Petar Strpić: DNO DNA

Slikovnost: Igor Morski

Umjesne opozicijske kritike obnašatelja vlasti i moći gotovo u pravilu završavaju sa nemaštovitom, k’o drenovina suhom sintagmom “dno dna”. Izgleda kao da je jezik presušio pa se u preostaloj plitkoj bari u nedostatku boljih tropa našao samo taj jezični oblutak za kojim se olako poseže (nešto kao za “uhljebom” koji se redovito rabi za sve državne službenike). Začudo, ne zaobilaze ga ni ljudi umješnog pera. “Dno dna” bi, valja, trebalo označiti naš vlastiti leksički zatvor ispod kojega nema više riječi primjerenih opisu zbilje. Pa tako kod kritičara zlosilnici, zlotvori s vrha nomenklature prolaze s mršavim osudama: u ime naroda, ili moje vlastito, ne znam kako bi vam rekao što ste vi, ali svakako ste “dno dna”.

Gojko Nikoliš u “Književnoj reči” 1984. nabraja (istina u srpskom jeziku, ali meni to nije osobita prepreka): “gorile, lufteri, luftiguzi, ladoleži, frulaši, frazeri, guslari, sastančari, badavadžije, lenguze, pojelci, guzičari, nametnici, nametljivci, skorojevići, proizvođači gubitaka (…) nuvoriši i muvaroši, žigoloi i makroi, špekulanti, kombinatori, uzurpatori društvene imovine, raspikuće, siledžije, drmatori, svetski putnici na državni trošak, kreatori ‘promašaja’, velelopovi i tako dalje i tako dalje”.
I pazi sad, za razliku od naše jezičnog suvarka “dno dna”, Nikoliš napominje: Bože, imali ijednog naroda na ovom svetu koji je toliko bogat u sinonimima za ovaj soj ljudi?
Hm, čini se da je Nikoliš umro ne susrevši ovu leksičku sirotinju.