Fotografija: Ivan Posavec
Prije par godina u jednom od to sitno intervjua što se napravilo sa mnom, upitaše me da li imam kakav savjet za ljude koji tek kreću s pisanjem u vezi toga šta i zašto da pišu. Nisam znala i još uvijek ne znam zašto bih ja zbog nekog podužeg spisateljskog staža, k’o da to išta znači, bila nekakav autoritet za davanje savjeta, a i čisto na apstraktnom nivou uloga autoriteta u tako nečem mi se činila i čini u najmanju ruku suspektnom. Ali odgovorila jesam da ako ti pisci u nastajanju žude za savjetima, nek’ se upišu na neku od radionica za kreativno pisanje. Premda bih i sad opet potpisala taj svoj odgovor, ipak se, potaknuta nekim iskustvima s piscima, piscima u nastajanju, piscoidima, izdavačima i općenito ljudima iz književne „zajednice“, dosjetih još jednog savjeta, mada mislim da je uopće šansa za njegovu aplikaciju možda već survana niz liticu čim postoji potreba da se o tome nešto kaže, umjesto da se to podrazumijeva.
Već i ptice na grani koje i ne žive u Hrvatskoj nego su u nju turistički doletjele možda iz neke susjedne zemlje znaju da se sve u kontekstu književne produkcije, a uostalom i drugih područja djelovanja, vrti oko tržišta koje je malo i uplašeno, a i vjerovatno još uvijek trpno pod doduše malo već razrijeđenim pritiskom da se konstituira nacionalna književnost ove 30 i nešto godišnje države, kao što je i običaj kod mladih država da se legimitiraju i na umjetničkom planu. Ptice ovo znaju i zato jer je tako i kod njih doma preko puta granice. Nekad kad su te granice bile pod jugoslavenskom kapom, postojao je čvršće određeni i jasnije komunicirani ideološki okvir na kojeg se književna produkcija imala oslanjati (ali koji je također popuštao i svakakve stvari propuštao, suprotno apologetima teorije o jugoslovenskom autokratskom mraku, ali to nije tema). Naravno da i danas ima ideoloških motiva, ali oni su prepušteni privatnim inicijativama, sukladno ekonomskoj strukturi izdavaštva i knjižarstva. Set tema koji je dozvoljen nije neograničen, i njihove granice postavljaju partikularni ideološki ali prije svega tržišni interesi, iako su ta dva pokretačka motora često pričvršćena jedan uz drugi. Nepoželjnim elementima koji proizlaze iz tih međuveza pridružuje se i činjenica da izdavači drže knjižare, što znači da mi nemamo, kao što je to bilo u doba spomenutog jugoslovenskog mraka, na primjer, uopće srpsku književnost na ponudi izuzev jedva šačice autora. A još jedan čavao u lijesu sveopće divote zabija I objavljivanje tekstova po sistemu žicanja love od Ministarstva kulture, odnosno od bulumente birokratskih debila, koji nemaju blage veze ni o čemu I čiji se kriteriji za odluku da li iskašljati lovu ili ne svode uglavnom na nebitne stvari, kao što su dužina bibliografije, popularnost I tu I tamo politička podobnost, ako su se o potonjem uopće informirali, kao I, naravno, razno razni nepotizmi.
To je sve tako barem iz moje perspektive, a promišljanje o tim stvarima izvana I razmatranje nekih fakata tog “svijeta” u kojem pisac želi djelovati ključna je stvar za moj savjet koji nikako da se probije do teksta. Mnogi pisci, pisci u nastajanju I piscoidi ne samo da tu igru u kojoj se moraš svojim tekstom uklopiti u taj set zadanih tema, žanrova, poetika I tako dalje promatraju kao nekakav normalan I više-manje objektivan selekcijski proces takozvane “struke” (iako taj set zadanih tema, poetika itd nije, doduše, više toliko stvarnosno prozno rigidan, svejedno je cijela ta koncepcija propuštanja I nepropuštanja tekstova sranje), nego I taj utabani put koji se sastoji od traženja klasičnih izdavača, objavljivanja teksta, šetanja po promocijama I tako dalje gledaju kao na nešto što je valjda Jahve stvorio u jednom od tih 6 svojih radnih dana, pritom, naravno, pristajući na razno razne nužne kompromise koji iskrsnu u tim dealovima, kojih je često rezultat kresanje kreativnosti I slobode, ako već pisac sam sebe nije njih lišio od starta I time se u adekvatnu amlabažu upakirao za tržišnu utakmicu. Da stvar bude još gora, mada sasvim očekivana u toj grozoti, vrijednost nečijeg književnog proizvoda se gleda kroz prizmu tržišne vrijednosti. Ako pisac nije po prestižnijim medijima, ako uopće ne želi imati posla sa izdavačima I slično, ako ne piše po neslužbenim diktatima, onda je njegov tekst vjerovatno bez veze, a I moguće je I da ne zna zašto uopće piše jer ne želi ići utabanim putevima, kao da bi to trebao biti motiv za pisanje. Zadovoljavanje konzumenata kao motiv za pisanje je sasvim legitiman I moguć, ali ako se o tome radi, onda izvadimo kreativnost I slobodu iz te jednadžbe, jer jedno s drugim nema blage veze.
Savjet bi, dakle, bio, da se počne ab ovo – da se odradi razgovor sa sobom u cilju pronalaženja odgovora na to kakav pisac čovjek želi I može biti sam za sebe I u odnosu na književni “svijet” koji mu se podastire pred očima. Postoji u toj priči, naravno, I ogromna doza neosviještenosti – pisac ili pisac u nastajanju promatra pravila igre I internalizira ih kao nešto svoje autentično, ne doživljavajući stoga cijelu ovu priču kao nešto nametnuto I strano. Ali ako ćemo se pozivati na slobodu I kreativnost, koliko ih je već moguće ostvariti I živjeti uz društvene uvjete koje nismo sami stvorili nego smo se u njima rođenjem I odrastanjem zatekli, onda to zahtijeva I barem povremeno preispitivanje ovih uklesanih stvari I samopreispitivanje vlastite uloge I samoočekivanja u odnosu na njih. Na vrh mi je jezika da kažem, drugim riječima, “budi što jesi”, ali to piše I na podružnicama Erste banke pa ne bih, premda se poanta ipak nalazi tu negdje u tim okvirima.
Naravno ako čovjek I pronađe to što je kao čovjek I pisac da to sa sobom povlači suočavanje sa zatvorenim vratima raznih boja I materijala. Kad se radi o takvom “svijetu” kakav je momentalno, to je sasvim očekivano, ali to sa sobom donosi I neke boljitke koje da se pošlo drugim putem ne bi bilo. Ja mogu, na primjer, o bilo kojem izdavaču, načinu poslovanja, inicijativi, izjavi, tekstu I tako dalje napisati što mislim, jer nemam nikakvih dealova s ljudima koji bi mi čepili usta, I još važnije, mogu se povući u prostor u kojem sama sa sobom mogu komunicirati na koji način želim I mogu raditi na sebi kao na piscu u skladu sa samom sobom I očekivanjima od sebe, bez da mi se u glavu šuljaju nekakvi trgovci koji mi dociraju I prave se da mi daju savjete u ime slobode I kreativnosti, a zapravo me nastoje upakirati u tržišno isplativiji proizvod. Samoizolacija pritom uopće I ne mora biti jedini ishod ovakvog puta; postoje niše izvan mainstreama s kojima se može sasvim normalno surađivati. Ono što je uglavnom off limit je mainstream I njegovo amenovanje nečijeg rada kao pisca, ali to uopće ne mora biti loša pozicija, dapače. To sve ima veze I s perspektivnom “s onu stranu” barikade, odnosno publikom, koja je također zaražena (ili je se nastoji zaraziti) ovim nepoželjim elementima – mehanizam recepcije nekog književnog teksta je također površan, reklamni (Solar je već davno primjetio da je kritiku zamijenila reklama), s feelgood orijentirom I društvenomrežnim lajk-ne lajk sistemom. Zašto ne bismo malo tome suprotstavili neki brechtoidni pristup književnosti koji joj mnogo više poštovanja iskazuje u usporedbi sa pristupom samoprozvanih ljubitelja književnosti, kod kojih se od silnih srdaca I pusica upućenima knjizi jedva nazire neko ozbiljnije investiranje u razumijevanje teksta?
Veoma je lako upasti u taj vir ponude i potražnje, očekivanja i njihovih ispunjenja, pogotovo što na taj način funkcionira solidna porcija našeg društva a i drugih društava, i ne biti svjestan svog upadanja, ali čemu se ičim baviti ako sam sa sobom nisi načisto? Valjda bi misliti sebe i nastojanje da se pronađe vlastita autentičnost trebala biti važnija od diktata bilo kakvog tipa. Fućkaš frazu Erste banke ako će ona ostati samo u njihovim rukama.
radio gornji grad 
