovi koji su se mimo njegove posljednje volje našli u privatnim rukama izloženi sun a potpuno neprimjeren, neznalački, anti-antimuzejski i antitrokutovski način. Nažalost bilo je jasno odmah nakon Trokutove smrti da svim samoproglašenim nasljednicima nije bitna Trokutova ostavština i ideja. Nego nasljedstvo. Potpuno suprotno Trokutovoj želji, volji i traženju.

Zanimljivo je kako su zainteresirane strane, eto, uspjele da jedna od najvećih otimačina u kulturi, jedne od najvećih muzejskih zbirki u suvremenoj Hrvatskoj, prođe ispod radara. Ironično, Trokutove zbirke dijele sudbinu građana i zemlje kojoj je Trokut želio ostaviti sačuvanu kulturnu baštinu. Opljačkane su.