Slađana Bukovac: Hrvatska kao sporazumni pakao (fragment)

Fotografija: Nikola Šolić

Kako se ova zemlja sve više napuhuje u fiktivnom, a smanjuje i smežurava u stvarnom obimu, postalo je izrazito egzotično ne biti rođen u jednom od njezina četiri preostala grada. Činjenica da sam rođena i odrasla u Glini uskoro će biti ekscentrična, kao da se u slobodno vrijeme bavim lovom na tigrove. U nekim socijalnim situacijama, već padam u iskušenje da to prešutim. To je, naime, nadrealni pejzaž u kojem muzemo krave kojih više nema, motikama nasrćemo na vukove, i nastrano se valjamo s psima s trgovišta. Ukratko, filozofija krvi, patologije, i tla.

U stvarnosti, Glina je svega osamdeset kilometara udaljena od glavnog grada nečeg što se strahovito ponosno smatra državom, to je u stvari predgrađe u bilo kakvim ozbiljnim konstelacijama. Ima jednostavan, logičan urbanizam krajiških gradića, nekoliko su stoljeća postojali liječnici, trgovci, zubari i veterinari, djeca su odlazila na studije, postojao je vlak, i uredne autobusne linije. Postojale su i tvornice, sirene, rodilišta, pa čak i običaj večernje šetnje, ruku pod ruku, glavnom ulicom. To što je danas vukojebina koja hrani orgije kiča, u stvari je običan pogranični gradić. Lagano zaprašen, i sa ograničenom dozom intelekta, kao da se u njemu odvija Emma Bovary, i dosada može požderati ideale, a ignorantska ambicija ljudima amputirati noge.
U tom i takvom pejzažu, strahovito izmučenom ratovanjem i raznim drugim vrstama povijesnih epidemija, gdje još uvijek i sasvim slučajno posjedujem vikendicu, odvija se i dio drame s emigrantima. To su oni ljudi što dolaze iz šume, a nemamo pojma kako da ih točno nazovemo. Ako su “izbjeglice”, od čega točno bježe? Ako migriraju, kao ptice selice, otkud im pravo da tako preko nas gaze, i što je još važnije, otkud im upornost da istu granicu pokušavaju preći deset, ili stotinu puta? Je li to na neki način fundamentalistično, poremećeno, ili, što je najgore, krajnje arogantno, jer prodiru na područje na kojem žive izrazito pretili, malodušni ljudi, koji su u međuvremenu jedni druge na različite načine istrijebili, pa ih se sad još nekolicina jedva vuče po tim apokaliptičnim ruševinama Napoleona i Marije Terezije, umiljavaju se namjesnicima alkoholičarima, podmeću usluge i kćeri gdje je god to moguće. Na žalost, ne radi se o animalnom, i ništa nije šokantno. Govorim isključivo o ljudskom, samo tome kamo može dovesti izrazito zla država, vulgarnost, nadmetanje u međusobnim ucjenama, i prijetnjama. Ustrajnost u mržnji, i konfliktu.
Zapravo pokušavam govoriti o temi emigranata. O tome kako je jednostavno proglasiti ih vragovima, ali jednako jednostavno objaviti da se radi o fenomenu s kojim je jednostavno rukovati. Ljudi u trećoj životnoj dobi (a na Baniji su oni uglavnom preostali), koji žive u izoliranim kućama (a sve je na Baniji izolirano, poznati i istraženi svijet jedva da doseže do Siska), suočavaju se licem u lice s grupom mladića u punoj snazi s kojima ne dijele jezik, a čak i kad međusobno govore arapski zvuči kao prijetnja. Ti mladići mogu biti dobri ili zli, kao bilo koji pojedinac, a star i izoliran čovjek je krajnje izložen, osobito ako već zna, iz osobnog i povijesnog iskustva, da nema tog zvjerstva u kojem zvijeri mogu nadmašiti ljude. Taj čovjek, kojeg nitko ni o čemu nije obavijestio, osim što vidi da kao u nekakvom lovu na zečeve interventni policajci opskrbljeni najskupljom opremom slijede te ljude, trebao bi biti dovoljno širokogrudan da mu ne smeta kad mu se razbije prozor, i razvali brava. “Imam samo jedne dobre cipele, i dosta bi mi bilo da mi to uzmu”, rekao mi je jedan muškarac. Na Baniji je mnoštvo ljudi kojima je nova brava strahovit izdatak, i ne može biti humanitarna gesta dobrodošlice dopustiti da im se razvale vrata. To nisu zgodne vikendice nepostojeće srednje klase, koja si može priuštiti velikodušan čin, već jedino boravište ljudi zaglavljenih u izmučenom, i uništenom pejzažu. Ti ljudi, kojima se lov na “zečeve” iz udaljenih zemalja odvija u stvarnom vremenu, pred očima, nisu obaviješteni, nemaju nikakva uputstva, ne znaju kome pripadaju zvukovi kojie noću čuju iz dvorišta, ni čija je odjeća koju pronalaze ujutro. Ta njihova nevjerica, i odsustvo građanskog samopouzdanja, u ovom trenutku konvenira cijeloj Europi, a osobito političkim elitama. Jer silno je lukavo sve prelomiti na Baniji, ili u bilo kojoj regiji gdje je sve mučaljivo i tugaljivo, gdje se svojedobno lomio Otomanski imperij, a potom se propagirala egzotika minijaturne države čiji čelnici dok leže nisu u stanju pljuniti dalje od ključne kosti.
Razvezati specijalne policajce s lanca, opskrbiti ih termalnim kamerama. I računati na šutnju, i strah, ljudi koji su ne tako davno u najboljem slučaju mogli računati da će im netko kundakom izbiti zube. Sad je država, kojoj je strahovito naporno shvatiti da se ne sastoji od Zagreba i Istre, na potezu. Dolaze ljudi koji su žedni, koji su gladni, odjeća im je mokra od prelaska rijeke. Za to mogu postojati organizirani punktovi, ili će krenuti po kućama sebi sličnih. Samo izrazito malodušnih, oboljelih, ili ostarjelih. Po kućama je svakako praktičnije, jer ih nije nužno registrirati, niti im pružiti šansu za azil. Dovoljno je dopustiti da nekamo provale, najedu se i napiju, i pohvatati zečeve nakon što se promijeni radna smjena. Vraćati ih uvijek iznova preko granice, ako treba i stotinu puta. Vraćati ih kako bi se iznova vratili, krećući se, i opskrbljujući, sa sumnjivom točnošću, za koju bi čovjek gotovo povjerovao da ih ovi isti koji ih gone u slobodno vrijeme i vode, za impresivne iznose od 1000 eura po glavi, što znači da je moguće utržiti 30 000 eura za jedan prelazak, svega jedan očajnički pokušaj grupe od 30 ljudi. Možda je to nakaradna vrsta turizma, nekakva izrazito unosna gospodarska grana u vrijeme dok prebrojavamo tobožnja noćenja, a mediji se skandaliziraju nad cijenom ćevapa u Makarskoj. Ali, kako govorimo o Baniji, sve je skupa čak 80 kilometara od Zagreba, i socijalno je neugodno što uopće postoji a da pritom nema direktan priključak na Jadransko more koje oplahuje Veneciju i Grčku, što postoje ti nekakvi brežuljici na kojima se ljudi neumorno debljaju i žive kao robovi pilana, ili sitni vazali vladajuće stranke, onda sve skupa uopće nema veze.

Osim što oko Gline i okolice, na običan radni dan, ni svetkom ni petkom, na svakom rasvjetnom stupu lepršaju hrvatske zastave, kilometri državotvorne tkanine, kvadratni metri platna koje će uništiti svega nekoliko kiša, i nešto sunčanih dana. Nemoguće je namiriti tu neiscprnu glad za nacionalizmom, i jeftinom idelogijom, jedva da je moguće proizvesti tako grotesknu količinu platna, grbova, zastava, da se odvrati pažnja od napuštenih kuća, i ruševnih mostova. Jer je tamo svaki dan praznik, i zahtjeva nacionalnu identifikaciju. Jer je to stranačka džamahirija, jednako kao i strahovito naružen spomenik svim žrtvama rata u obliku suze, oko kojeg su nakalemljene ploče od jeftinog granita s ispisanim imenima, gdje je točno eksplicirano i vulgarno ispisano tko se sve ima pravo smatrati žrtvom, i pritom je jednostavnoj i miroljubivoj skulpturi ukinuta vizura, upropaštena je mogućnost da stoji da u otvorenom prostoru, i ima bilo kakvo dublje značenje. Jednako tako, upravo se narušava najčvršća urbanistička točka, impresivni park nastao u vrijeme osnutka grada. Navodno će biti ograđen žicom, kao azil, ili logor. Za ljude kojih je sve manje, ali imaju sreću da, za razliku od ovih što prelaze granicu, imaju odgovarajuće dokumente. Jedna žena se, uostalom, preda mnom rasplakala zbog djeteta koje odlazi na školovanje, i izvjesno je da se više nikad neće vratiti. Jer nema kamo. Nitko na Baniji nema kamo, to je sporazumni pakao. Kad se noću čuju pucnjevi, nemoguće je razlučiti pucaju li u veprove, ili ljude.