Karlo Jurak: Zašto od Milanovića nema boljeg kandidata za predsjednika

Konačno je obznanjeno da Zoran Milanović, bivši hrvatski premijer, ulazi u utrku za predsjednika RH, kao glavni izazivač trenutnoj predsjednici. O tome se spekulira već dvije godine, još tamo od kasnog proljeća/ranog ljeta 2017. godine – tada su se već provodile ankete o tome (na jednoj sam i sâm radio tada u agenciji Promocija plus). Dakle, već više od dvije godine imamo fenomen “šutljivog Milanovića” za kojega se pretpostavlja čas ovo-čas ono – pa da je savjetnik albanskog premijera, pa da zarađuje basnoslovno sa svojom konzultantskom firmom, pa da se svako malo sastaje s poznatim osobama iz svijeta politike, biznisa, medija itd. Cijelo vrijeme, dakle, Milanović funkcionira kao objekt žudnje koji nedostaje. Prisutan je cijelo vrijeme virtualno – skoro svaki mjesec u nekim anketama, a s ljestvice top 10 političara nije silazio, čini mi se, nijednom, iako nije u politici od jeseni 2016. godine kada je, uglavnom svojom krivicom, izgubio izbore.

Dok je bio premijer, bio sam vrlo kritičan prema njemu i njegovoj vladi. Napravio je mali milijun pogrešaka, koje sada više nema ni smisla nabrajati, na mnogim poljima. Sâm se doveo na rub političke smrti, na aparatima ga je održalao njegovo odsustvo koje se manifestiralo kao permanentno prisustvo. Baš zato je danas teško predvidjeti kako će se on doista ponašati u kampanji – hoće li npr., njemu svojestveno, praktički kočijaški vrijeđati svoje političke suparnike, napose aktualbu predsjednicu? Teško je znati je li to iskalkulirao da mu je takav način obraćanja bio pogreška.

Rušenjem njegove vlade koje je počelo na ulici (isprva stožeraškim anti-ćiriličnim pokretom u Vukovaru, pa onda i šator-revolucijom usred Zagreba), a završilo krizom institucija i serviranjem kratkotrajnog tehnokratskog premijera u vladi koja je bila de facto vlada Tomislava Karamarka, uvelike odgovornog za stanje koje imamo danas, mnogo se toga promijenilo – od stanja na Pantovčaku koje je najgore još tamo negdje od 1999. do praktički iščeznuća neke relevantne opcije koja bi mogla stvarno parirati HDZ-u (i desnici općenito) na parlamentarnoj razini…

Zato, mi koji smo prošli i doživjeli period koji je intenziviran i nikako da stane od 2013./2014./2015. godine, ne možemo više razmišljati u terminima nekog političkog i ideološkog čistunstva – ne samo zato što je svaki takav pokušaj dosad bio osuđen na marginu marginine margine, nego i zato što bi glavna preokupacija svakog iole pristojnog čovjeka trebala biti konačno, ako ne zaustavljanje, a ono bar usporavanje tendencija koje su u eksponencijalnom porastu od tih spomenutih godina. I mi koji nismo 2014./15. glasali za Josipovića jer nam se takav kakav jest, nikakav i lignjast, gadio i išao na živce, u dobroj smo mjeri odgovorni što na Pantovčaku trenutno imamo najgoru osobu na toj funkciji dosad (ako ne računamo Tuđmana). Ponekad je i naknadna pamet bolja od nikakave jer će, čini mi se, opet mnogima gaditi se Milanović, pa će onda kukati u kakvom to crnom desničarskom vilajetu živimo ako KGK opet pobijedi. Ili, još gore, ako se isprofilira nekako neki još desniji kandidat.
Zato ću, po svoj prilici ako se ne pojavi neki bolji kandidat koji MOŽE pobijediti KGK, a ne biti samo “revijalni” kandidat, podržati Zorana Milanovića. Ne zato što je on super, nego zato što, eto, čini se nema boljeg.