Velimir Visković: IZLET U BEOGRAD, S MANDIĆIMA

Književni zapis o negdašnjem putovanju u Beograd na Sajam knjiga s Mandićima.

U nedjelju je u Beogradu otvoren Sajam knjiga. Tog dana ujutro imam dogovor s Igorom Mandićem i njegovom Slavicom; putujemo u Beograd mojim autom.
Pazim da ne zakasnim; već sam s Mandićem dosta puta putovao, znam koliko ga nervira moja navika da dolazim u zadnji čas. Meni se u pravilu događa da u vlak uskačem u posljednjem trenutku, trčeći da stignem na vrijeme. A Igor koji je na kolodvoru uvijek sat prije polaska, nervozno mi viče s prozora vlaka: „Pa, za Gospu, ne možeš se pojaviti pola sata ranije?! Ajme, s kim ja putujem?!“
Uspijevam, dakle, nekako stići na vrijeme pred Igorov neboder u Ulici grada Meinza radujući se što sam ipak izbjegao njegovu nervozu zbog kašnjenja; bogami, četiri-pet sati u autu s nervoznim Igorom Mandićem, ne bi mi bilo lako.
U autu pričamo, skačući s teme na temu, o ljetovanju, o starim prijateljstvima, o Slavičinu „babinjaku“ iz saune u Domu sportova, o nedavnoj „eskort aferi“ u koju je bio uključen vlasnik saune i salona za masažu. „Ma, Pančo ti je jedan dobričina, veseljak, jako pozitivan tip!“- uvjerava me Slavica. Sa Slavicom nikad nije dosadno, sve zna, o svemu može razgovarati, osobito o politici. Prisjeća se faze svojega političkog aktivizma, kad je na prvim parlamentarnim izborima radila u izbornom štabu Koalicije narodnog sporazuma. Smije se opisujući kako je violentna ljudeskara, kasniji haški optuženik Slobodan Praljak, koji je s njom radio u izbornom štabu, znao reći da žali njezina muža: kako on jadan uspijeva sa Slavicom izići na kraj?!
„Za Gospu, koliko moš pričat?! Di se isključuješ?!“- rogobori Igor. Branim Slavicu: „S njom mi bar nikad nije dosadno, za razliku od tvojih depresivnih, mizantropskih faza, kad od tebe čovjek mora bježati!“
Moram reći da me kao par njih dvoje doista fasciniraju: skoro pola stoljeća zajedničkog života, uvijek skupa, a oboje silovitog temperamenta, osobito Igor koji učas prasne. U ključnim stvarima imaju identične stavove. Iako je Igor oduvijek javno eksponiran, u nekim fazama iznimno popularan (istodobno omiljen i omražen), nisam stekao dojam u prijateljskim druženjima da je Slavica u njegovoj sjeni; dapače, čini mi se da ona itekako utječe i na njegove javne stavove.
Približavajući se Beogradu skrećemo razgovor prema literarnim temama; prisjećamo se Igorove korespondencije s Lasićem o tome što će nama u budućnosti značiti srpska književnost. Idemo, uostalom, na promociju Igorove knjige „Kaj ste pisali, bre? Šta ste napisali, bre?“, pogoleme zbirke kritika i eseja u kojoj je sabrano sve što je Mandić objavio o srpskim piscima proteklih pola stoljeća.
Je li to bio uzaludan trud? To pitanje ne postavljam samo Mandiću; i sam sam napisao od početka sedamdesetih bar jednaku količinu tekstova o srpskim književnicima. O svojim omiljenim piscima Danilu Kišu i Borislavu Pekiću gotovo da bih mogao sastaviti i samostalne male knjige; objavio sam o njima velik broj novinskih recenzija, ali i duljih eseja u časopisima, govorio sam više puta o njima na promocijama njihovih novih djela, na simpozijima. Družio se s njima, sjedio u kavanama, u kućnim društvima, pio, prepirao se… Mogu li oni za mene biti u kategoriji svjetske književnosti, isto što i drugi pisci iz kategorije „nehrvatske književnosti“? Dobro, ja mislim da su njih dvojica važni pisci i u kategorijama svjetske književnosti; oni su mi u rangu vrhunskih pisaca poput Fuentesa i Kundere…
Lasićeva usporedba s Bugarima nije valjana, jer s Bugarima ne dijelimo iste pisce, i to velikane poput Andrića i Desnice. Tko zna što bi bilo s Tinom Ujevićem da je nakon Prvoga svjetskog rata primljen u državnu službu u Beogradu? U „Hrvatskoj književnoj enciklopediji“, koju uređujem u Leksikografskom zavodu, uz interpretacijske članke o važnim knjigama hrvatskih književnika donosimo i fotografije naslovnica prvih izdanja tih knjiga. Ponekad se i sam iznenadim kad vidim koliko je važnih hrvatskih književnih djela objavljeno u Beogradu i Srbiji: tu su knjige Ujevića, Krleže, Krkleca, Marinkovića, Gotovca, Šoljana, Donata i dr.; mnoge među njima percipiramo kao hrvatske nacionaliste. Uostalom, godinama je u Beogradu živio i pisao, i o srpskim piscima i o Srbiji, veliki pisac i veliki hrvatski nacionalist Antun Gustav Matoš. Sve to trajno obilježuje povijest hrvatske književnosti i to se ne da promijeniti nekom voluntarističkom političkom odlukom kojom se proglašava obustava kulturnih i književnih odnosa.
Koliko god bio na strani Mandića u toj polemici dvojice mojih dobrih prijatelja, ipak – zaključujem približavajući se Beogradu – čini mi se sve više da ni Lasić nije bio posve u krivu. Evo, prošlo je dva desetljeća od rata, osam godina otkad je Ivo Sanader simboličkim „Hristos se rodi!“ obznanio službeni kraj javnoga govora mržnje u odnosima sa Srbima, ali stvari se kad je riječ o protoku knjiga i zajedničkom književnom tržištu sporo pomiču. Objavljuju se, doduše, knjige hrvatskih pisaca u Srbiji, srpskih u Hrvatskoj, ali tiskaju se kao posebna izdanja, u ograničenim nakladama namijenjenima lokalnom tržištu. Doista nepotrebno, jer latinica nije u Srbiji drugo, marginalno pismo; velik broj izdanja i tamo se tiska latinicom i nema prepreke da se hrvatske latinične knjige pojave u tamošnjim knjižarama. To nije nebitno, pogotovo za hrvatske izdavače, jer po riječima Zlatka Crnkovića, polovica naklade nekadašnje kultne biblioteke HIT zagrebačkog Znanja prodavana je u Beogradu i Novom Sadu. Početna naklada te biblioteke bila je 5000 primjeraka, a danas se već brojka od 1000 primjeraka smatra velikom, hitoidnom nakladom.
Uostalom, i sam sam kao kritičar podjednako pratio novu srpsku produkciju knjiga kao i hrvatsku, ne samo surađujući u beogradskoj „Politici“ i „NIN-u“ početkom osamdesetih, već i u zagrebačkom „Danasu“, gdje sam od sredine osamdesetih bio stalni kritičar. Od početka devedesetih srpsku suvremenu produkciju pratim vrlo slabo, uglavnom čitam nove knjige starih znanaca, praktično se ne usuđujući otisnuti u pothvat čitanja novih imena i more novih knjiga koje se pojavljuju svake godine.
S mojim lamentiranjem uglavnom se slaže i Igor; na trenutak mi se učini da smo kao ona dva sijeda grintava starca iz Muppeta, koja zlovoljno komentiraju sve što se zbiva na sceni.
Dolazak na otvaranje Sajma u nedjeljno predvečerje ipak nas je podsjetilo na neke stare dane. Dvije velike hale prepune izdavača, golema gužva, niz poznatih lica: Radoslav Petković, Vida Ognjenović, Mika Pantić, Teo Pančić… Saša Jerkov me vodi na štand svojeg izdavača Mono i Manjana, očito vrlo ambicioznog sudeći po broju naslova, a i opremljenosti štanda. Poklanja mi knjige nekih pisaca koje poznajem odranije, nekih posve novih. Bar ću prolistati, promrsim znajući da nemam vremena za temeljitije čitanje. Prijatelj Dragan Velikić, pisac koji je proteklih godina napravio veliku karijeru na njemačkom govornom području, upozorava me da je Jovan Ćirilov
objavio u novinama o meni lijep biografski medaljon pod naslovom „Nasmejani krležolog“. Molim ga da mi donese taj tekst, što će on doista i napraviti sljedeći dan, donijevši još i neke novinske komentare u kojima je prikazan simpozij održan u Centru za kulturnu dekontaminaciju prošli tjedan, na kojemu smo nastupili Robert Perišić, Vladimir Stojsavljević, Boris Bakal i ja kao gosti iz Zagreba. Uvijek me dirne ta nesebična pažnja beogradskih prijatelja, ta spremnost da ulože trud kako bi se njihovi gosti i prijatelji dobro osjećali.
Naposljetku, susrećem se sa svojim starim prijateljem Gojkom Tešićem, čestim zagrebačkim gostom, koji je dobar dio života utrošio u klupama naše Nacionalne i sveučilišne knjižnice istražujući srpsku i hrvatsku avangardu, pretražujući međuratnu periodiku. Uz profesorski posao na Srbistici novosadskoga Filološkog fakulteta, Gojko je i urednik u Službenom glasniku, vrlo ambicioznom izdavaču koji je ove godine objavio čak tri stotine naslova. Dio njih je vezan za područje prava i publiciranje administrativnih akata, ali nevjerojatna je količina knjiga koje pripadaju područjima filozofije, politologije, antropologije, teorije književnosti, psihologije, leksikografije… Osim Mandićeve knjige, Gojko je u protekloj godini objavio i knjige Milivoja Solara, Zorana Kravara, Zvonka Kovača te trojice svojih diplomanata sa zagrebačke Slavistike, gdje je prošle godine držao predavanja. Kori me što mu nisam predao rukopis svoje knjige o srpskim piscima; obećajem sljedeće godine, kad završim posao na „Hrvatskoj književnoj enciklopediji“.
Sljedeći dan promoviramo na štandu Službenoga glasnika Mandićevu knjigu. Mnoštvo ljudi, Mandić je u Beogradu velika zvijezda, prepoznaju ga i obični ljudi na ulici; često se pojavljuje i na tamošnjim televizijama. U prvom redu sjedi Mandićev prijatelj Dobrica Ćosić. Ćosić nikad nije bio moj izbor među srpskim piscima, družio sam se uglavnom s onima koji su prema nacionalnom bardu pokazivali otvoren zazor. Ali, čitao sam njegove memoare, a u novije vrijeme i rukopis knjige razgovora koje je s njim vodio moj autor u Profilu Darko Hudelist. Sve to bacilo je nešto drugačije svjetlo na njegovu kompleksnu ličnost i prirodu njegova nacionalizma. Ipak, poštujući Mandićev izbor prijatelja, osjećam nelagodu.
O Mandiću uz mene govore još Mihajlo Pantić i Teofil Pančić, obojica kritičari koji su usporedo pisali o srpskoj i hrvatskoj književnosti. Sva trojica izražavamo poštovanje prema jednoj dugovjekoj kritičarskoj karijeri; već smo u godinama kad dobro znamo koliko je teško izdržati u tom poslu koji podrazumijeva permanentne sukobe, zlovolju zbog toga što si nekoga pokudio, pa i zbog toga što si drugoga pohvalio. Za mene kao hrvatskoga kritičara koji ulazi na književnu pozornicu (rekao bi Igor stratište) trinaest godina nakon Mandića, biti kritičar značilo je i odrediti se prema ekstremno popularnom prethodniku. Svjesno sam se nastojao razlikovati i vrijednosnim sudovima i stilom i izborom teoretičara na koje se pozivam. Čak smo se ponešto i svađuckali po novinama.
Tek u devedesetima shvatio sam koliko Mandić može biti čvrst karakter, sam protiv sviju, doista „uz dlaku“. Čovjek je tako izazivački hrabro pisao o svojim odlascima u Srbiju, o svojoj jugonostalgiji, da mi je ta hrabrost imponirala, čak i onda kad mi se činilo da pretjeruje. Naposljetku smo postali i bliski suradnici; na moj nagovor napisao je i objavio, prvo u „Književnoj republici“, a potom u Profilu, dvije svoje autobiografske knjige, koje su postale velikim knjižarskim hitovima.
Večer smo završili s kolegama iz Službenoga glasnika u Skadarliji. Tu sam najzad upoznao i Igora kojemu sve u Srbiji i nije potaman. Nije mu se dopao roštilj koji su nam poslužili, a potom ga je smetala i tamburaška muzika pa je prilično ratoborno i gromoglasno otjerao muzikante od našeg stola i napustio lokal. Tamburaši možda i nisu bili glazbeno savršeni, ali očito se radilo o iskusnome kavanskom bendu koji zna napraviti štimung lumperajke podižući goste na stolice, a nije nemoguće da se nakon mojeg odlaska u ranim jutarnjim satima plesalo i na stolovima.
U utorak ujutro vraćao sam se sam u Zagreb, Mandići su ostali do kraja tjedna u Beogradu; ne sumnjam da će svojom bogatom gastronomskom ponudom taj grad zadovoljiti i sofisticirano gastronomsko nepce Igorovo. Vozeći se prema Zagrebu, po ne znam koji put razmišljao sam o tome kako mi je užasno žao što ne znam pjevati, a i pretežak sam da me izdrže kavanski stolovi…
Vraćam se Zagrebe tebi: na benzinskoj crpki kupujem novi broj Aktuala, već počinjem razmišljati o poslovima koji me čekaju u redakciji enciklopedije, o sastancima, nazivam suradnike…