Hrvoje Ivančić: Gradovi iz bajke

Kad govorimo o gradovima iz bajke prvi mi na pamet pada Dubrovnik. Niz možemo nastaviti s Venecijom npr. ili bilo kojim gradom koji je medijski toliko prisutan u industriji turizma da puca po šavovima. Ekstenzivno reklamiranje proizvelo je grad razglednicu, kao što turizam obično proizvodi. Prodaja čiste fikcije doživljava svoj vrhunac i stotine tisuća Grad imaju na svojoj to do listi. To ide toliko daleko da mnogi smatraju kako je Dubrovnik glavni grad Hrvatske. Manje bitno.

Kad su fotografije iz brošura i video reklama jednom ušle u naš sustav, spremni smo uputiti se u drevno, kameno, stjenovino čudo od arhitekture protkano stoljećima kulture. Bez obzira što ćemo u stvarnosti doživjeti nesnosnu gužvu, razvodnjene kave, komadiće pizze, naplatu za svaki kubni metara i svaki korak, naša želja za gradom iz bajke bit će jača od svega. Zanemarit ćemo sve nabrojano, okinuti par fotki i ispuniti svoju želju. Dovoljno je samo stati na geografsku koordinatu na kojoj se grad nalazi. Iako u stvarnosti on vide nije tu. Pretvoren je u zabavni park.

Grad iz bajke može se shvatiti i doslovno jer veliki broj turista u stvari dolazi vidjeti King’s Landing. Ko da je bitno što se u Dubrovniku događalo prije snimanja ove užasno rastegnute i preproducirane sapunice. Da pored Dubrovnika izgrade novi, identični grad i tamo usmjere sve turiste, nitko ne bi skužio.

Tu sad dolazimo i do činjenice da ljudi u takvim gradovima (u Veneciji je slično) praktički ne žive u starom gradu. On postaje tek kulisa, a stanovnici postaju statisti i užive se u ulogu. Uvijek se sjetim priče beduina iz pustinje Wadi Rum. Toliko su se uživjeli u turističku priču o Lawrencu od Arabije da su izmislili mjesta na kojima se on kupao, gdje je spavao i kuda je prolazio da su poslije jedne generacije i sami počeli u njih vjerovati. Možda se tako i Dubrovnik u dogledno vrijeme preimenuje u King’s Landing. Bit će dobro za turizam. I ravno s najgornjeg kata kruzera, most na zidine. Jebote.

Naravno, ne izuzimam se od toga. Refleksijom dolazim do spoznaje da je fikcija imala velikog utjecaja u osobnom doživljaju svijeta. Kao student sam žudio krenuti u Indiju. Mističnu zemlju daleko na istoku. Zemlju koju mora posjetiti svaki putnik koji drži do sebe. Krenuo sam kopnom imajući u glavi slike prenesene iz avanturističke literature Rudyarda Kiplinga, filmova u kojima po neuglednim cestama hodaju gurui, zmije plešu ispred frulice i glave se odrubljuju u čast božici Kali. Koliko god slika Indije bila drugačija, ja sam želio samo ono po što sam došao. Svoj komadićak fikcije. Ne bi me razuvjerio ni indijski svemirski program da sam ga imao pred nosom svaki dan.

Fikcija naravno ima i svoju cijenu. Po zakonu ponude i potražnje čim je nečega malo, a potražnja je velika, cijena raste. Pošto je nemoguće proizvesti dva ili tri Dubrovnika (gore smo spomenuli da mogućnost ipak postoji), a potražnja zbog totalne reklame raste, kavu u starom gradu očito si mogu priuštiti samo neki. Ovdje se definitivno ne slažem s onima koji kažu da ako nemate ne morate je piti na tom mjestu već negdje drugdje. To stoji samo djelomično. Nikako mi nije pošteno postavljanje granice po imovinskom cenzusu. Možda neki mladi student arhitekture ili povijesti baš želi doći, ali ne može jer nema para. Jedini fer sustav bila bi lutrija. Ili odustajanje od prodaje fikcije.

Dugotrajna posljedica toga je segregacija. Imat ćemo mjesta na koja idu samo oni koji to mogu platiti i ona na koja idu ostali. Ili, možda, da se nadovežem na prijašnju misao, treba izgraditi još jedan Dubrovnik za siromašne. Odmah pored. Ali jebiga, nije isplativo. Jedino da je od plastike.