Katolička crkva i trauma nepripadanja

Voltaire je bio i ostao u pravu, radi se o bestidnici

Piše: Đurđa Knežević

Ništa lakše u životu nego ući u Katoličku crkvu. Rodiš se i brže bolje prilijepe ti biljeg, znak da si dio stada. Gnjavaža nastaje kad se iz nje poželi izaći. Pa i ako izdržite teror arogancije, omalovažavanja, ponižavajućeg pisanja pisama, zahtjeva, molbi, izjava, na koje nitko ne odgovara, i nekako se ipak iskobeljate iz neželjenog društva, pa čak i ispisnicu dobijete, može vam se tada učiniti da ste gotovi s njima. Međutim, oni vas istovremeno u samoj ispisnici obavijeste da oni nisu završili s vama i da nikad niti ne namjeravaju. Usto, osim sve te ponižavajuće prepiske, ima tu i ne baš malog pratećeg troška, jer kako kasnije ne biste bili proglašeni ludim, na način da se adresati ustvari naprave ludi i poreknu da su dobili išta od tih pisama, zahtjeva, molbi…, dobro je svako to pismo itd. poslati s povratnicom, jedno župnoj crkvi u kojoj ste kršteni, a jedno i nadležnoj biskupiji, ne bi li oni nadzirali rad svojih zaposlenika. Budući da ćete biti primorani učiniti to više puta, jer vam nitko ne odgovara, to košta nekih para. Usprkos svoj toj predostrožnosti, i jedni i drugi, i župnik i biskup, ostat će gluhi i nijemi i carski nedostupni zahtjevu njihovog tamo nekog nevoljkog člana da izađe iz članstva. Pa i nakon cijelog tog jednosmjernog dopisivanja, pomoći će tek Ured pučke pravobraniteljice za ljudska prava. Pa i oni su u ovom (mojem) slučaju morali još jednom intervenirati i slati požurnice.

Članom te institucije, crkve, postali ste davno prije no što ste mogli smisliti neku, pa i najjednostavniju misao, prije nego ste se prevrnuli s leđa na četiri noge pa se u neko vrijeme i podigli na dvije i dali prvu izjavu svijetu, nekakvo velebno baaa ili maaaa. Na vaše se učlanjenje čekalo pred rodilištima, zahtijevajući bezuvjetno da vas se porodi, za crkvu, a usput, kad ste već tu, i za narod, to je, barem u Hrvata, isto. Čak i ako su vam roditelji neke sumnjive vjere ili narodnosti, nema veze, jedino tu Katolička crkva nije isključiva, krstit će vas, kažu oni, iz božje milosti, dok je to s praktične strane još jedna glava privedena, krštena, obilježena, zavedena pod redni broj, i bit će korisni dodatak statistici, zrno po zrno, beba po beba, donacija i dotacija, porezi i prirezi… i tako se širi slava božja, doduše Našeg boga.

Oni kažu da predstavljaju boga i da su njegovi tumači. Dobro, to može bilo tko reći o sebi, a ako si još priskrbe neku vjersku školu, uđu u instituciju, nabace mantiju, time se i sebi i mnogima, naravno onima koji vjeruju, učine vjerovanja dostojnima, to jest da im je bog o kojem govore zbilja dao pravo na tumačenje. I na to možemo reći tek, dobro, jer što onima koji vjeruju da bog postoji preostaje nego vjerovati da su neki Ante, Šime, Pero, Ivek, Janko …, da su oni baš na direktnoj liniji s bogom te im on saopćava svoje misli i ideje, a ovi ih onda samo prenose, zastupaju i, među ostalim, krste ljudsku mladunčad (može i u kasnijoj dobi, sve za statistiku), okupljajući i okrupnjujući stado.

I sve bi to bilo u redu da ne postoje neki koji ne vjeruju. Na prvom mjestu ne vjeruju u postojanje boga, pa potom, konzekventno, nemaju baš nikakvu vjeru u moći Pere, Ive, Šime, Janka… da komuniciraju s nepostojećim, dakle ničim, pa onda to ništa, oblikovano u neke sličice i prilično nekonzistentne i često nesuvisle pričice, šire i nastoje uvjeriti ljude da se radi o sudbinski, i dubinsko-filozofski, po ljudsku vrstu važnim stvarima. Dovde, sve to skupa ne bi bio baš nikakav problem. I u kazalištu se rasplačemo nad smrću glavnog lika mada naravno znamo da je i dalje živ i zdrav i da je tako u sezoni umro desetak puta, a do završetka sezone možda će još toliko. Dok pratimo predstavu, vjerujemo glumi, sami se uživljavamo u ono što nam prikazuju, i otud suze. Problem, međutim, nastaje kad se to prilično dobro organizirano društvo, institucija KC, ponaša kako je nažalost kroz povijest navikla, kao nadređena ljudskom biću, kao njegov duhovni i tjelesni vlasnik. To jest, svi bi ljudi po njima trebali vjerovati u ono što oni odrede, pa ako to ne čine, a onda i objave da ne vjeruju, nema veze, oni su ionako pod jurisdikcijom njihovih fantazmi sažetih u pojam boga. Dušu, za koju si također uzimaju ekskluzivno pravo oblikovanja, održavanja i držanja u šaci, smatraju božjom tvorevinom te stoga ona, duša, naravno pripada njima, htio to njezin tjelesni nositelj ili ne, slagao se s tim konstruktom ili ne. Tijelo je samo u prolazu, i ne treba se previše zanositi perspektivama koje život daje, baktati se Dolinom suza. Usto ide nešto osobito iritantno, naime ona, vjerska institucija, tako oni vjeruju, jedina zna, za sve ljude, za svakog pojedinca, što je on uopće, i posebice kome pripada. Nema u njezinu nauku mogućnosti nepripadanja, nema ljudske autonomije, nema samoodređenja; napokon, sve nas oni vide u konceptu samozvanih i samopostavljenih pastira s jedne strane, a s druge stada, modernije rečeno, stoke sitnog zuba.

Kad su već nekako primorani prihvatiti činjenicu da neki ljudi ne žele biti članovi kluba kojem ni po čemu ne pripadaju, „Posvjedočenje o istupanju iz Katoličke Crkve” napisat će ovako: “Župni ured Župe sv. ovog ili onog ovime posvjedočuje da, temeljem Vaše pisane Izjave od tada i tada, po svojoj slobodnoj odluci istupate iz Katoličke crkve, a po odredbi Nadbiskupskog duhovnog stola u Zagrebu, u župnu maticu krštenih, gdje je ubilježeno Vaše krštenje, u rubriku ‘Naknadni upisi i bilješke’ upisano: Po odredbi NDS-a, pod brojem tim i tim od tada i tada, a temeljem Izjave, bilježi se da je tada formalnim činom istupila iz Katoličke Crkve.

Podsjećamo da formalni istup iz Crkve ne poništava neizbrisiv biljeg krštenja!”

Čitajući ovu posljednju rečenicu, na prvi bi se pogled moglo pomisliti da se radi samo o grdnoj aroganciji. Međutim, iz nje izbija i prilično jadno i pomalo jezivo pokazivanje „nadmoći”, to jest, jednom kad smo vas utjerali u tor, nema iz toga van, mi smo i dalje, na ovaj ili onaj način, vaši vlasnici. Pitanje je nisu li onda ekskomunicirani bolje prošli ili se radi o nepotpunom izbacivanju, tek strogoj kazni ali i dalje unutar sistema. Bilo kako, to što vi ne vjerujete, bog je milostiv, oprostit će vam. Na sreću, nisu više vremena kad bi vas zbog toga mirno spalili, pa stoga sve djeluje uglavnom jadno. I još osobito, iz te jadne, zadnje rečenice izbija strah, sasvim ljudski, nimalo božanski, jer ako se i drugi i mnogo njih toga dosjete, pa krenu izlaziti iz Crkve, ispuhuje se nadmenost, a i oslabit će nam statistike, a s time slabi i moć u društvu i uz to naravno sve one puste pare koje iz njega cijedimo. Strah usto nije neutemeljen; napokon, oni to najbolje znaju, imaju podatke. Naime, sve je više ljudi koji izlaze iz Crkve, a o tome Crkva nerado govori. Pokušajte tek od njih dobiti podatke koliko je ljudi izašlo u, recimo, posljednjih deset, dvadeset godina!

U nekim normalnim društvenim okolnostima gdje oni koji vjeruju u boga, Petra Pana ili Yetija, prakticiraju svoju vjeru, presvlače se u neku čudnu odjeću, pjevaju, mole se, gimnasticiraju…, naravno da ne bi bilo nikakvih problema, niti bi čak bilo spomena vrijedno. Sve dok, kao što to čini KC, ne posegne za preuzimanjem prava i prakticiranjem nadležnosti nad onima koje taj teatar jednostavno ne zanima. Zapravo treba Katoličku crkvu (donekle) razumjeti. Kako, naime, onaj koji vjeruje može prihvatiti da bog postoji samo za one koji u to vjeruju? Bilo bi to tek djelomično, krnje postojanje, bio bi to neki jako okljaštreni bog, sličniji Paji Patku, u kojeg mnoga djeca bez ostatka vjeruju, barem dok su još djeca. Vjernici bi ipak radije svemoćnog boga, svima nadređenog, vlasnika i gospodara svijeta, vječnosti, života i smrti, a ne tek jednog od brojnih likova iz Disneyeve produkcije. Stoga i trabunjaju o neizbrisivom biljegu krštenja.

Nama nevjernicima bog je ipak u rangu Paje Patka, a to što bi njegovi komesari u ime zamišljene eminencije još i vladali ljudima, to je već prostor politike, u kojem treba uvijek iznova odmjeriti snage.