Sanja Šantak: Jasenka Vukelić Ćuća – Uz posljednje putovanje

Čuti da Te više nema dok sa obala moga malog otočkog mista gledam drito na obalu Tvog otoka dok modro more polako i spokojno putuje u dubinama i bijele se bijela jedra, neizrecivo je.
Ostavila si me bez riječi,
u ovm toplom danu plavoga neba, znaš?
A znam da znaš.
Jer si ionako sve znala.
“Otišla je jer ju je volio Bog” – rekao je glas koji je vidio moju duboku bol.
Svejedno, ali zakaj ipak?
Zakaj ipak?
-.Pitam, dok dragi Bog šuti.
Ako postoji to nešto, čemu ne znamo ime, nešto dobro, mjesto potpune Jasnoće i Mira, tamo si i vjerojatno sva znatiželjna i hrabra, kakva si, želiš nam reći da je sve dobro.
Bila si osjećaj, bila si anđeo, bila si duša, prijateljice moja mila.
– Pišem, kao da ćeš me nekim svojim dramatičnim komentarom razuvjeriti i reći da si ipak tu i da je došlo do neke pogreške.
Upoznale smo se u dimenziji fejsa a povezivale nas je milion tema, mojih pitanja i Tvojih odgovora jer bilo je malo toga o čemu me ne bih mogla naučiti ili mi bar dati odgovor na kakvo pitanje, kao što je malo kutaka na prostoru naše plavetne Planete na koje nisi zakoračila i malo mora u koja nisi zaronila.
“Ma kaj, pričaš, toliko toga se još mora vidjeti” – rekla bi mi sada, možda.
… možda.
Bila si i još si uvijek, sva moja putovanja na koja vjerojatno nikada neću otići, sva si ona kopna i sva mora u koja vjerojatno neću zaroniti. Zrnca si pijeska u tirkiznim pličinama i sjajan si trag bljeska komete u noći Perzeida. U noći Suza Svetog Lovre.
Što se to dešava u noći Suza Svetoga Lovre, znala bi mi ionako objasniti samo Ti. Znala bi mi objasniti: kako, zašto, zbog čega i zašto baš ovih noći. I zašto baš noćas.
I zašto si odabrala baš otići, otputovati sa suzama Svetoga Lovre, na još jedno putovanje s toplim plavetnim ljetom.
Ja bih Te slušala i vjerojatno bih zaboravila pola.

Ostavila si me bez riječi dok miruju povinuti listovi agave i lelujaju grane tamarisa na maestralu, jer to si bila Ti.
Bila si kao ljepote svijeta koje ostavljaju bez riječi, kao sve drame ovog svijeta koje ostavljaju bez riječi, kao veličanstvenost kapljice rose koja ostavlja bez riječi, kao trk geparda koji ostavlja bez riječi, kao snaga vulkana koja ostavlj bez riječi, kao čudesna formacija oblaka na nebu kojima bi samo Ti znala točan nazivi kojima bi mogla odgonentnuti putanju kretanja.
Bila si sve to, čudesnost, znanje,dječiji smijeh, vulkan s kojime se nije bilo “kaj zezati”.
Bila si i još si uvijek ovaj maestral na kome vijori moj žal i moja tuga za Tobom, baš ovdje, tu, gdje sam sada, na toploj obali otočkog mista koje gleda baš na Tvoje otočko misto, Tvoju Vrbosku.
Neće te tuga nikada nestati. Bit će uvijek utisnuta u mom srcu kao što će biti i svi trenuci, svu radost i sve ono neizrecivo sto smo dijelile. jer,
Tebi se nije moralo reći kada je boljelo, ili kada je plakalo nešto u meni.
Znala si. Nekako si znala.
Bila si i još uvijek si od onih rijetkih rođenih sa tom potpunom jasnoćom znanja duboko u sebi.
Znala si i znam da znaš da Te beskrajno volim.
Putuj s Ljubavlju i Mirom.
Tvoja