Casino EUropa

Fotografija: Ognje Karabegović

Europska unija i njezine institucije pred novom historijskom etapom

Piše: Ines Sabalić (Antidot)

Samo kratak pogled na situaciju s koje kreće nova etapa u Europskoj uniji iz perspektive unutar Unije: Jedino što priječi da Junckerovu komisiju nazovemo jako uspješnom, jest Brexit. Jedino – ali fatalno. Možda i zato dosadašnji predsjednik Europske komisije, nije zatražio ponovljeni mandat. Brexit je događaj dugog trajanja, jedan od najvažnijih u povijesti Unije, na kojemu će se vidjeti hoće li se EU uspjeti restrukturirati i ponovo naći, ili će postajati sve nevažnija na globalnoj sceni i iznutra. Nije tako izgledalo otpočetka, Britanija se nikad nije doživljavala u potpunosti integrirana u zajednicu, ali ipak izgleda da se ne može samo tako odrezati dio organizma i nastaviti kao i ranije. Ne, potres je predubok, puca tektonika.

Na čelu EK posle Luksemburga, Njemačka: Predsedicu koja dolazi, Ursulu von der Leyen očekuje manja EU od one kad je na čelo njene vlade došao odlazeći Jean-Claude Juncker

Nova ili stara EU

Evo, vidjeli smo rezultate europskih izbora: Francuska i Njemačka zauzele su dva najvažnija mjesta, Europsku centralnu banku u Frankfurtu i Europsku komisiju u  Bruxellesu.
Na mjesto predsjednika Vijeća (koji koordinira odnose među članicima, prenosi poruke, inicijative, zaglađuje nesporazume, postavlja dnevni red, saziva summite ) postavili su osrednji kadar, belgijskog frankofona.
Na mjesto šefa EEAS-a, tradicionalno najslabije od tri velike funkcije u EU-u, instaliran je ovaj put političar jačeg imena, Josep Borrell, ali koji je najavio da je voljan slijediti njemačko-francuski par. Uz to, u ovom krugu, ignorirali su teško ustanovljen proces izbora predsjednika Europske komisije, tj. model “Spitzenkandidata”, koji je osiguravao kakav takav demokratski legitimitet čelniku Europske komisije.
Sad je pitanje, i to stvarno pitanje, zar je moguće u upravljanju Unijom vratiti se na njemačko-francusku Europu, kakva je bila prije velikog proširenja istočnim zemljama, kad su vladale posve drugačije okolnosti? Njemačko-francuska Europa zlatnih godina prosperiteta i stabilnosti zapadne Europe funkcionirala je i rasla zato jer su te dvije najveće zemlje imale jako različite vizije za briselsku zajednicu, različite ideje o napretku, ali kad bi postigle kompromis, manje zemlje našle su svoje udobno mjesto u lepezi tog kompromisa.
Kad je ušla, Britanija se ponašala kao dosadni i nametljivi učenik koji ometa nastavu. No sad odlazi, što će sada biti, zar idila?
Samo još jedna rečenica o tome: Da je Britanija ostala, Unija se trebala posve transformirati. Vjerojatno bi na valu te transformacije ubrzo ušle Srbija i Crna Gora i našao bi se modus vivendi s ostatkom naše regije i s Turskom. Nema zbora da je jedan od najiskusnijih europskih političara, Jean-Claude Juncker, to itekako znao, ali da nije imao sape da potegne, a možda je mislio da na sceni nema partnera za takav veliki pothvat. Tako smo sada tu gdje smo.
Najveći, kako se to kaže u Bruxellesu – izazov,  nove predsjednice Von der Leyen bit će da Europska unija i dalje ostane važna na svjetskoj sceni. S time je isprepleteno, to je jedno tkivo, kakva je Unija iznutra.
Već smo na izborima za nove čelne funkcije vidjeli zašto je to važno.  Rezultati izbora dali su intonaciju. Već padaju presude o tome što nas čeka u narednih pet godina  – ali, naravno, mi to ne možemo znati. Nismo bili svjesni ni pripremljeni na posljedice rata u Libiji i Siriji, na plimu migracija, na vjersku radikalizaciju i terorizam, na to koliko će Erdogan odmaknuti Tursku od Europe, niti na to da netko kao Donald Trump može postati predsjednik Sjedinjenih država.

Ni u najgorem scenariju neće EU propasti, sigurno ne u bliskoj budućnosti, ali pitanje je što izabrana ekipa može napraviti da bi se reklo da je na visini zadatka.
Početne pozicije, pred izbore, bile su da se trebalo zadovoljiti partije zastupljene u Europskom parlamentu, zatim velike zemlje, male zemlje i postići da su sve članice, pa i najudaljenije od Bruxellesa podjednako zastupljene u centru moći.
Partije je važno zadovoljiti jer se zemlje sastoje od članica u kojima građani demokratski biraju predstavnike svojih političkih opcija. Birači žele vidjeti da politička grupa sastavljena od partija istog profila iz raznih zemalja gura kandidata koji će imati razumijevanja za njihove, specifične, zahtijeve.

Veliki i mali

U EU se najviše pita Merkron: Važni su interesi koje zastupaju nemačka kancelarka Merkel i francuski predsednik Macron
Dvije velike zemlje moraju se zadovoljiti. Njemačka i Francuska, dvije zvijeri, moraju biti site nahranjene.  Moraju dobiti toliko da im je samorazumljivo da su i strateški i u detalju investirane u dobrobit Europske unije. Male zemlje moraju biti dovoljno zadovoljne, tako da uvijek znaju da im je bolje biti unutra, i uz velike, nego same na bog te pita kojoj geopolitičkoj vjetrometini.
Veliki pak imaju zadatak osigurati opstanak i važnost Unije i ne smiju to gubiti s radara.

Sad nam je malo teže. Angela Merkel je zadnjih godina pokazivala nestrpljivost kad se radilo o dogovoru s drugim članicama, manje savršenima od Njemačke. Je li se dogovorila oko vala migranata koji je prošao kroz rubne zemlje – nije. Nametala je svoje, sama donosila odluke, a refleksi toga vidjeli su se i u nedavnim europskim izborima. Idu joj na nerve ostali, ti neki mali, nešto stalno pitaju, traže, dižu se, vrijeđaju se, inate, a nemaju uvid u cjelinu.

S druge strane izrasta novi lider, mladi Emmanuel Macron. On je, tako čujemo, nagao, praskav, ljut, skoro nasilan po temperamentu. Lupa rukama o stol za vrijeme pregovora, ja hoću, ja hoću, ja hoću. Dobro, svi smo svakakvi, a bitan je rezultat. Čovjek bi se, gledajući njegovu biografiju na papiru, trebao pouzdati u Macrona. On je vrhunski obrazovan, studirao je filozofiju kod Renéa Girarda, koji je jedan od najoriginalnijih suvremenih mislilaca, imao je iskustva u poslovnom sektoru, ima plemenitu ambiciju. Ali, za sada vidimo samo da nije uspio u tome, a možda nije niti želio, ili nije znao kako, da u ovoj situaciji baš najbolji zauzmu glavna mjesta.

Geografska ravnoteža naredni je zahtjev. Zamislimo da će zaista postojati zajednička, europska, vojska. Da bi se razvila solidarnost potrebno je da svi osjećaju Uniju kao svoju, kao nešto što je vrijedno da se brani, pa i pod tešku cijenu. Ali to može biti tako samo ako građani osjećaju da su poslali u Bruxelles političare koje žele, da će se EU savijati i oblikovati onako kako građani žele. Drugi je uvjet da su svi zastupljeni.

Pogledajmo, uostalom, kako su članice različito reagirale na val izbjeglica koje je bila pozvala Angela Merkel.  Ona je imala svoje razloge, kombinaciju ekonomskih projekcija održavanja ekonomske snage Njemačke i želje za moralnim postupanjem u politici, što i doliči, u njenim očima, prvoj zemlji Unije. Političke elite zapadne Europe koje su bile dio koalicije koja je vodila kampanju na Libiju, i još ranije, koje su imale kolonijalnu prošlost,  blagonaklono gledaju na migrantske valove, smatrajući da se tako uspostavlja historijska pravda. No istočna Europa nema to povijesno iskustvo, niti tu vrst društvenog odgoja. Od Mađarske i Hrvatske i Slovenije, pa do Češke ili Slovačke, nije spremna na takav veliki društveni preokret. Ali, vidimo i još nešto. Lakše je s onim kojeg već poznajemo. Poljska nema ništa protiv ulaza zapadnih Ukrajinaca u zemlju. Hrvatska pak (nasilni incidenti su akcidentalni ako gledamo širu sliku) nema ništa protiv useljavanja iz bivše zajedničke države. Čak i jedna kulturno, demokratski, u svakom pogledu superiorna Britanija, radije gleda na useljavanje iz Indije ili Pakistana, nego iz istočne Europe.
To se nije razumijelo u Bruxellesu, i u istočno-centralnoj Europi raslo je nezadovoljstvo, koje se izražava kroz politiku Višegradske skupine. Također, sve više jača i inicijativa Tri mora (Crno, Jadransko i Baltičko) koje spaja zemlje na tom potezu. Tromorje nije identično Višegradu, i mnogo se više oslanja na ekonomsku suradnju, nego što ističe politiku. Iskusni Juncker to je prepoznao. Tek sad – tek sad, nakon pet dugih godina, dulje od pet, u Bruxellesu polako sazrijeva razumijevanje da je nove, istočne zemlje trebalo približiti, a ne udaljiti od centra.

Borisov sačuvao Bugarsku od raspetljavanja kosovskog čvora

Ali – takvo razumijevanje nije bilo dovoljno da u ovom zadnjem krugu na najviše pozicije stave osobu iz Istočne Europe. To je loše. Istočna Europa je vrlo loše odigrala ovu partiju. Na primjer, Višegradska skupina za jednu od najviših funkcija gurala je  vrlo dobrog Slovaka Maroša Šefčoviča, ali ga nije uspjela izgurati. Nisu bili dosta dobri u igri.

Kristina Georgieva: Uživa veliki ugled u EU ali joj je izmaklo da nasledi Federiku Mogherini zato jer nije poslušnica bugarskog premijera Borisova
Mjesto šefice EEAS-a (visoko predstavništvo za vanjsku politiku isigurnost Unije, koje je držala Federica Mogherini), bilo je prvo ponuđeno kvalitetnoj Bugarki Kristalini Georgijevoj. Kako ona nije dovoljno podložna bugarskom premijeru Borisovu, koji je trebao amenovati imenovanje, otpala je. Nakon toga, mjesto je nuđeno sadašnjoj članici Europske komisije zaduženoj za digitalni sekor. Mariya Ivanova Gabriel je, tako kažu, posve odana svom šefu, EPP bi bio zadovoljan, ženska kvota popunjena, a ona bi nastavila niz slabih i beznačajnih kadrova koji nikada neće dovesti u pitanje odluke država članica oko vanjske politike. Međutim, Bojko Borisov je odbio. Obrazložio je da bi kao šefica EEAS-a njegova političarka bila zadužena za Zapadni Balkan, pa i dijelom za proširenje EU-a na zemlje bivše Jugoslavije, za problem Kosovo-Srbija, a on, Borisov, uvjeren je da se ništa ne može supstancijalno učiniti. “Neću da krive Bugarsku nakon pet godina da nije ništa napravila”, navodno je rekao.

U križaljkama koje su se slagale, doista se spominjala se i Kolinda Grabar Kitarović, ali mnogo češće, Andrej Plenković. Hrvatski premijer bio je u kombinaciji za predsjednika Vijeća. Također, iz nove je članice, izrazito je pro-EU (za razliku od drugih šefova država i vlada centralne i istočne Europe.)

Također, HDZ je desniji i konzervativniji od njega osobno. Ali, HDZ, što mnogi zaboravljaju, je vrlo brojna stranka, i tradicionalno, klasično strukturirana, i dugo dominatna u Hrvatskoj. To premijerima iz te stranke daje snagu. Nije, na primjer, predstavnik male, novonastale organizacije, kao što su političari koji su već nekoliko puta pobjednici izbora u Sloveniji.  Obavezno za tu poziciju, Plenković i govori nekoliko stranih jezika. Ili je odbio, ili je preskočen, ne znamo za sad, ali da je ostao u Bruxellesu to bi u Hrvatskoj izazvalo bijes i antipatiju  prema EU-u, jer mnogi vide Uniju kao mjesto gdje odnarođene elite, na njihovoj grbači, dobivaju najbolja mjesta, sebe spašavaju, dok oni tonu. Ispalo bi da mu je mjesto premijera bilo odskočna daska, a proeuropski potezi, koje je proveo uz gunđanje konzervativne javnosti, bili bi viđeni kao žetoni za kupovanje briselske pozicije.

U svakom slučaju, mjesto je dobio donedavni belgijski premijer Louis Michel. Ne smatra se posebno kvalitetnim političarem, svadljiviji je od prosječnih ljudi ovdje, ali nije niti loš. Nema zašto biti loš, ništa mu se u životu nije loše dogodilo. Ali, kolokvijalno rekavši, prosjek prosjeka.

Sad se događa da istočne, nove članice, ali ne samo one, nego i skandinavske zemlje gledaju prema Bruxellesu i misle, zar nemamo mi boljih od Charlesa Michela? Jesu li Belgijanci pretplaćeni na ovo mjesto. Prije deset godina, predsjednik Vijeća bio je Herman Van Rompay. Dobro, on je bio Flamanac, a ovaj je Valonac, ali ipak je nevjerojatno da su tolike članice preskočene, a da je Belgija dva put dobila mjesto.

Argentisnki državljanin voditi će spoljnu politiku EU

Od mnogo konkurentnih što su se vrtjele, pobijedila je kombinacija u kojoj je za šefa EEAS-a, a to je mjesto gdje se provodi, a dijelom i kreira politika vanjskih odnosa i sigurnosti, postavljen socijalist Josep Borrel.Najugledniji španski sojijalista Josep Borell: Vodiće spoljnu politiku EU ali vrlo slabo poznaje Kinu, Rusiju, Ukrajinu… Kao i druge za EU važne delove sveta

Borrell  je jedan od najuglednijih španjolskih socijalista, uzbudljivog i neobičnog životnog puta,  višestruki bivši ministar različitih portfelja. Od 2004, dvije godine bio je  predsjednik Europskog parlamenta, a nakon toga član Vanjskopolitičkog odbora, AFET-a. Tih godina, EU se intenzivno bavila Balkanom, dapače, sudbina zemalja bivše države i njihovo približavanje Bruxellesu, bila je tema od najvišeg interesa. Borrell se nikada nije uspio previše zainteresirati. Novinari, mi što smo pokrivali Europski parlament tih godina, jedva ga se sjećamo. Nije ostavio specijalno dobar dojam ni na one s kojima je radio. U stvari, rijetko o kome se priča baš tako negativno, i to ne politički, koliko se opisuje njega kao osobu. “Lijenčina, korumpiran, prazan”, tvitala je profesorica Allana O Malley. Optužbe za korupciju prate ga godinama, a radi se, na primjer, o visokim plaćanjima energetskih kompanija dok je u svojoj zemlji bio zadužen za taj sektor.
Što se tiče vanjske politike, čujemo od njegovih kolega da ne poznaje golema područja svijeta za koje će biti zadužen. Ne poznaje Kinu, ne poznaje Rusiju, niti Ukrajinu i povijest njihovih odnosa i sukoba važnih za EU. Ne poznaje, osim površno i na razini političkih fraza, niti SAD. Nepoznate su mu zemlje koje Rusi nazivaju “blisko susjedstvo”, države koje završavaju na “stan”, kao niti Turska. Balkan također ne poznaje. Eto, zanima ga Magreb, pogotovo Maroko i mogao bi za taj dio, sve do Sahela, potencirati interes Unije. Interesira ga jako Južna Amerika, a prošle je godine zatražio i dobio argentisko državljanstvo.
Nepunu godinu bio je ministar vanjskih poslova svoje zemlje, i uglavnom fokusiran na Kubu, Nikaragvu i Venezuelu. Istini za volju, pametno je postupio oko problema Gibraltara, jer zagovara mekano rješenje nakon Brexita, i protiv je naglih poteza nekih Španjolaca koji bi sada vojnom silom ako treba, vraćali Gibraltar.
Borrell se oštro se protivi samostalnosti Katalonije, što ga u očima Madrida čini podobnim za visoke funkcije. No, prvom prilikom, Pedro Sanchez gurnuo ga je dalje, prema Bruxellesu!
Po nepoznavanju međunarodnih odnosa konkurirat će Catherine Ashton, koja je prva obnašala funkciju visokog predstavnika za vanjsku politiku i sigurnost, a po indiferenciji i aroganciji, Federici Mogherini.
Očekuje se da će slijedit liniju Madrida nepriznavanja Kosova, a to znači da će rješenje tog za Srbiju i za regiju ključnog pitanja, biti odgođeno. To nas dovodi do pitanja, što će biti s drugim zemljama bivše države.

Što čeka zemlje u regionu

Nema, čini se, šanse za proširenje u mandatu Ursule von der Leyen. Prvi lider u regiji koji je prilagodio retoriku je Milo Đukanović koji je, parafraziram, rekao kako će Crna Gora biti “moderna europska država, bez obzira na članstvo u Europskoj uniji”.  Zemlje regije sve više će se usmjeravati prema Berlinskom procesu, njemačkoj incijativi iz 2014. godine, koja bi mogla biti razumljena kao supstitucija za članstvo.
To ćemo znati uskoro, kad Ursula von der Leyen imenuje povjerenike za različite sektore. Dakako, neće ih samo ona imenovati, primat će savjete kancelarke Merkel i razmišljati o sugestijama koje će davati Macron, procjenjivati koliko je jak Salvini, što će joj napraviti Skandinavci, što Poljska, što Orban…

Tanja Fajon: Budući da je slovenačka političarka odlično poznaje naše prilike ali su joj slabe šanse do dodje na čelo novog komesarijata koji ni trebalo da se bavi Evropom, pa i nama.

Govori se da će se formirati novo povjerenostvo, koje se radno zove “Europa” i u taj odjel spadat će Britanija (Brexit i post Brexit), Turska (Erdogan i erdoganizam nakon Erdogana), Ukrajina, i zapadni Balkan.
Ako bude tako, nije realno da će se uz te silne probleme i velika pitanja, uopće baviti regijom, zaključio je jedan od najboljih poznavatelja zapadnog Balkana u privatnom razgovoru.
Također, u Bruxellesu se potcjenjuje potencijal izbijanja sukoba u žarištima u zemljama nastalim iz bivše države. Na primjer, BiH smatraju sigurnom, izvan zone opasnosti za sukobe. Sva njihova nada počiva na tome da će regija ostati mirna. To je razlog zašto ne žele dirati u već postavljene odnose, između Bošnjaka i Hrvata u Bosni.  Dok traje, traje, to je filozofija.
Za Albaniju mnogi misle da je možda i suviše brzo napredovala, u odnosu na svoju unutarnje političku situaciju.
(Sjeverna) Makedonija ne dobiva pregovore o proširenju automatski nakon što je riješila pitanje imena. Tek se  mora izboriti za to, a nemaju puno prijatelja. U stvarni, nemaju u EU-u nikog jakog tko bi se baš zauzeo za njih. Hoće, zauzet će se i Hrvatska, koja od Nove godine preuzima predsjedavanje nad EU-om, i Slovenija, i to ne samo deklarativno, nego će lobirati, ali one nisu dovoljno jake.  Zapamtimo: otkad je slaba, EU rješava samo ono što mora, a ne ono što treba.
Europarlamentarka Tanja Fajon zainteresirana je za povjerenstvo koje bi imalo u portfelju i Zapadni Balkan, i ona bi se svakako jako zauzela, ali njene šanse da uđe u Komisiju nisu velike.

Drugi važan novi odjel u novoj, Von der Leyen komisiji, bit će vezan uz stvaranje europske vojske. To će nastojati uzeti netko jak.
Svi ovdje govore kako će Ursula Von der Leyen jako teško formirati svoj kolegij. Istočne članice htjet će vrlo jaka povjernstva kako bi nadoknadili gubitak na najvišim funkcijama. Što, na primjer, može dobiti jedna Poljska, zemlja od skoro 40 milijuna stanovnika ili Rumunjska, od 20 milijuna? Skandinavci, koji su, kao i istočna Europa, izvisili? Kako će se to kompenzirati, veliko je pitanje.
Objektivno najbolji kandidat za Junckerova nasljednika, Frans Timmermans, koji je kao ”Spitzenkandidat”, kad je propao EPP-ov Weber, po pravdi trebao dobiti šefovsko mjesto, i koji je ujedno i najbolje spremljen da se nosi s problemima narednih pet godina, bit će potpredsjednik Komisije. To jako umiruje, jer znamo da se osigurava kontinuitet.  Pogrešno je misliti da je velike zemlje i jake lidere koji su pregovarali vodila samo slijepa volja za moć. Ne, oni su nastojali nešto smisliti u datim okolnostima, ali nisu bili dovoljno dobri da to iznesu. Lideri su se stvarno zaigrali u Casino Europa.  Dvadeset sati su bez prestanka, bez pauze kombinirali, išli jedan drugome u hotelske sobe. U jednom trenutku, kako čujemo, od očaja kad je propala jedna dobra kombinacija, za jedno od najviših mjesta čak su se sjetile Malte. (To ipak ne bi išlo. Malta je malo manja od otoka Brača.) Ako ništa, barem su se dobro  upoznali.  Tko je bio najizdržljiviji, bolje kombinirao, sjekao glave i svojima, taj je na kraju dobio.

Prognoze Carla Bildta

Ravan govor pred parlamentarcima EU: Novoizabrana predsednica EK Ursula von der Leyen
Kako će se sa svim tim nositi Merkeličina izabranica, Ursula Von der Leyen, koja se do 60.godine života nije vruća vode napila, nije jasno. Već svi znamo u svakom pogledu jako privilegirane okolnosti njenog aristokratskog života. Fascnira, zar ne, činjenica i da se udala u obitelj koja je neprekinuto jako bogata od 16. stoljeća! Ali, nekad potomci velikih europskih familija osjećaju poziv za odgovorno ponašanje i liderstvo, koje se ne zaustavlja samo na narcističkoj ambiciji.Takvi su, na primjer, Habsburzi, veliki bili, veliki i sada. Ali, da li je takva i nova šefica Komisije, vidjet ćemo.
Njen nastupni govor u Europskom parlamentu bio je štreberski: pobrojala je sva opća mjesta europskih tzv “vrijednosti” i rekla da će se zalagati za sve što su joj partije koje su joj dale podršku naložile. U tom govoru bilo dosta manipulacije, što razumijemo, jer je politčarka. Ali, ne bi trebalo biti tako. Opet, čujem da je ranije, na zatvorenim sastancima, kao ministrica obrane govorila dobro, auteničnije. Ona je, navodno, bila prvi izbor Merkelove za nasljednicu na mjesta šefa CDU-a u Njemačkoj, a ovo je neka vrst rezervne pozicije. Dakle, ima potencijala, ali zavisit će od okolnosti hoće li ga razviti.
Njena Komisija, uzevši sve u obzir, čak i ako skupi jaka imena, bit će slaba. Razlog za to jest da je dobila podršku za mjesto šefice Komisije sa samo deset glasova, i to znači da će ovisiti od raspoloženja Parlamenta.
Ono što znamo jest da će nastojati zadovolji i konzervativne suvereniste i Zelene. Klima, klima, klima, to će biti jedna od glavnih tema Komisije, zato jer će joj stalno trebati podrška Zelenih.

Globalne prilike sadašnjeg stanja ocrtao je neki dan bivši švedski premijer Carl Bildt, kad je naveo da je pred  EU odluka hoće li se uopće htjeti nositi s vrlo kompliciranim svijetom:  bezobraznom  Amerikom, trgovački i diplomatski sve agresivnijom Kinom, i osvetoljubljivom Rusijom. Ako odluči da neće, onda će Europa biti poligon za igranje i natjeravanje te velike trojke, konstatira Bildt u Financial Timesu.

Evro u sigurnim rukama: Christine Lagard, šefica MMF brinuće o finansijama EU.
U Frankfurtu, predsjednica Europske centralne banke, Christine Lagarde, opća je procjena, bit će na visini svoje odgovornosti.

U Bruxellesu, Von der Leyen bit će dobra dok je u Berlinu, do 2021. godine Angela Merkel, naravno ako kancelarku bolest ne prisili na raniji uzmak. Do tada bi se trebalo znati kako se na ovom teškom moru drži taj brod na kojem je kapetanica umorna Angela Merkel, kormilo drži Francuskinja Lagarde, a noštromo (prvi palube) je nasmijana Ursula von der Leyen.