Slađana Bukovac: 3.maj je svijet koji je potonuo poput Atlantide

Brodogradilište 3.maj jedan je kompletan svijet, napušten u žurbi, i bez prethodne pripreme, onako kao što se napuštaju područja epidemije, i prirodnih katastrofa. Sve je ostalo gotovo netaknuto, označeni komadi brodova leže na velikim hrpama prekriveni korozijom, dijelovi kompleksne slagalice koja ostala je nedovršena uslijed trenutačne i neočekivane katastrofe, iznenadnog prekida društvene igre koju je neki izvanjski događaj, kontekst u kojem se odvija, učinio besmislenom. Valjda već po inerciji, netko je do posljednjeg trenutka nešto crtao, projektirao, rezao, vario, i slagao, u enormno velikih halama gomilali su se dijelovi za monstruozno velika plovila, bezbrojni fragmenti koji vape za cjelinom, strahovito teški, oštri na rubovima, besmisleno razbacani. 3.maj prostor je enormnih dimenzija, u kojem su sve proporcije nadljudske, i prostor enormne težine koja proizlazi iz fizičkog svojstva materijala, željeza. Dva nedovršena broda, nasukani kitovi na umoru, stoje na navozu, drečavo crveni i beznadni, kao teško ranjene životinje, i dominiraju brodogradilištem svojom paralizom, invaliditetom koji ih je lišio šanse za isplovljavanje.
3.maj je svijet koji je potonuo, poput Atlantide, konzerviran je kao da se nalazi pod vodom. Ostale su dnevne obavijesti radnicima, ostali su posvuda ispisani telefonski brojevi na koje se u svakom trenutku može dobiti hitna pomoć i vatrogasci, ostale su košare pune lampi na dugim produžnim kablovima, automati za kavu u kojima više nema kave, a ostao je između dva metalna sanduka i jedan kuhinjski nož s plastičnom zelenom drškom, na mjestu gdje je netko u jednom trenutku sjeo, i na koljenima narezao ono što je tog dana od kuće ponio za marendu. Osim brodova, tih morskih sisavaca kojima izravno prijete uklete, nerazumno okomite dizalice, nakon kataklizme ostale su i mačke. Domaće životinje, ovisne o ljudima kojih više nema, ostavljene u svijetu kojeg nitko nije naslijedio, jezivo se glasaju među tranosformatorima struje, ugašenim pokretnim trakama. Mačke trpe od tog groznog, neobjašnjivog nesporazuma, da masovno prisustvo ljudske vrste može nestati preko noći, da svaka civilizacija može doživjeti dramatičan prekid, da postoje neobjašnjiva zračenja, nešto nalik na Černobil, samo s drugačijim, manje medicinskim konsekvencama.
Svijet 3.maja, a to je definitivno bio svijet, s vlastitim zakonitostima, sociologijom, sustavom vrijednosti i krajnje kompleksnim pravilima, dekapitiran je, egzekutiran. Iz njega bi sada trebalo izrasti nešto drugo, sve te četvorne kilometre valja kolonizirati novim stanovništvom, valja uspostaviti ove zvukove, drugačije numeracije, stvaranje fragmenata koji će služiti uspješnijoj cjelini, od one koja se odnosi na plovljenje, svladavanje otpora vode, dosadno transportiranje putnika i dobara iz jedne zemljopisne točke u drugu. Pitanje je samo kada će se, i kako, uspostaviti taj vrli novi svijet, kako je moguće usješno kolonizirati taj prostor 3.maja. To je enormna površina s halama nalik na katedrale, i dizalicama koje daleko nadmašuju gotičke zvonike. Što će naslijediti stravičnu prazninu izrazito zahtjevnog prostora, kako se može ispuniti svijet koji su ljudi napustili u krajnjoj žurbi, kao pred ratnom kataklizmom, ili strahom od potopa?
Netko nije primijetio da mu je ispao plastični zeleni nož, kojim je rezao kruh, ili meso. Pritom je dio hrane odvajao mačkama, životinjama zaduženim za miševe. Bio je to biološki, organski ciklus, jednako kao što su izrazito organski brodovi, grdosije koje se na pučini pretvaraju u orahove ljuske. Od svega toga legitimno je odustati, pregaziti nešto zastarjelo novim. Ali gdje je, i što je, to novo, isplativo, od čega se grade jednako impresivni, ali znatno rentabilniji svjetovi na praznoj zemlji, u ukletom industrijskom pejzažu koji ne trpi ništa osim velikih ideja, i konkretnih i krajnje ambicioznih zahvata?