Nenad Popović: Sjećanje na Dan Oluje – Parkingova pesen

Fotografija: Jovica Drobnjak

U gradu nema nikoga, svi su na plažama; sunčan, prazničan dan. Sam sam, i odlučujem otići po kruh u neki supermarket, oni sigurno imaju otvoreno. U velikom rashlađenom dućanu trebam minutu i na blagajni odmah dolazim na red, samo nekoliko turista kupuje. Nigdje nikoga, uzimam i kanticu jako hladne pive iz frižidera pred blagajnom.

Na velikom parkingu samo par kola, sve blješti od vrućine, ali vidim komad hlada. Premještam kola, spuštam sve prozore i otvaram vozačka vrata da bolje puše. Otvaram pivu, gledam pred sebe. Preda mnom savršeno posađeno mediteransko bilje, parkinško, u moru blještavih bijelih kamenčića.

Skoro da drijemam u toj tišini, vrijeme je stalo kako to biva na Mediteranu u podne, u jedan kad je žega. Jedino se nije čuo huk cvrčaka, ali u Istri smo, Puli.

Odjednom, odriješit muški glas. Dobar dan!

Stoji čovjek na pola metra do mojih otvorenih vrata. Automatski hvatam kvaku da ih zalupim, bože, sad plaćaju penzionere da tjeraju ljude i s praznih parkinga. Ne odgovaram, ruka mi ide prema ključu, samo da se maknem. Onda još jednom glasno: Dobar dan. Lijevo od sebe vidim da stoji stasit sedamdesetogodišnjak. Ispeglane sive kratke hlače, savršeno čista majica na vodoravne deblje pruge, plave, zelene i bijele. Pocrnio, izgleda kao skulptura, zrači fizičkom snagom koju je imao stari Picasso.

Ja ništa, ljetno mi je podne, samo da odem. Ali na drugi Dobar dan dignem pogled,  netrpeljivo, s prepotentom dosadom čovjeka koji još ima pola kantice pive, pa ga i tad još tjeraju.

No, na kontakt očima on na nepatvorenom dalmatinskom razgovjetno progovara: Imate li sitniša nešto, molim? U Istri se rijetko čuje pravi dalmatinski, a pogotovo ne onaj iskonski kojeg se sjećam iz djetinjstva: zapovijedi mornara na brodu i rečenica uspravnih Dalmatinki.

Kao bratu refleksno grabim pod volan gdje držimo kovani novac, grabim sve, pola šake je, i u najprirodnijoj gesti mu ih pružam, s nekim polu-smiješkom – porušio mi je onu hladnu mimiku u pola sekunde – ali ne usudim ga se više pogledati u oči. Hvala!, glasno veli. I nečujno ode, kao što se i pojavio. Ne usuđujem se osvrnuti je li krenuo prema ulazu u supermarket, je li par koraka iza kola broji novac, ide li do daljnjih parkiranih kola rahlo razbacanih po parkingu.

Govorio dalmatinski, ja bih rekao onako razgovjetno kako se govori odmah iza mora u Dalmatinskoj zagori koja to zapravo još nije. Govorio je zvonkošću koju je imao Arsen Dedić. I imao nešto kao šezdeset i pet, sedamdeset godina, dakle proživio je Oluju. Kao pobjednik ili poraženi? Kao Hrvat ili Srbin, pravoslavac ili katolik? Koju je odoru nosio? Ima li doma ordenje ili već trideset godina šuti i ne govori ništa, tu u Puli. Već to što je u Puli a ne u Dalmaciji ne sluti na dobro. Krivi branitelj koji je završio na parkingu. Ili poraženi vojnik iz onih drugih dalmatinskih sela? Budući da je blistavo ispeglan na ovaj dan Oluje, mogao bi biti pobjednik, ali ta ispeglanost u kombinaciji sa samoćom na parkingu na praznični dan mogla bi značiti i nešto sasvim drugo.

Nisam više osjetio nikakve potrebe pomaknuti auto. Bio sam pod hladom, kruh sam kupio i ostao sam još dvadeset minuta. Samo cvrčci nisu cvrčali, a to baš fali za ovaj tekst.