Slađana Bukovac: Nemam pojma što je s Pulom

Fotografija: Nikola Šolić

Nemam pojma što je s Pulom. Kad god se vratim iz Poreča, izgleda kao da iz Švicarske doputuješ u Afganistan. Postoji termin koji glorificira to stanje, turcizam “tapija”. Ako dobro razumijem, shvaća se kao neka vrsta malodušnosti, i s originalnim, ili sarajevskim značenjem nema nikakve veze. U Istri ne postoji ništa što je u takvom stupnju depresije kao Pula. Raša možda je siromašna, ali nema ovakvu posturu jada, život se ipak probija iz pretrpanih stanova, nadograđenih PVC terasa. S Pulom je nešto stvarno krenulo nizbrdo, to nije nikakva simpatična dekadencija, više ne pomaže sjaj prošlih vremena, ni ovih, ni onih. Više nije moguće ustanoviti od čega uopće taj grad živi. U prilično vulgarnu rasvjetu propalog brodogradilišta uloženo je više od milijun kuna. Na Forumu zimi lebdi nekakva pompozna žičana kugla, teško je povjerovati da je stvarna iznad pustog trga. Sve se guši, urušava. Nešto se neprekidno čeka, masovno odmaralište s mnoštvom rupa za golf, i tisuću sobarica. Kupelwiser, koji će iskorijeniti malariju. Industrija je uništena. Svako selo s 2000 stanovnika i gospodarskom zonom proizvodi više od Pule. Pula više nema pojma treba li biti radnička i tvrda, ili otmjena i načičkana vilama. Nema pojma ni o čemu, jedina konstanta, i to periferna, je da se neprekidno lišava drveća. Loš asfalt, i slaba infrastruktura, doživljavaju neviđenu epigoniju na rijetkim gradilištima. Ispred jedva izgrađenog bazena nema ni čuvarkuće, kraj Arene je hortikultura s početka 20. stoljeća sravnjena sa zemljom, zajedno sa stoljetnim čempresima. Na Verudi glavni trg izgleda kao avionska pista. U međuvremenu, u Poreču, Rovinju, Novigradu, satiru se od sađenja maćuhica, bujnih grmova, simboličnih maslina i impresivnih puzavica. Oni pogađaju ukus publike, inozemne. Pula nije inozemna u dovoljnoj mjeri (ove što dođu iz Medulina posrtati po Kandlerovoj nitko ne shvaća ozbiljno, masovna apartmanija ne izaziva nikakve obzire).

U Puli se isključivo uništava. Na izlozima leži debela prašina, struje i internetskog signala nestaje pri najmanjem naletu vjetra. Tržnica ima sve manje štandova, i suši se u debeloj hladovini napuštene i ispražnjene robne kuće, za koju postoji niz revolucionarnih rješenja. Rekordan je broj pekara, na svakom je koraku moguće kupiti tijesdto koje su dopremile hladnjače, a potom se ustrajno podgrijava. Ugljikohidrati umiruju, usporavaju, brzo zaustavljaju glad. U ovom trenutku, a možda se to dogodilo i ranije, one štedljive sijalice u agresivnim bojama, raspoređene po dizalicama Uljanika, više ne svijetle. Valjda se ispostavilo da je to neumjesno, dok radnici izaze preko rampe s otkazom u džepu. Pitanje je kamo će grad Pula, IDS, rasporediti milijun kuna sijalica, plus pripadajući softver koji nije uspijevao pogoditi ni boju zastave. Kamo izmjestiti tu zabavu za urođenike, da im bljeska dok odlažu smeće u podivljale kontejnere, dok zaobilaze duboke asfaltne rupe? Gdje, na kraju krajeva, deponirati tolike sijalice, koliko treba platiti da se Pula riješi tog futurističkog smeća, tobožnjeg slavljenja industrijskog identiteta?