Izložba plakata Ivice Kiša u Galeriji Filakovac

Naglasci s otvaranja izložbe

Piše: Svebor Vidmar

Ivica Kiš se večeras u Galeriji Vladimir Filakovac predstavlja s ciklusom plakata koje je izrađivao kroz nekoliko desetljeća svog bogatog i raznolikog umjetničkog djelovanja. Iako autorov rad prvenstveno prepoznajemo po cameri obscuri kojom se intenzivno bavi već posljednja dva desteljeća ovo mu je zapravo druga  retrospektivana izložba plakata. Prvu je održao u Galeriji Intime davne 1983. godine. Autor predgovora je bio pokojni Darko Glavan čiji smo tekst ponovo otisnuli i u katalogu ove izložbe.

Kišova retrospektiva plakata je prvotno trebala biti predstavljena prošle godine u izložbenom salonu Izidor Kršnjavi, ali se na našu sreću to izjalovilo. Jedan od razloga što me veseli što su Kišova djela izložena upravo ovdje, jest njegova povezanost sa Dječjim kazalištem Dubrava koja i dandanas djeluje pri Narodnom sveučilištu Dubrava. Za kazalište je Kiš kroz petnaestak godina izradio nekoliko plakata visoke kvalitete za predstave kao što su Haidi, Snjeguljica, Baš Čelik, Smrt Samil Age Čengića, Mudri Cigo, Zlatni zub, Zobeida, Vilibald i jednooki div… Mnogi sačuvani letci s cast-listama koji su ovdje izloženi za nas ovdje predstavljaju veliku vrijednost, jer svjedoče o visokim standardima koje je tadašnji voditelj kazališta Rudolf Zupčić postavio, njegujući, ispred svog vremena, prvenstveno scenski pokret, znajući odabrati kvalitetne vanjske suradnike koji su uspješno stvorili prepoznatljivo kazalište na kraju grada, izdignuvši ga iznad razine ondašnjeg amaterizma i prosječnosti.

Kiš je također i izradio logotip za omladinski klub Jabuka koji je kroz svoju povijest doživio nekoliko redizajna drugih autora, no zadržavši njegovu prvotnu formu.

Gledajući sva ta djela danas na izložbi možemo pratiti razvoju putanju umjetnika koji se prvotno koristio tipografijom ne bi li prenio poruku krajnjem korisniku, dok je ilustracija bila tek u drugom planu. Za njega je izreka Manje je više bila pravi postulat. Kako se Kiš razvijao kao crtač-karikaturist ilustracija i tipografija su dobile na jednakoj važnosti, te postali složeniji i upečatljiviji likovni elementi. Autor se nije libio kombinirati fotografsku sliku s crtežom, što je najvidljivije na programu od kazališne predstave Okaj, koji će mu kasnije otvoriti i neke druge svijetove u njegovom umjetničkom djelovanju.

Kada gledamo plakate za kazališne predstave kao što su Svebor ili Novela od stranca, uočavamo sav raskoš talenta kojeg Kiš posjeduje, u kojoj je vidljiva sama lakoća kreacije i mašte. Umjetnik ima nevjerojatan osjećaj za boju, koju reducira ne bi li istaknuo otkačenu tipografiju i ilustraciju sa dinamičnim teksturama, te karikaturalnim – duhovitim likovima u duhu Nedeljka Dragića, Zlatka Grgića, Ante Zaninovića i Krešimira Skozreta.

Kiš za sebe kaže da nije imao neke uzore, već se uvijek iznova prilagođavao zadanoj temi ne bi li pogodio njezinu atmosferu. Također treba spomenuti i njegovu invenciju koja je bila potaknuta ekonomskim neprilikama, jer je tada sitotisak bio skup, pa je bio prisiljen smisliti tehniku koja će iznjedriti jeftine plakate. Radi se o ozalid fotokopijama, koje koriste arhitekti za svoje velike nacrte. Jedini problem je bio taj što su neki od tih radova izbljedili nakon kratkog vremena dok su bili izvješeni na ulici.

U jednom novinskom intervjuu, Ivica Kiš je razotkrio svoj način promišljanja vezan za plakatnu umjetnost: “Budući da je prostor plakata urbani (javni) prostor, svaki plakat ima tri aspekta, sagledavanje (uočavanje) iz daljine (preko ulice), gledanje (u prolazu ili prilazu) s nekoliko metara udaljenosti i iščitavanje (s udaljenosti od pola metra ili manje). Ovaj zadnji (intimni) najbliži aspekt plakata postaje veoma važan za plakate tog vremena, možda i zbog razloga koji sam već spomenuo, a to je prostor enterijera koji plakati tog vremena osvajaju.”

Na kraju bih istaknuo i plakat kojeg je Kiš izradio za izložbu radova učenika Škole primijenjenih umjetnosti i dizajna koja se održala u Pragu i Beču 1991. godine. Plakat dobro pamtim jer sam tada kao đak te škole sudjelovao na toj izložbi. Autor je koristio kompjutorski program paint pri čemu je uspio nacrtati frontalnu stranu same škole. Na prvi pogled nam se čini da je Kiš fotokopirao, uvečani arhitektonski crtež, no zapravo je zgradu nacrtao točku po točku pomoću miša.

Spojem tehničke dotjeranosti, te nevjerojatne mašte i invencije Kiš nam je u nasljeđe ostavio nezaobilazna djela koja će u bliskoj budućnosti zasigurno doživjeti valjanu stručnu valorizaciju kakvu zapravo i zaslužuje.