Dino Porović: Trčanje sa štafetom

Bila jednom jedna muška osoba. Ni prva ni posljednja koja je nagovorena da zagrize zabranjenu voćku iz raja – jabuku. Kada smo krenuli u školu nismo učili o tome, jer religija je opijum za narod. Tako su nam o prvim ljudskim ogriscima govorili djedovi i bake, uvodili nas u religijske pojmove i osnove pobožnosti. Konkretno u san mi je izašlo da sam začet nakon što je mama zagrizla za večeru crvenu jabuku na tvrđavi Petrovaradin tokom bračnog putovanja u Novi Sad. Budući mi tata, kao drugoplasirani u zagrizanju, nastavio je drevnu biblijsku priču o grijehu, mada je bio komunista po ubjeđenju. I dan danas je, iako živi u kapitalizmu ništavila i beznađa kojem se ne nazire kraj.

Rođen sam kao normalna beba. Ljudi su zbir slučajnosti i seksualnog nagona za spajanjem dvadeset i tri ženska hromozoma s identičnim muškim. Pola i pola uvijek daje cijelo. Srećom nije me zadesila slučajnost mutiranja u ranoj fazi začeća i fetus je donešen do porođaja. U bolnim mukama, par minuta iza ponoći, mama je rodila zdravog bucmastog dječaka u bolnici Brčko. Rastužio sam svijet prodornim plačem na dan u kojem su u tadašnjoj Federativnoj Narodnoj Republici Jugoslaviji (FNRJ) slavili i Dan mladosti i rođendan Josipa Broza, predsjednika i vrhovnog komandanta. Činjenično je ova nesumnjivo velika historijska ličnost ustvrdila u televizijskim memoarima pod nazivom „Tito izbliza“ da je to bio tek jedan od lažnih datuma rođenja iz krivotvorene putovnice za potrebe ilegalnog rada. Što ti je potreba za istinom. Socijalistički pregaoci i nastavljači djela najvećeg jugoslovenskog sina su u prelaznom periodu ka komunizmu osmislili unaprijeđenje bratstva i jedinstva kroz trčanje (u zdravom tijelu i zdrav duh) s štafetnom palicom za druga Tita. Tko i gdje je predao štafetu drugu Titu te šezdeset i treće godine prošlog stoljeća u prošlom milenijumu, evo baš se pitam. Pretpostavljam da se desilo na stadionu Jugoslovenske narodne armije (JNA). Iz monografije o Štafeti mladosti stoji da je te godine krenula iz bosanskog grada Jajca, 14. aprila. Autori Vladeta Petrić i Boško Karanović izradili su štafetu visine 34 centimetra u posrebrenoj i pozlaćenoj bronci. Uručio ju je na stadionu JNA 25. maja omladinac Momčilo Knežević, rođen u Pljevljima, učenik IV razreda gimnazije, drugi u Jugoslaviji u višeboju. Moja prva žena je iz Pljevalja. To je u mom životu slučajno dodirnuta tačka, stjecište istorije. Baš kao što i začeće i rođenje nikom od nas nije bilo svojevoljno. Pomiriš se sa sudbinom i nastojiš da ideš dalje, korak po korak.

Bila jednom jedna Štafeta mladosti. S petnaest godina učestvujem u svom prvom i jedinom nošenju štafete. Ponosni učenik i odlikaš Osnovne škole Pavle Goranin Ilija, na dionici puta kod zgrade Radio-televizije Sarajevo (RTVSA). Nakon što sam predao palicu s kojom sam se izborio da je držim uspravno, ostao sam na asfaltu zadihan a štafeta je nastavila ka gradu. Došao sam kući i brižna socijalistička majka me, nakon što se vratila s posla, upitala odmah s vrata kako je bilo. Pitanje mi je djelovalo kao da je predosjećala da se nešto ružno desilo, a pubertet je odradio dodatni dio odgovora „Dobro, nije mi ispala, znaš nisam smotan kao sajla, kako to obično bude.“ Onda sam iznenađen svojom drskošću i saznanjem pitao članicu Saveza komunističke partije Jugoslavije (SKPJ) „Zar vas ne puštaju da ispratite štafetu?“ Prostrijelila me pogledom tipa „znaš i da zidovi imaju uši“ i odmahnula glavom. Podgrijala je ručak na električnom šporetu „Gorenje“, kupljenim i otplaćenim na kredit. Dok smo kusali ukusnu grahovu čorbu iz tanjira sneno se zagledala. Imao sam neugodan osjećaj da sam nešto skrivio, zato sam i zapamtio mamin pogled u prazno. Negdje pred kraj jela samo je obazrivo ispustila „Znaš, od nečega se ipak mora živjeti, to je rad a ne od trčanja, gledanja i pljeskanja.“ Klimao sam glavom kao da sve u potpunosti razumijem, od riječi do riječi i dubokosmisleno. Samo sam šutio, kao zaliven.

(dino porović: autobiografija, ulomak, izvor: Planet poezije, facebook)