Đurđa Knežević: Prpošne bradavice slatkih curica

Evo i Škare u tekstu iz davnih vremena. Već je kao mali imao karakter.

Zamirzine, 3 juli 2007

Je li u nekoj diskusiji između dvaju odraslih ljudskih bića na neku, bilo koju temu, bitno za samu tu temu, pa i sudionike diskusije, to što biće A ima vaginu i veća, razvijenija prsa, a biće B ima penis i po svoj prilici više dlaka po tijelu? Ovako postavljeno, vjerojatno bismo tvrdili da to za diskusiju nije bitno. Međutim, onog časa kada se ta bića percipiraju kao žene odnosno muškarci, spomenutim se kvalitetama u pravilu pridaju itekako velika značenja. Sve prema onoj znamenitoj rečenici Simone De Beauvoir “ženom se ne rađa, ženom se postaje”. Isto vrijedi za muškarce, dodali bismo. Naravno, De Beauvoir nadugačko obrazlaže kako je došla do razumijevanja kategorije žena kao promjenjivog kulturnog postignuća ili, kako mnogo kasnije isti iskaz tumači Judith Butler, za koju je kategorija žena “skup značenja što se preuzima ili prihvaća u kulturalnom polju te se nitko ne rađa s rodom – rod se uvijek stječe”. A sve počinje onim poznatim nam pitanjem kad se dijete rodi: “Jel’ muško il’ žensko?” Odgovor nam određuje ulogu u socijalnom prostoru, javnom i privatnom, i tako se dalje tijekom cijelog života potvrđuje u nebrojeno prilika, od kojih ćemo za ilustraciju ovdje spomenuti dvije. Ne bi one same po sebi zasluživale neku posebnu pažnju da nisu izrečene i demonstrirane u medijima. O tome što mediji znače i koju ulogu imaju u odgoju narodnih masa ne bih sada, a i već je svakom prosječno inteligentnom ljudskom biću prilično blizu pameti.

Pa tako neki dan u TV emisiji Piramida, izvjesni Damir Škaro. Ili Dražen?, ne sjećam se, a priznajem da nemam pojma tko je osoba i zahvaljujući kojim je zaslugama dospjela na televiziju, iako da bi se dospjelo na televiziju zasluge i nisu baš nužne. Osim ako se kao zasluge razumije i u njih spada i to da si tajkun, nogometaš, pjevač hrvatske verzije turbo-folka na način Thompsona, Škore i sličnih, pop ili general (po mogućnosti u mladalačkoj penziji) i tako dalje i sve tome slično. No dobro, dakle, Damir (ili Dražen) Škaro imao je dvoje sugovornika. Milana Rakovca i Idu Prester. S prvim je komunicirao pristojno, rekli bismo normalno, sa Idom Prester je međutim posve izgubio kompas. Naime, cjelo joj se vrijeme obraćao sa “slatka curica”, “lijepa curica”, “baš je zgodna curica” pa “meni je baš draga ovako simpatična curica” i stalno tako, stalno curica i stalno zgodna, lijepa, draga… prenemagao se Škaro, a u stvari se preznojavao u priličnoj neprilici kako se nositi s onim što je “curica” govorila. Ida Prester ni po godinama, a niti po onome što je pričala, niti je curica, niti je maloumna, a da bi joj se itko tako obraćao. Dapače, ono što je govorila imalo je smisla, bilo je suvislo i na mjestu, samo što se sadržaj toga nikako nije sviđao sugovorniku Škari, a razumnog pa onda i pristojnog odgovora nije imao. Milan Rakovac, recimo, nije postao simpatični starčić, ili pristao “feš” stariji gospodin, lijepi gospodin u godinama, recimo… Ili, zamislimo još goru situaciju, da je umjesto Ide sjedio neki muškarac njezinih godina. Da li bi se DŠ i njemu obraćao sa “slatki dječak”, “zgodan, lijep dječak”, “simpatičan momčić” … hm, to bi već imalo nezgodne homoseksualne konotacije zbog kojih samom Škari takvo štogod ne bi na pamet palo. No pravila ponašanja i kulturni obrasci su postavljeni, a pojedinci ih nesvjesno preuzimaju, pa je prilično sigurno da bi najdalje dokle bi u takvoj situaciji DŠ po svoj prilici išao bilo neko suho i s visoka, “momak je još mlad”.
Drugi nam primjer dolazi sa stranica “Slobodne Dalmacije”. Kaže dr. Dalibor Lovrić (SD, 16. 06. 2007., rubrika “Reagiram”, na tekst “Pocinčavanje splitske kulture”, str. 21) … “Na sreću, osim te službeno hladne pišaline kojom se ograđuje od moga privatnog stava, dakle, od onoga što je se uopće i definitivno ne tiče, dade se na fotografiji u opremi članka vidjeti i nešto slobodno – par uistinu prpošnih bradavica. Stoga nema straha da je zbog njene sjajne pojave neumorni nesaničari splitske kulture neće balzamirati kao trajnu ikonu splitske kulture. … Uvijek je dobro da glupost ne bude manjkava u svom vizualnom prepoznavanju”. Posve je nevažno, u ovoj prilici, o čemu je tekst i tko je tu u pravu a tko u krivu. Nekakve nevolje u kulturnoj politici Splita, stanje redovno kao i svugdje drugdje, međusobne optužbe za uzurpacije ovoga i onoga, i možda je dr. Lovrić u pravu, doista nam to nije predmet interesa. Ali odakle su se tu stvorile “prpošne bradavice”, iako u tekstu nema ničega što bi, makar iz neke udaljene perspektive, govorile o spolnosti ili nečim u vezi sa time – to nam ovdje jest predmet interesa. Pa i sam dr. Lovrić brani (s pravom) svoju privatnu poziciju kao nešto što se druge strane “uopće i definitivno ne tiče”, a s druge strane nasrće na (još i gore) osobu ističući fizički izgled protivnice u diskusiji to jest njezine bradavice, što sa meritumom stvari naravno blage veze nema. To što je nešto javno vidljivo (ovaj puta bradavice, drugi neki puta ćelava glava ili dlake sa prsa koja vire iza kravate) to jest javna činjenica međutim ni od kakvog javnog interesa nije. A onda još, da ukloni svaku nedoumicu o tome što misli, ili bolje rečeno što kao kulturni obrazac dijeli s nažalost cjelim društvom, odnosno bar njegovom prevelikom većinom, o ženskom rodu uopće, a da pritom ništa i ne mora misliti, stiže zadnja misao. To je ona o gluposti, za koju je, da ne bi bila manjkava, dobro da se vizualno prepozna. A vizualno se prepoznaje putem “prpošnih bradavica” njegove sugovornice, ergo, glupost je žensko. Pokušajmo i ovdje s obrnutim primjerom. Da mu je, uzmimo, sugovornik muško, koliko je vjerojatno da bi dr. Lovrić napisao recimo da “se iza rasporka hlača moglo naslutiti mlohavi (ili nabrekli, svejedno) penis”? To bi mu po svoj prilici već i prije objavljivanja redaktor ili redaktorica maknuli iz teksta, iako se radi o posve istoj stvari, to jest, uvođenje jedne seksualne oznake sugovornika u javni diskurs, k tome o temi koja sa seksualnošću nikakve veze nema.
Škaro ili Lovrić, Petar ili Pavao, Jure ili Boban, Mirko ili Slavko, svejedno je. Tako radi, tako misli, tako osjeća i pritom uopće ne misli, toliko mnogo njih (muškaraca, ali i žena) da bi bavljenje pojedinačnim bilo ravno dirljivim nastojanjima onog Hidalga tužnog lika. Nevolja je naime već davno prije ugrađena u kulturne obrasce i samo se stoljećima perpetuira, malo pegla, modernizira, uljepšava… ali u osnovi ostaje ista. Spolnost je, naime, najtrajnije i najrasprostranjenije područje prakticiranja podređivanja žena. Ideološkim dokazivanjem ili određenim maskulinim praksama, ili konkretnije, utuvljivanjem i/ili fizičkim nasiljem. U već spomenutom društvenom pretvaranju spola u rod, elementarne biologijske razlike spolova se projiciraju na sve osobne ljudske kapacitete, pa se konstruiraju intelektualne razlike, razlike u sposobnostima itd. Protežu se i na sve moguće društvene uloge, te se žene u raznoraznim društvenim situacijama svako toliko podsjeti na to kojeg su spola, kao da to samo po sebi nešto dokazuje. Pa se lako slijedi cijeli spektar društvenih djelovanja i činjenica koje su konstituirane, i oslanjaju se na seksualizirano žensko tijelo. Od muškog nasilja nad ženama, konstrukcije ženske seksualnosti kao pasivne, spolno objektiviranja žena u seksualnoj praksi, do pornografije i popularne kulture… da ne nabrajamo dalje. Seksualiziranjem ženskog tijela, prevođenje s personae na spol tako što se, recimo kao u ovim navedenim slučajevima, uopće uvode, a potom još i u prvi plan dovode “prpošne bradavice”, ili oslovljavanjem odrasle, po svemu kompetentne žene riječima “slatka curica” (kretanje, uostalom, nesigurnom linijom između kćerke i Lolite) omogućuje se ušutkavanje, omalovažavanje i marginalizacija javnog, političkog govora žena.
Napokon, radi se također i o onome što svi malo lakše razumiju, o diskvalifikaciji sugovornika ad hominem. Kada ponestane valjanih argumenata, a nema se snage i/ili intelektualnog kapaciteta da se prihvati i nešto što nam se ne sviđa, ili još gore, kad jednostavno druga strana ide na živce, potežu se argumenti ad hominem, traži se (češće izmišlja) u “protivnika” nešto posebno osjetljivo, ponajbolje privatno ili intimno, kako bi ga se diskvalificiralo. A to se može činiti po raznoraznim osnovama: rasnoj, etničkoj, vjerskoj, seksualnoj (u smislu seksualnom izbora), spolnoj i tako dalje. Obično se cilja na ono što se čini najslabijim mjestom protivnika. U dijalogu takve vrste između Srbina i Hrvata nacionalna (ili vjerska) pripadnost će biti najslađa, najosjetljivija meta gdje se smatra da je protivnik najslabiji, najranjiviji, te upiranje u to stoga sigurno diskvalificira. Židov i Palestinac, primjerice, imat će samo mali pomak prema vjerskom aspektu, i tako dalje i tome slično. Za Naše Momke, očigledno najgore što ti se može dogoditi jest da si – ženskog spola. Homoseksualci i transrodni su za neko vrijeme još izvan opasnosti. Njih naime Naši Momci po svoj prilici i ne vide kao prave/zdrave ljude.