Andrijana Kos Lajtman: TAMO GDJE NISAM

TAMO GDJE NISAM

Sve mi manje riječi treba za pjesmu.
Miris dima ili nedonošče laste.
Šare na stolnjaku, 
slikovnica neizgovorivog.

Za ljude nacrtane u nama, o kojima šutimo.
Za mrava što mi puže po dlanu,
malo ga osjećam, malo ne osjećam.
Tek blago škakljanje među prstima,
kao djetinjstvo,
kao preljub.

Mrak nije boja.
Tama nije slika.
Samo zvuk razliven u proljeće,
kada se miris lipa širi pločnicima
i poneke oči cvatu u grozdovima.

U tvojoj knjizi metafora nema.
Dječak, saonice, sestra.
Nešto ljetovanja, darovanih čarapa,
malih ženskih grudi, kinopredstava.
Sms poruke,
djevojke s travom među prstima,
smijeh za kojim žudiš,
selo, borovi,
i jedna smrt.

Naslov u zagradi, prepravljan.
Kao kad kažem nebo, ali u sebi.
Kao čahura metka,
podzemno disanje šume,
ili jebanje u mraku.

Nikada. Ili nikako.
Sadašnjost nikako da stigne.