Pero Kvesić: Fotografije ubojstava kao propaganda režima

Poznato je mnoštvo fotografija na kojima se vidi kako četnici i/ili ustaše nekoga kolju, pile na pola, upucavaju pištoljem u glavu, dokrajčuju sjekirama ili maljem, vješaju ili slično. Istovremeno, ne znam ni jednu fotografiju na kojoj partizani nekoga tako muče i ubijaju. Kako to? Je li to moj propust, previd, može li mi tko dokazati da nije tako?

Ako je istina da postoji mnoštvo fotografskih dokaza četničkih i ustaških zločina, a niti jedna partizanskih, kako je objasniti?

Recimo:
1) partizani u šumama nisu imali fotoaparata,
2) partizani su bili nefotogenični i nisu se voljeli fotografirati,
3) fotografije ustaša su fotomontaže, falsifikati, a partizani su imali dovoljno vremena da sve dokaze svojih zlodjela unište,
4) nešto četvrto?

Prvu i drugu hipotezu možemo odmah odbaciti jer postoji mnoštvo fotografija partizana koje dokazuju da je bilo fotoaparata i da se nisu skanjivali da ih se fotografira.

Treća hipoteza se sastoji od dva dijela. Prvi da su fotografije četničkih i ustaških zlodjela naknadni falsifikati nažalost treba odbaciti jer za većinu njih postoje i dodatna objašnjenja gdje su snimljene, tko je na njima, svjedočanstva koja ih potkrepljuju. Drugi dio, da su komunističke vlasti uništile sve tragove svojih zločina u opreci je s poznatom činjenicom da je preživjelo mnoštvo obitelji koje su bile protiv nje i potrudili bi se sačuvati takav dokaz da su ga imali, a posljednjih četvrt stoljeća je dovoljno vremena da bi takve fotografije – da ih je bilo – stigle izroniti.

Jedina preostala mogućnost nekog četvrtog (ili petog) objašnjenja dovodi nas na područje spekulacija. Jesu li četnici i ustaše naprosto bili toliko glupi i bahati da su se svojim zločinima ponosili i hvalili, pa su se voljeli fotografirati dok ih čine, nasuprot čemu su partizani bili pametni i lukavi, pa skrivali zločine kao zmija noge? Vrijedan pokušaj objašnjenja nalazimo u knjizi Maxa Bergholza „Nasilje kao generativna sila“. On pokušava objasniti funkciju ustaških mučenja i masakriranja žrtava, te njihovo kasnije izlaganje, ostavljanje na vidjelu, kao namjeru zastrašivanja i mentalnog satiranja preživjelih koji će naići na mjesto zločina. Nasuprot tome partizani su imali viziju novog, boljeg svijeta za kojeg su se borili pa im zvjerstva nisu bila usklađena s ciljem, te su ih izbjegavali, pribjegavajući nasilju samo u okviru neizbježnih ratnih djelovanja. Neizbježno nasilje i zvjerstva nisu jedno te isto.

Možda je objašnjenje banalno jednostavno. Sigurno sva zvjerstva nisu bila ovjekovječena objektivima fotoaparata; možda tek svako stoto ili tisućito. Ako je partizanskih zvjerstava bilo količinski stotinu ili tisuću puta manje nego četničkih i ustaških moguće je upravo ovo što imamo: dugi niz fotografija četničkih i ustaških zločinaca koji ponosno mašu kamama nasuprot niti jednog takvog dokaza pripadnika suprotne strane. Ako su jedni činili zločine stotinu ili tisuću puta češće od drugih možemo govoriti da je jednima to bilo svojstveno, a kod drugih tek izuzetak, i čak i njima neželjeni eksces.

Pogodno je reći pomodno priblesavo da su svi isti. Onda si kao objektivan, kao ne navijaš za ijednu stranu. Tako „objektivan“ jedne pereš, a druge ocrnjuješ, izjednačavaš suprotnosti, uravnotežavaš nesrazmjerno, te si objektivno zapravo pristran, iako se to ne vidi na prvi površni pogled. Samo neopterećen uvid može dobro odvagnuti.