Sagledavanje uloge žena u ustaškom pokretu

Ante Pavelić s članicama Ženske loze ustaškog pokreta

Ustaški pokret se između sviju posebno obraća ženi, majci. Hrvatsku majku, hrvatsku ženu osobito cieni. Nju posebno iztiče, njezin rad i suradnju najnužnije treba. (Irena Javor, “Majka čuvarica hrvatstva,” Ustaškinja, 10.6.1942.)

U sklopu seminara “Žene u ratu – žrtve, promatračice, počiniteljice” koji su organizirali Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću i Udruga za razvoj građanske i političke kulture Karlovac Polka, 25. srpnja 2019. održano je predavanje i predstavljanje knjige Uključenost. Sudjelovanje. Nepravda. Žene i ustaški pokret​*​ autorice Martine Bitunjac, znanstvene suradnice Centra Moses Mendelssohn za europsko-židovske studije pri Sveučilištu u Potsdamu.

Predstavljajući autoricu knjige, Renata Jambrešić Kirin, znanstvena suradnica na Institutu za etnologiju i folkloristiku te potpredsjednica Centra za ženske studije,​†​ ukazala je na veliki historiografski doprinos Martine Bitunjac, svrstavši je u novu generaciju feminističkih povjesničarki koje se bave modernom poviješću (uz, primjerice, Chiaru Bonfiglioli i Zsofiu Lorand). Posebno je pohvalila kritičku i intelektualno odgovornu primjenu metode usmene povijesti (Bitunjac je intervjuirala akterice ustaške politike kao što su Nada ŠakićKaja Pereković i Višnja Pavelić), kao i korištenje različitih izvora kako bi se stvorila jasnija predodžba o razmjerima sudjelovanja žena u ovom totalitarnom režimu.

Valja spomenuti i da je Bitunjac ove godine u sklopu biblioteke Jüdische Miniaturen objavila knjižicu posvećenu životu Lee Deutsch, hrvatske dječje glumice koja je ubijena u holokaustu. S tim na umu, Jambrešić Kirin prepoznaje sustavnu posvećenost Martine Bitunjac ukrštenim temama roda, nasilja i moći, ali i nedovoljno istraženim fenomenima koji nam mogu proširiti obzor razumijevanja suvremenih pojava kao što su desni populizam, ksenofobija, mizoginija itd.

Dok je uloga žena u antifašističkom pokretu danas relativno dobro poznata i istražena, to nije slučaj sa ženama u ustaškom pokretu. Naime, ustaštvo se generalno percipira kao dominantno muški pokret, primjećuje Bitunjac, što je posljedica toga da je većina povjesničara žene doživljavala kao pasivne objekte, a ne aktivne sudionice ili čak počiniteljice. Knjiga Žene i ustaški pokret ispravlja taj historiografski propust, dajući pregled najvažnijih organizacija i akterki ustaškog pokreta te pokazujući kako su se ustaškinje nosile s često paradoksalnom društvenom stvarnošću u NDH, kakve su ideale ženstvenosti promicale te u kojoj mjeri su ih i same živjele.

Izgradjena hrvatska žena mora postati tihi borac, koji će hrvatskom narodu pomoći da postane: 1. brojčano što veći; 2. tjelesno i duševno što zdraviji; 3. ćudoredno što izradjeniji i viši; 4. kulturno što jači; 5. narodno što sviestniji i 6. što snažniji i što borbeniji u svakom pozitivnom smislu slušotvorniji. (Olga Osterman, “Žena u novoj hrvatskoj državi”, Ustaškinja, 10.4.1942.)

Prije 1941. godine, uslijed odsustva muškaraca (koji su tada bili u progonstvu ili zatočeništvu) žene se uključuju u borbu za neovisnu državu, i to kao posrednice, kurirke, špijunke, doušnice i teroristkinje. Kao takve, unutar elitnog kruga one su bile ugledne članice pokreta, a osobito se isticala Marija Pavelić, koja se u periodu odsustva svog supruga Ante Pavelića brinula o umrežavanju i funkcioniranju pokreta. Ustaškinje su najvećim dijelom potjecale iz obrazovanog sloja, pohađale su fakultete i sudjelovale u društvenom životu, poput književnice Zdenke Smrekar, urednice časopisa Naša žena, koja je prije rata objavljivala antisemitske članke.

Bitunjac napominje da su ustaše s jedne strane promicali ideal žene kao majke, a s druge su ih koristili za širenje propagande i kao radnu snagu. “No čak ni u militarizaciji slike žene i odavanju počasti radu ‘arijevske’ žene u zajednici namjera ustaškog pokreta nije bila predstaviti žene kao kontinuirane nositeljice javnog života, već samo kao pomagačice muškarcima koje se, nakon što su služile državi, trebaju vratiti svojoj tradicionalnoj ulozi,” piše Bitunjac.

Postala je pisarica, tajnica i najednom joj ambicije izgubiše granice: htjede biti i gospodin sudac, i mjernik, i ministar domobranstva. A što posebno očekujemo od žene intelektualke? Čemu joj škole? Svakako, prvenstveno da bude dorasla mužu radi uzajamnog razumievanja. Znanje će joj nadalje dati prednost u uzgoju djece, vođenju doma. (Ela Maroš, “Uloga hrvatske školovane žene”, Ustaškinja, 10.11.1944.)

Veliku ulogu u širenju propagande odigrale su dvije ženske ustaške organizacije: Ženska ustaška mladež Ženska loza hrvatskog ustaškog pokreta (sve druge ženske organizacije u NDH su bile ili raspuštene ili priključene ustaškim organizacijama). Zapovjednice Ženske ustaške mladeži bile su Mira Vrljičak-Dugački i kasnije Dolores Bracanović, obje prethodno članice katoličkih organizacija. Ženska ustaška mladež bila je odgovorna za mobilizaciju mladeži te su u novinama i časopisima redovito naglašavale, služeći se vojnom i vjerskom retorikom, da bi sve žene trebale postati majke i ustaške sljedbenice.

Ženska loza, kojoj su se mogle priključiti žene nakon 21. godine, službeno počinje djelovati 10. travnja 1942. godine, u vrijeme kada izlazi i prvi broj propagandnog časopisa Ustaškinja. Preduvjeti za članstvo u Ženskoj lozi, navodi Bitunjac, bili su: “potpuno poštivanje ustaških zakona, propisa i uredbi; požrtvovan rad za dobrobit hrvatskog naroda; te jamac da članice u prošlosti nisu djelovale protiv hrvatske nacionalne časti.” Žena s najvećim političkim utjecajem u NDH, osim Marije Pavelić, bila je Irena Javor, zapovjednica Ženske loze (još jedna intelektualka – studirala je na Filozofskom fakultetu i radila kao učiteljica prije nego što je postala ustaška dužnosnica). Također, članice organizacije su, po nalogu Marije Pavelić, djelovale kao špijunke i doušnice, što ih je činilo važnim dijelom aparata ovog zločinačkog režima.

S obzirom na ulogu Marije Pavelić – za koju su mnogi tvrdili da snosi jednaku odgovornost za zločine kao i njen suprug – zanimljivo je spomenuti da je s majčine strane imala židovske korijene (što je nije sprječavalo da opravdava deportaciju Židova u logore). Nacionalsocijalisti u NDH znali su za to, pa su je ponekad pogrdno nazivali Polužidovkom ili Kalle (nevjesta na jidišu), no ipak su je tolerirali iz političko-taktičkih razloga.

Važnu ulogu u NDH imala je i kći Marije i Ante, Višnja Pavelić. Studirala je pravo, u Italiji je djelovala kao kurirka za ustaški pokret, a u NDH je obnašala reprezentativne dužnosti (npr. posjećivala je ranjene vojnike, održavala diplomatske kontakte, sudjelovala na javnim događanjima i sl.). Međutim, službeno nije obnašala nikakvu funkciju, stoga je i desetljećima kasnije opovrgavala bilo kakav oblik političkog angažmana, ali i negirala ustaške zločine. “Nijedna od žena, kako majka tako ni kći, ni u kojem slučaju nije odgovarala propagiranoj predodžbi ustaša o ženama, već naprotiv, one su bile važne akterke,” ističe Bitunjac.

Žene nisu bile isključene ni iz ratne mobilizacije: pružale su humanitarnu pomoć, radile kao medicinsko osoblje, obavljale birokratske zadatke, ali i služile u vojnom zrakoplovstvu. “Ratne su okolnosti dovele do toga da se žene za zrakoplovstvo, što je inače bila isključivo muška domena, nisu vrbovale samo ciljano, već su se mogle educirati kao pilotkinje,” piše Bitunjac. Pavelić je u siječnju 1944. osnovao “Pomoćnu žensku službu Poglavnikovih tjelesnih sdrugova”, a u kolovozu iste godine i “Pomoćni ženski skup dojavne službe bojnog zrakoplovstva.” Prva hrvatska pilotkinja i padobranka, Katarina Kulenović-Matanović, služila je kao ratna pilotkinja u NDH. Transportirala je lijekove, streljivo i ranjenike, a uz to je bila osobna pilotkinja ministra Ante Vokića, ministra prometa i krilnika Ustaške vojnice.

Žene su bile uključene i u rad Ustaške nadzorne službe kao sekretarice, špijunke i stražarke u koncentracijskim logorima, što “pokazuje da su znale za zločine te da su također na razne načine bile uključene u progon i uništavanje Srba, Židova, Roma i političkih neistomišljenika.” Zapovjednica ženskog logora Stara Gradiška bila je Maja Buždon, poznata po okrutnosti, u čemu se često natjecala s muškim kolegama. Godine 1945. osuđena je na smrt.

Bitunjac je u jednom zagrebačkom domu za starije osobe intervjuirala i jednu od stražarki, Nadu Šakić, koja je navodno sudjelovala u mučenje zatvorenika te ubijanju bolesnih, nemoćnih i djece. Nakon rata je pobjegla u Argentinu, a kad je 1998. izručena Hrvatskoj, zbog nedostatka dokaza puštena je na slobodu. Šakić je u razgovoru s Bitunjac umanjivala svoju ulogu u logoru, a ubijanje opisala kao “uobičajenu” posljedicu rata, negirajući civilne žrtve.

Među ostalim učestvovala sam u masovnom ubijanju, kao i ostali dužnosnici i dužnosnice spomenutog logora. Detaljno se ne bih mogla sjetiti svih zločina koje sam počinila, ali u sjećanju mi je ostalo najbolje prvo ubistvo koje sam izvršila nad nepoznatom staricom u kuli logora Stara Gradiška. Zločin sam izvršila na taj način, što sam staricu povalila na pod i opalila joj metak u sljepoočicu. (sa saslušanja Maje Buždon; Antun Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac)

Većina funkcionerki Ženske loze ostale su vjerne svojim idealima i “poglavniku”. U svojim razgovorima s preživjelima, Bitunjac je uočila da nisu izražavale žaljenje zbog uključenosti u zločinački pokret (naprotiv, na zidu pojedinih dužnosnica i dalje je visio portret Ante Pavelića), već su razgovor usmjeravale na vlastitu patnju pod komunističkim režimom.

Zaključno, Bitunjac navodi kako je “izbijanjem Domovinskog rata velikim dijelom izostao kritički obračun s ovim mračnim vremenima, a umjesto toga iznenada su se pojavila nacionalistička strujanja koja su prizivala ustaški kult.” Nažalost, taj je pomak udesno ponovo oživljen u posljednjih nekoliko godina, stoga je izuzetno važno kritički te korištenjem novih metodoloških pristupa obrađivati ovaj povijesni period, što podrazumijeva i osvještavanje uloge žena. Nadajmo se da će knjiga Militantne sljedbenice uskoro biti prevedena i na hrvatski.

Dodatna literatura:

Martina Bitunjac, “Naizgled nevidljive: istraživanje povijesti o ženama u nacionalsocijalizmu i u hrvatskom fašizmu”, Treća, 2017. (PDF)

Martina Bitunjac, “Velike su naše dužnosti prema narodu: intelektualke u ženskoj lozi hrvatskog ustaškog pokreta”, Intelektualci i rat. 1939-1947, zbornik radova s Desničinih susreta 2011. (PDF)

Ana Jelinić, “Ustaškinja – propagandno glasilo žena Ustaškoga pokreta: antifeminizam u ustaškoj propaganda”, Časopis za suvremenu povijest, 2018. (PDF)


  1. ​*​
    Knjiga je nastala na temelju autoričina doktorata, a dosad je objavljena na talijanskom (Le donne e il movimento ustascia, 2013.) i njemačkom jeziku (Verwicklung. Beteiligung. Unrecht. Frauen und die Ustaša-Bewegung, 2018.).
  2. ​†​
    Bitunjac je još 2009. surađivala s Centrom za ženske studije na projektu Sjećanja žena žrtava nacizma i nedemokratskih režima, a 2017. objavila je tekst u časopisu Treća posvećenom kritici totalitarizma.

Ženska ustaška mladež (foto: Hrvatski državni arhiv)