Bespuća HRT-ove zbiljnosti

Fotografija: Jovica Drobnjak

Piše: Biserka Drbohlav

Gledanje HRT-ovih političkih dokumentaraca, posebno onih štancanih u serijama (i k tome još u dokumentarno-igranoj varijanti) žešći je oblik mazohizma. Osim ako nemaš izraženu potrebu za samopovređivanjem, teško možeš probaviti da je, eto, samo Jugoslavija imala tajnu obavještajnu službu koja je nadzirala, progonila, mučila i cmecala političke protivnike – za razliku od “slobodnog svijeta” (onda i danas), da je Tito “‘jedan od najvećih misterija 20. stoljeća”, možda veći i od bagdadske baterije (pa i od gangsteraja i diplomatske nesposobnosti današnjih hr političara), da je komunizam igdje, pa i u nas, historijski postojao, da hrvatske državnosti nije bilo prije ’90-ih (mada se ne zna kojeg bi datuma trebalo slaviti Dan državnosti)… Količina netočnih i/li “zaboravljenih” podataka i informacija, iskrivljenih interpretacija i očitih laži naprosto je neukusna, i to u smislu u kojem neukus definira Krleža: “Pomanjkanje je ukusa pomanjkanje pameti”.

Svejedno ne mogu izbjeći da ponekad čujem bar najave za “reprize naših najboljih dokumentaraca”, od kojih sam “premijerno” neke djelomično i pogledala, pa me (valjda isto iz nekog mazohizma) zanimalo koliko tih vrlih, podobnih uradaka trenutno ispire mozgove. I tako na HTV-ovoj web stranici, u entuzijastičkom opisu tzv. ljetne sheme, naiđem na prilično nepismeno, ali nevjerojatno otvoreno (omaklo se nekome tko je htio biti duhovit) definiranje nacionalne zadaće HRT-a:
“I još jedan, od gledatelja traženi, reprizni niz dokumentarnih serijala HRT-a: Zločini komunizma, Jugoslavenske tajne službe, Tito, Rat prije rata, Tada i sada, Hrvatski premijeri… I sve to, od ponedjeljka do četvrtka u 20:05 na HTV1 – pa tražili ste gledajte i – ‘utvrdite gradivo’.”

Znači, pučanstvo treba učvrstiti, fiksirati (da se ne pomiče), potpuno naučiti (najbolje napamet i naizust, bez pitanja i potpitanja), iliti utuviti u glavu – što? Koje “gradivo”? Očito ono koje se može sažeti u parafrazu Orwellove izreke iz “Životinjske farme”: “Sve poslije ’91. je dobro, sve prije ’91. je loše.”

Po naslovu – i indoktrinirajućem sadržaju – reprezentativan uzorak “gradiva” je dokumentarac “Tada & sada” Gorana Milića (koji bi glat mogao napraviti i emisiju o sebi s istim naslovom).
Ovoljetna najava sadržavala je isječke intervjua u kojima građanstvo komparira kvalitetu života prije i poslije velikog preporoda ’90-tih, pa se čak više spominju prednosti bivšeg sustava. Ali (eh, Danajci!), najava završava prosvijetljenom izjavom kako smo prije bili mladi i zato (!) nam je sve izgledalo ljepše i bolje.
Vjerojatno i u tome ima nešto. Jedino, nejasno je kako to ne važi i danas za našu djecu. Jer i oni su mladi – a njima ovdje ne izgleda “sve lijepo i dobro”. Upravo suprotno, njima se ovdje sve čini jadno, nakaradno i beznadno. I već od 7.–8. razreda osnovne žele zbrisati van, bilo kamo. Kako to? Znači li to da mladost više nije što je bila? Ili uopće nije stvar u mladosti?
(I je li možda HRT podbacio u svojoj nacionalnoj zadaći pa ne treba plaćati pretplatu?)