Nenad Popović: Predsjednica svih vas i druge traume

Fotografija: Jovica Drobnjak

Kako sam bio doživio Kolindin pobjednički govor kad je izabrana za ”predsjednicu svih vas”: Smrknulo mi se. Po ne znam koji puta opet ću biti Srbin, Židov, jugosmrad, mason, bijeli Crnac, crni Bijelac, građanin, stanovnik Rom

Kolinda Grabar-Kitarović nije Charlie Hebdo. Dok se francuski predsjednik François Hollande obraćao Francuzima mrtav hladan misleći na sve moguće Afrikance, Vijetnamce, Židove, Kineze koje on smatra Francuzima i koji prema tome ima da ga (po)slušaju, upravo izglasana predsjednica Republike Hrvatske euforično se usred Zagreba drečala: Dragi Hrvati – i ostali stanovnici. Ja sam Vaša predsjednica.

Smrknulo mi se. Po ne znam koji puta opet ću biti Srbin, Židov, jugosmrad, mason, bijeli Crnac, crni Bijelac, građanin, stanovnik Rom. Pomislio sam, najradije bih bio Hrvatica, ali to ne bi prošlo, jer nisam žena iz naroda. I kao žena bio bih ružna stara Hrvatica, ne bih se sviđao Ljubi Ćesiću Rojsu, Ćiri Blaževiću i ostalima koji guštaju Hrvatice. Bio bih jedna stara, ružna građanka. Stara Židovka, stara Srpkinja ili  Romkinja. Od onih na u redu na pošti.

S kojom sam čežnjom mislio na francuskog predsjednika, najradije bih bio opet s TV 5 Monde prebacio na CNN. Skoro da sam čeznuo da budem žrtva u onom židovskom dućanu u Vincennu, samo da mi poslije francuski predsjednik kaže naše žrtve a svi moraju stajati mirno. Bolje mrtav Židov u Parizu nego Hrvat u Hrvatskoj. Jesam li to pomislio? Nisam.

Naravno da nisam, nego sam slušao i gledao dalje. Sve što će ona sada reći meni ovako pijana od sreće mene čeka narednih pet godina života. I zakričila je u deliriju: Njemačka, prvo što ću učiniti, idem našoj staroj saveznici Njemačkoj. I: Franjo Tuđman, vikala je. Jeza. Njemačka naša stara saveznica to se misli NDH i Velikonjemački rajh. Da je barem rekla Austrija, ali nije. Da je barem spomenula kršćanstvo, Europu, ali ne, nego Tuđman i ulizivanje Njemačkoj. Njemački ambasador bit će presretan, imat će što javiti u Berlin, o svojim uspjesima. Koja depeša u Berlin: Dobivena kolonija.

Ja nisam Francuzi Francoisa Hollandea iz mjesta Tulle, koji se klanja jednom malom muslimanu koji je radio u policiji. Da jesam, mene bi tad vuklo pred onaj židovski dućan u arapskom kvartu, gdje je košer i halal svejedno, a francuski policajci ulijeću i pucaju po svakom tko ih smeta pri kupovini. I mene, da, dok polažem cvijeće tamo: osjećao bih se jako zaštićen od onih francuskih specijalaca iz njihovog atepe lučko. Pucali bi na svakoga dok ja, građanin Francuske, Kurd, Židov i musliman, tamo nešto petljam i sumnjičavo se ogledavam.

Veli Kolinda ja ću biti predsjednica svih vas. Odmah shvaćam ovo vas. Odmah znam da sam vaš. Ona mi poručuje Ja vas neću progoniti. Ja  ne, makar ste vi. Možda će vas ganjati neki drugi, ali ja ne. Nazvat ću Kolindu, mislim si. Nadam se da bude doma. Zašto ja to mislim? Otkud mi ta gospođa ulijeva paranoju? I njezin muž koji se pravi blesav. Ali je Hrvat, u to sam skoro sto posto siguran. Ne znam doduše je li on Grabar ili Kitarović, ali Kurd nije. Kao što ni ja ne bih prošao kao stara Srpkinja.

Ja sam samo jugosmrad, srbosmrad, smrdljivi Hrvat, osjećam to u fotelju. Nisam ja kao Ćiro da mirišim. Pitam se smrdim li malo, ja Cigan u hrvatskom stanu. Ali ne usudim se pitati ženu.

Potom vidim da ju s pravom ne pitam, da je svejedno: Urliče Kolinda, moja predsjednica, da je kriv Josipović, a pogotovo Milanović jer dijele narod. Ja onda možda uopće nisam srpska oficiruša. Ja sam zaveden, politički. Kriv je onaj klavirist Jospović. Koji je delio narod. A niko neće da ga deli, umiruje me Kolinda. Puh, laknulo mi je. Umiruje me slika Ćesića Rojsa, nabrekle su mu žile na glavi, iskolačenih očiju fiksira kameru, mene, čitav narod. Obrijana glava jednog šofera iz hadezea, koje li umirujuće razlike prema glavi Vojislava Šešelja! A koji je tek slabić onaj francuski predsjednik iz mjesta Tulle u departmanu Corrèze. Da stane kraj Kolinde, odmah bi se vidjelo tko je tko.

A ja, još samo da rešim zašto sam podeljen. Što sam se, bre, družio s tim Albancma i ustašama, umesto da sam kao pravi Srbin pristupio hadezeu, svestan da je najgore kad se Srbi dele. Šta sam ja to video u tom Josipoviću i Milanoviću, koji su namerno pokrali srpski narod.

Hvala bogu, došle su godine raspleta, našao se netko tko će lupiti šakom po stolu a ja ću skočiti i u stav mirno i namjestiti se kao drugo oko u glavi Kolinde Grabar-Kitarović, moje bivše koleginice prevoditeljke sa stranih jezika.

 

(siječanj 2015.)