Pero Kvesić: Pred rat (memoarski zapisi)

Fotografija: Boris Štajduhar

Početkom osamdesetih godina prešao sam u samostalne umjetnike kaneći se do daljnjega baviti isključivo pisanje, i to prvenstveno književnosti. Iako su i tada okolnosti bile takve da je književnike koji su živjeli iole pristojno samo od pisanja bilo moguće izbrojati prstima jedne ruke, meni je bilo više nego dovoljno. Da ne idem daleko, supruga i ja smo samo od mojih honorara i uz malu pomoć prijatelja koji su kopali i prenosili cigle sagradili u vrtu njenih roditelja kućicu, malu, ali slatku, pravu kuću.

Iako je meni bilo sasvim dobro, s perspektivom da će mi biti samo bolje, osvjedočio sam se da su odnosi i poslovanje u tadašnjem književnom životu i izdavaštvu nesređeni, kaotični, opterećeni neprimjerenim i nepotrebnim poteškoćama, da je postojalo mnogo toga što se moglo uraditi da se sve uvelike sredi i pospješi. Zato sam se iz osamljenosti pisca vratio društvenom aktivizmu – postao sam tajnik Društva književnika Hrvatske. Računao sam da je to svrsishodna žrtva. Unaprijed sam bio svjestan da u četiri godine mandata mogu prekrižiti svoje pisanje, primanja su mi se trenutno osjetno smanjila, ali sam se pouzdavao da ću uspjeti postići da će nakon toga i meni i ostalim književnicima biti znatno poboljšani uvjeti rada. U skladu s tim sam i prihvatio imenovanje u Komisiju za idejni i teorijski rad Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske, smatrajući da će to pripomoći onome za što se zalažem. To je bila neplaćena funkcija, a svodila se na sastanke u prosjeku jednom mjesečno koji su izgledali otprilike kao televizijska emisija „Peti dan“, samo dužeg trajanja i s više sudionika, ali bez prisutnosti kamera.

Da se razumijemo, ne smatram se ni izuzetno pametnim ni vrhunski obrazovanim. Sreo sam i upoznao tisuće ljudi jednakih sposobnosti poput mojih i stotine koji me znatno nadmašuju, a tada sam bio i tridesetak godina mlađi, pa time i neiskusniji i manje informiran. Ipak, imao sam kvalitetno sociološko obrazovanje i bio već iskusan novinar, a pozicija na kojoj sam se našao, tajnik Društva i član Komisije (posebno ovo prvo), omogućila mi je uvide koje je tada imao malo tko.

U svijetu u kojem sam se tada kretao i djelovao dr. Stipe Šuvar i Goran Babić bili su značajne figure. Pripadao sam grupaciji mladih intelektualaca koji su zazirali od njih, dapače – smatrali smo ih nekom vrstom idejnih/ideoloških protivnika. Pripisivali smo im sklonost pojednostavljenim dogmatskim stavovima i tvrdorukaškim rješenjima, ocjenjivali ih kao svojevrsne paranoike koji uživaju u progonu slobodoumnih duhova. Još od studentskih dana nastojao sam sve čega sam se prihvatio raditi temeljito, pa sam na novoj poziciji trebao što prije stvoriti realnu sliku o ljudima s kojima sam se našao okružen, s kojima sam surađivao i onih koji su mogli utjecati ili stajali na putu onome za što sam se zalagao. Grubo rečeno, za prijatelje sam trebao procijeniti u čemu i koliko se na njih mogu pouzdati, a za neprijatelje sam trebao procijeniti njihove dosege i predvidjeti moguće poteze. Stipe Šuvar i Goran Babić su bili intrigantni slučajevi. Što sam se više bavio s njima to su mi više izmicali. Nisu bili jednostavni poput jabuka: zagrebeš tanku koru, prosvrdlaš sadržaj ispod nje i dođeš do koštice, do srži. Oprostite mi na banalnoj i ofucanoj usporedbi: bili su više poput luka: svaki sloj skriva dublji sljedeći, a kod njih je svaki sljedeći bio drugačiji, složeniji, ljući. Njihovo upozoravanje na otpore samoupravljanju, antisocijalističke tendencije, nacionalističke prijetnje, antijugoslavenstvo i slično djelovali su neuvjerljivo, kao izmišljotine i pretjerivanja. Ostao sam zapanjen i sleđen kada sam jednog dana, u nastojanju da ih realno sagledam i razumijem, zahvaljujući novostećenim uvidima, iznenada shvatio – pa oni su u pravu! Ne samo da su u pravu, nego je situacija i gora nego je ocjenjuju!

U prvoj polovici 1984. godine shvatio sam da postoji neposredna realna opasnost da u Jugoslaviji izbije građanski rat. Nikada ranije nisam se suočio s bilo čim tako šokantnim. Građanski rat je bio najgore što sam mogao zamisliti, gore od bilo čega drugoga što bi moglo zadesiti neko društvo: gore od privrednog sloma, suše, poplava, požara, potresa, epidemija… Sve drugo postalo je nevažno prema tome. Sve naše razlike postale su drugorazredne prema onome u čemu smo bili suglasni. Godine 1984. još smo vjerovali da se rat može izbjeći, da je to tek prijetnja, ali da će jugoslavensko društvo uspjeti izaći s njom na kraj.

U skladu s tim mi je drago da je ostalo zabilježeno da sam u uvodnom govoru takozvanom „Majskom savjetovanju“ rekao:

„Otvorena ratišta su nam još bliža no u doba sueskog rata, a još su nam se više približila razvojem tehnologije ratnog ubijanja tako da smo – karikirano, a možda i ne – došli na domet zalutalih raketa.“

Tada nije trebalo objašnjavati kojih zalutalih raketa. Ni deset godina ranije Libanon je slovio kao „raj na Mediteranu“. U vrijeme mog govora ondje je harao bespoštedni rat svih protiv sviju u kome je malo tko sa strane znao tko pije, a tko plaća. Beirut je bio razrušen, a žrtve se nisu mogle izbrojati. Naravno da nije bilo nikakve realne mogućnosti da bi rakete iz Beiruta dosegnule do Jugoslavije, rečenica se nije mogla bukvalno tumačiti, jedina suvisla poruka iz nje bila je da se i nad nas nadvila opasnost građanskog rata. Iz više razloga nisam mogao izravno, neuvijeno reći što mi je bilo na umu, a jedan od njih je bio da ni ja nisam bio sasvim siguran kolika je ta opasnost, pa sam morao pribjeći metafori. „Zalutale rakete“ su metafora, metafora je bila upozorenje i poziv na otvaranje teme, na raspravu.

Kasnijih, relativno nedavnih godina se otkrivalo manje-više pouzdano ili nepouzdano da je ne znam sad u kojim sve prilikama na zatvorenim tajnim sastancima poneko od značajnih povijesnih i tada utjecajnih ličnosti već i ranije upozoravao ili proricao raspad Jugoslavije, ali o tome se 1984-te nije znalo. Meni ostaje gorko zadovoljstvo da sam, koliko znam, makar uvijeno, ali nikada ranije toliko javno i široko rašireno naznačio da se nad sve nas nadvila zlokobna sjena rata.

Za ono čega sam se sredinom 1984. bojao vidjevši to kao mogućnost, od sredine 1985. vidio sam kao neizbježan skori ishod. Konkretno, kongres Saveza književnika Jugoslavije u Novom Sadu od 18. do 20. travnja zapostavljen je, zanemaren datum u našoj historiografiji. Ondje i tada su pušteni svi zli duhovi iz Pandorine kutije, svi su dobili pravo građanstva u javnosti, a definitivno su pobijedile antisocijalističke i antijugoslavenske linije. Sve nakon toga bilo je samo manje važno pitanje varijanti provedbe, puke egzekucije. Prevario sam se samo u dvije točke. Prvo, očekivao sam da će rat izbiti znatno ranije. Jugoslavija i socijalizam su se pokazali znatno snažniji nego sam i ja procijenio. Drugo, što mi je jako drago da sam bio u krivu, očekivao da će i Zagreb snaći sudbina kakva se obrušila na Sarajevo.

Šuvar je dugo njegovao idealističko povjerenje u ljudsku prirodu i vjerovao da će ipak razum nadvladati, te do oružanog sukoba neće ni doći, da će ljudi uvidjeti što je u njihovu istinskom interesu, a kad je izgubio tu nadu očekivao je da će Jugoslavija i socijalizam nadvladati, Babić je predviđao da će sukob biti nemilosrdan i da se ne može znati tko će pobijediti, a ja sam bio uvjeren da će „naša strana“ biti poražena. No kako sam istovremeno smatrao, kako i danas držim, da u povijesti ne vlada apsolutna nužnost, da i slučaj ima svoju ulogu, pa dokle god postoji makar promil mogućnost da se rat spriječi valja učiniti sve moguće da do njega ne dođe.

Poseban je problem bio što se s malo kim moglo razgovarati otvoreno. Osamdesete godine, posebno druga polovina osamdesetih, bile su godine euforičnog optimizma. Najraširenije uvjerenje bilo je da nam predstoji neposredni procvat samoupravnog socijalizma, skora transformacija u društvo svih sloboda i enormni porast blagostanja, nešto između Zemlje Dembelije i općeg raspašoja. U takvim okolnostima upozoravati da će uskoro iskrsnuti četnici i ustaše, da će biti razaranja i klanja, bilo je jednako kao danas pokušati nekome objasniti da će za pola sata iza ugla nagrnuti dinosaurusi. Čak i kad sam razgovarao u četiri oka s meni bliskim osobama, već nakon nekoliko uvodnih konstatacija velika većina me gledala osupnuto kao da sam se razišao sa stvarnošću i mentalno skrenuo, a kamoli kad sam okolišno pokušavao otvoriti oči ljudima s kojima nisam bio blizak. Moja tadašnja supruga, premda su nam međusobni odnosi ostali nepomućeni, nije mogla izdržati pritiske kojima smo bili izloženi i brak nam se raspao; u kući koju smo gradili tri godine nismo ni jedne noći zajedno prespavali; no – kako je vjerovala onome što sam tvrdio – preselila u Italiju da bi preduhitrila rat koji sam navještavao.

Djelomični odušak našao sam u literaturi. Knjiga pripovjedaka „Kasandrine slutnje“, objavljena tek 2000-te, sadrži pripovjetke koje sam objavio prije 1990, a u kojima su izražene od ranih bojazni do kasnijih izvjesnosti. Recimo, priča „Rodoljubi, domoljubi i zmijoljupci“ objavljena u osječkom časopisu „Revija“ u siječnju 1988. i mene je kasnije neugodno iznenadila u koliko pojedinosti se ostvarila. Govori o književniku koji žele snajperima gađati prolaznike (Karadžić – Sarajevo), o histeričnoj raspomamljenosti jezičnih puritanaca, o uništavanju sjećanja na Narodnooslobodilački rat, o kroatiziranju osobnih imena, pa sve do povratka spomenika bana Jelačića na tadašnji Trg Republike prije nego je to palo na pamet i onima koji su to kasnije proveli.

Da podsjetim odakle naslov zbirke: Kasandra je bila grčka proročica koju su bogovi kaznili time da nitko nije vjerovao njezinim proročanstvima. Upozoravala je Trojance da ne uvlače u svoj tvrdi grad drvenog konja kojeg su im ostavili Grci. Prokletstvo Kasandre ima i drugu stranu – svi ostali su bili kažnjeni time da nisu vjerovali Kasandri.

Šuvar i ja smo pažljivo odvagivali što i ako reći, govorili smo kao da hodamo po jajima, ali je Goran Babić nastupao bez zadrške. Na početku govora na kongresu književnika u Novom Sadu, usprkos općem optimizmu kako je on početak nove prakse u kojoj „cvjeta tisuću cvjetova“, izjavio je: „Govorim, dakle, i kažem kako mi nejasan osjećaj, gotovo slutnja, navještava da bi ovaj kongres mogao biti i zadnji…“, preko: „…jer bi se moglo dogoditi da jedna ozbiljna analiza pokaže kako ipak nije riječ o sporadičnim izljevima lopovluka, nego bi se prije moglo raditi o nastojanjima da se na cesti pojave tenkovi“, da bi završio sa: „Svjetla su se u ovoj krčmi, gospodo, pogasila i makljaža je počela“. Na plenumu Društva književnika Hrvatske 24. lipnja 1985. završio je govor u skladu sa svim iznesenim: „Približava nam se nesmiljeno dan kad više nitko nikoga neće moći uvjeriti i kad će jedini argument ponovo postati šuplja metalna cijev i u njojzi zrno“, da su ga književnici predvođeni Igorom Mandićem zamalo linčovali, a lista onih koji su ga nakon toga napadali po raznim medijima je impozantna. Na sjednici Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske 10. lipnja.1985, na koju smo bili pozvani zbog specifične teme, završio je izlaganje rečenicom: „Nažalost, ima nas i takvih koji, za razliku od kormilara na „Titaniku“, od vrhova ledenih santi ne mislim da su pingvini“ i oni koji su ga napadali od Triglava do Đevđelije da je usporedio Jugoslaviju s „Titanikom“ nadovezivali su se mjesecima. Na sljedećem sastanku CK SKH Mika Špiljak – protivno svim poslovnicima i dobrom odgoju – nije mu dao riječ. Goran Babić je bio/jeste hrvatska Kasandra. Od „Majskog savjetovanja“ smo se zbližili, do njegovog odlaska iz Zagreba gotovo svakodnevno smo se viđali i koordinirali, sve važnije tekstove i pripremljene govore davao je prvo meni na uvid jer „četiri oka bolje vide nego dva“, i premda su moje intervencije uglavnom bile na razini uočavanja tipfelera, mogu reći da stojim iza 99% onoga s čime je tada izišao u javnost. Objavio je stotine tekstova u raznim glasilima i sabrao ih u najmanje šest knjiga (trebao bih provjeriti točno koliko) objavljenih u osamdesetima u Hrvatskoj u kojima je objašnjavao što nam se zbivalo i što nam se spremalo. Šuvar je pak viđao te tekstove tek po objavljivanju, a govore slušao ne znajući što će Goran iznijeti, i često bio ljut predbacujući mu da njegova „istrčavanja“ ruše kredibilitet svih nas.

Meni je osobno najteže palo nešto što za sebe nazivam „rat prije rata“. Kako sam od lipnja osamdeset i pete očekivao izbijanje oružanih obračunavanja, dakle šest godina prije nego su pale prve stvarne žrtve, neprekidno sam sve oko sebe vidio kao u dvostrukoj ekspoziciji. Preko svakodnevnih prijatnih scena druženja sa dragim i bliskim ljudima vidio sam prizore razaranja i patnji, to su bile više nego primisli, opterećenje kojeg se opsesivno nisam mogao osloboditi. Na večeri s prijateljima, dok se iznosila pečenka, razmišljao sam što se ostati od namještaja knjiga i kristala ako u susjednoj sobi eksplodira granata, posjećujući prijatelje u novoj kući razmišljao sam što će ostati od nje kad kroz krov upadne avionska bomba, pri čavrljanju s razdraganim prijateljima pokušavao sam ocijeniti kako će se tko od njih ponijeti: ovaj bi mogao ustrijelili ovoga ili ovi bi u promijenjenim okolnostima mogli silovati domaćicu, ovaj će nastojati pobjeći, a ovaj se nikako neće uspjeti snaći. Pri upoznavanju s novim osobama pokušavao sam procijeniti da li su od onih kojima bih se u nevolji mogao obratiti ili ću ih se kad izbije rat trebati čuvati. Bilo je to izuzetno iscrpljujuće. Šest godina! A onda još vrijeme rata koje sam podijelio sa sugrađanima i sunarodnjacima. Sve zajedno deset godina kojih se ne volim ni prisjetiti, premda je kroz to vrijeme bilo i toga što ne želim zaboraviti.

Pokušavao sam uvjeriti tetke u Americi da uzmu sebi staru baku, njihovu majku, o kojoj sam se brinuo, ali preko telefona (uvjeren da je prisluškivan) nisam mogao iznijeti glavne argumente koji su me tome vodili, pa su tetke rezolutno odbijale predbacujući mi da se samo pokušavam osloboditi brige za staricu i želim se raširiti po njenoj kući nakon što je se riješim. Padalo mi je na pamet da bih se i ja mogao na vrijeme skloniti poput prve supruge, u Austriju, Njemačku, Holandiju, Dansku, svagdje sam imao prijatelja koji bi me primili, čak i bivšoj supruzi u Italiju, ali nisam mogao ostaviti baku ni psa Bubu.

Razni ljudi pri osobnim inventurama i intimnim svođenjima računa za sebe pripisuju kao dobre osobine ili životne uspjehe razna postignuća. Ja si kao jedan od glavnih životnih uspjeha pripisujem da sam nakon svega ostao koliko-toliko, koliko je to uopće moguće, mentalno zdrav i normalan.