Bertold Brecht: O ČEDOMORKI MARIJI FARRAR

O ČEDOMORKI MARIJI FARRAR

1

Marija Farrar, rođena u maju,
Rahitična, bez osobitih znakova, siroče,
Navodno neporočna, malodobna, tvrdi da je
Ubila dijete. U drugom mjesecu trudnoće
Već je kod neke babe, kaže, htjela
Pobacit’ u podrumu nakon dviju šprica,
Navodno bolnih, ali nije uspjela.
A vi, ne dajte da vas srdžba svlada,
Jer se svaki stvor pomoći od svih nas nada.

2

Ali ipak, kaže, platila je smjesta
Po dogovoru. Otad se čvrsto stezala u struku,
Samljeven biber u špiritu pila,
No dobila je samo proljev i još goru muku.
Tijelo joj se vidno nadulu i često
Utroba je, kad je rublje pralja, boljela.
U to je doba i sama još rasla,
Nadala se, i mnogo se Mariji molila.
A vi, ne dajte da vas srdžba svlada,
Jer se svaki stvor pomoći od svih nas nada.
3

Ali molitve, izgleda, nisu bile od koristi.
Pa s njima nije ni računat’ mogla. Kad je otežala,
Spopade je vrtoglavica, i na jutarnjoj misi
Često se pred oltarom i od straha znojila.
Sve dok je porod na prepad ne iznenadi
Svoje je stanje sa uspjehom krila,
Jer se nitko ne dosjeti jadu:
Da bi u napast došla, neugledna kakva je bila.
A vi, ne dajte da vas srdžba svlada,
Jer se svaki stvor pomoći od svih nas nada.

4

Onoga jutra – baš je rublje vješala o žicu –
Kao da joj se neka kandža oštra
U trbuh zarila. Obuze je drhtavica,
No uspjelo joj se da se ne stropošta.
Cijelog je dana, dok je stube prala
Razbijala glavu, što se to s njom zbiva.
Dosjeti se da treba da rađa.
I bi joj teško. – Kasno je u krevet pala.
A vi, ne dajte da vas srdžba svlada,
Jer se svaki stvor pomoći od svih nas nada.

5

Još je jednom digoše s ležaja:
Snijeg je pao, pa je morala da mete.
Tako do jedanaest: dugi dan bez kraja!
Tek u noći mogla je u miru rađati dijete.
I rodila je muško: sina. A taj sin
Dijete je bio k’o sva druga djeca.
No ona nije bila majka kao svaka druga –
Pa ipak nitko ne smije da joj se ruga.
A vi, ne dajte da vas srdžba svlada,
Jer se svaki stvor pomoći od svih nas nada.

6

Zato pustite Mariju Farrar neka vam kaže
Što se dalje s tim djetetom zbi.
(Neće bilo što da se krije, niti da se laže) –
Nek se znade da pod kožom krvavi smo svi.
Tek je mogla načas u krevet da se stisne.
A bila je tako sama, nije znala šta da radi –
I jedva se svlada, da naglas ne vrisne.
A vi, ne dajte da vas srdžba svlada,
Jer se svaki stvor pomoći od svih nas nada.

7

Posljednjom se snagom zatim, kaže,
Jer joj je soba bila strašno hladna,
Dovukla do zahoda i tamo, kaže,
Napokon rodila je jadna.
Bilo je to pred zoru – ne zna tačno kada.
Ukočena i prozebla da srži,
(U zahod služinjski zna snijeg da pada),
Jedva je mogla dijete na rukama da drži.
A vi, ne dajte da vas srdžba svlada,
Jer se svaki stvor pomoći od svih nas nada.

8

U to – između zahoda i sobe, kaže,
Najednom dijete zaplaka, što dotad nije –
A to je, kaže, toliko razdraži,
Da stade bijesno šakama da ga bije
Dok ne umukne posve, kaže…
No još nakon toga joj se htjelo
Da ga mrtva uzme u postelju k sebi.
Ujutru sakri u praoni malo tijelo.
A vi, ne dajte da vas srdžba svlada,
Jer se svaki stvor pomoći od svih nas nada.

9

Marija Farrar, rođena u maju,
Preminula u kaznionici Missen, nevjenčana mati,
Suđena, hoće da vas upozori
Na slabost svakog stvora koji pati.
Vi što u redu rađate u čestim babinjama,
A utroba vam plodna blagoslov i sreća,
Ne osuđujte slabe, kad posrnu,
Jer grijeh je njihov velik, ali patnja još veća.
A vi, ne dajte da vas srdžba svlada,
Jer se svaki stvor pomoći od svih nas nada.

(I.Jun Broda)