Zagrebački šansonjeri

Piše: Romano Bolković

Zagrebačka šansona odnijela je više žrtava nego sva zla koja su kroz dugu povijest snašla grad svikao da iz svakoga zla izađe neokrnjen.

Nema čovjeka koji se ne bi objesio na šestom katu u Dugavama ili prizemnici Trnja i Trešnjevke u nedjeljno poslijepodne, negdje oko 17.30, u listopadu, uz taktove “Trešnjevačke balade” i stihove “treba biti blizu kada prvi tramvaji napuštaju Remizu, na početku dana kada periferija je kao ikebana”: i visi tako čovjek obješen besmisleno i suvišno na mjestu sobnog lustera i njiše se u ritmu moderato ma non troppo kao kakav mehanički metronom imeđu bezbožnog niskog panonskog neba i ovog diluvijalnog panonskog gliba u kojemu smo već tisuću godina zaglavili i koje nas kao živo blato guta, Beatrice, taj kal, to nešto mutno u Nama, na Trešnjavačkom placu, iz koje izlaz baka, a u Lipu se svratit srami, i tak, još jednu putnu za vječnost i još jedan obješenjak u ovoj tragikomediji podno Sljemena dok cvili i škripi orkestar u Lisinskom šezdesetih a šansonjeri uzimaju svoj danak, svoju Desetinu, nemilo, neumoljivo i neizblježno, kao Ovrha.

A propos, tko zna čija je to pjesma o popodnevnom suncu koje blješti preko puta na staklenoj Nami dok iz svetog Josipa izlazi baka a u Lipu se svratit srami? To mi je favorit, to mi je non plus ultra, to kad čujem skočio bih s Mamutice očekujući da ću nadletjeti barem krug, dva oko zvonika Katedrale.

Odavno se hrustim napisati nekaj o zagrebačkim šansonjerima jer kanim afirmirati tu sintagmu u ovom naraštaju, uvriježiti je u govoru, približiti mladim naraštajima, iskreno im rastumačiti tko je kriv za ovo, jer granice su našeg jezika granice našeg svijeta, a najbolje našeg jezika je njegova poezija, nu ono najintimnije naše poezije zagrebačka je šansona, a ona je sama srž onoga što jesmo i nema boljeg izraza besmisla i sumornog života u uzaludnom trajanju od Petrove do Mirogoja no što je to šansona ovog grada u nekih tri, četiri desetljeća njenog fatalnog haranja.

Zagreb je zagrobno mjesto, to već znadete, samo nitko vas to ne uči u školi, ti licimuri, ne priznaju vam da je greb grob, da je Zagreb Zagrob, mjesto za grobom, s onu stranu života, i odatle ta jebena mrtvačka kantilena Špišića i Hegedušića, sva ta jeza tih mrtvozornika stiha i ukopnika glazbe, i evo, usudit ću se ja, jer to mi je ionako dharma, da svome rodnom gradu ostavim u nasljeđe malo ogledalo usred licitarskog srca koje tako snažno bije u mojim grudima za našu stvar.

O ne, nisam jedini, ni prvi ni zadnji, no ne slušate te dobre ljude, koliko ljudi ovdje mogu biti dobri, pa tako ni Tvrtka Dolića koji vam je navlas isto rekao, moguće za oktavu previsoko pa vama nedosegljivo:

“Glede obiteljske kulture smrti, u Dalmaciji su nas sahranjivali uz talijansku kanconu na vlaškom, a u Zagrebu je postala ponos gubava francuska šansona na gruboj hrvatsko-srpskoj štokavštini. Latinska misa podarila nam je kompozitore svjetskog glasa, pa su je valjda ukinuli, za spas gange. Kvarila je taj ćirilo-metodski žamor. Jedan nadareni kagan iz Garešnice izronio je iz najdubljeg slavonskog blata samo zato da nam otpjeva avarsku himnu Vraćam se grebe tebi. Gradec je obožavao njegov glas iz dubokog greba i uzeo avarsku himnu pod svoju. Mislio sam da taj Sclavus, odnosno Robić, nema sluha, a pokazalo se da je smetnja taj stepski zagrebni ešperanto, koji je u znanosti poznat kao staroslavenski jezik. Bože, kojeg li nasilja. Beograd nas je smicao svim i svačim, gdje je stigao, a u Zagrebu su nas svojim zagrebnim mukanjem žive balzamirali Žvonko Špišić, Ivo Robić i Aršen Dedić, ti najraniji hrvatski reperi, zagrebačka prethodnica bosanskog Ede Maajke.”

Ha, ha, kako divno, kakva krasna glazba za moje uši, taj zagrobni glas Gradeca i avarske himne što lelujaju gornjogradskim ulicama odvodeći Purgere put Krvavog mosta da zanavijek pređu s onu stranu, u onostranost Kaptola što gori u Gloriji Neba.

Ovi zapisi o zagrebačkim šansonjerima mogu biti i vaši, čim uhvatite smisao, čim osjetite štimung, onaj okus, miris i boju acedie ( https://blog.dnevnik.hr/…/16…/acedia-ili-nedjelja-tuzno.html ) koja je razarala milenij i više i svikle pokori i postu, gdje neće tuste i tužne nas.

Završimo ih na ovom mjestu s jednom krasnom pjesmom koja može biti ulazak u svaki vaš dan, ako nakon zadnjega takta ovaj preživite: autor teksta: Drago Britvić; autor muzike i izvođač: Zvonko Špišić, i zapjevajmo svi, od uličnih pjevača do krovopokrivača.