Edit Glavurtić: APRIL U BEOGRADU


Kad je na Beogradskom proleću Zdravko Čolić prvi put otpjevao April u Beogradu, imao je 24 godine. Ja sam imala deset i išla sam u četvrti razred.
U to smo vrijeme Nadica, Lidija, Vesna i ja bile nerazdvojna četvorka, zajedno smo provodile sve velike odmore, vraćale se iz škole, slavile rođendane i Nove godine. Uvijek smo imale bezbroj stvari koje smo jedna drugoj morale ispričati, pa je tako povratak iz škole trajao četrdeset, umjesto deset minuta.

Svaka od nas imala je malu narančastu Lipa Mill bilježnicu u koju je zapisivala stihove pjesama koje smo voljele, pa smo ih naučile i pjevale.
Nije bilo jednostavno zapisati pjesmu koju slušaš na radiju, pa smo često zapisale pogrešno, i poslije uspoređivale. Kad smo napokon imale tekst, ostalo je bilo lako. Gledano s ove distance, bio je to smiješan način zabave; niti je koja od nas imala lijep glas, niti smo znale pjevati, pa je zvučalo raštimano. Nas nije bilo briga kako zvučimo: pjevale smo za sebe i svoj užitak.
Tada je omiljenu pjesmu mogao, kad poželi, čuti samo onaj tko je imao gramofonsku ploču, ili kad bi slučajno zasvirala na radiju, a pošto nam to nije bilo dovoljno, pjevale smo same.

Pošto je Nadica jako voljela Zdravka Čolića, svaka je njegova pjesma završavala u pjesmarici, pa tako i “April u Beogradu”, iako nam nije bila među omiljenima. Bila je nekako tužna, u njoj se radilo se proljeću koje je nespojivo s tugom pa je, prema tome, pjesma bila potpuno promašena.
No, kad smo odkričale “Gori vatra”, “Zvao sam je Emili”, i slične prpošne pjesme kojih se više ne sjećam, na red je došla i “April u Beogradu”, uvijek pri kraju, kad se više nije imalo što drugo pjevati.

U međuvremenu je pjesma napunila 44 godine. Ne znam gdje su Vesna i Lidija danas, izgubile smo se iz vida odmah po završetku osnovne škole.
Moje Nadice nema već osam godina.
Ostala je samo pjesma koju pjevušim svakog proljeća, i proglašavam jednom od najljepših pjesama onog vremena. Danas i osjećam i razumijem finu melankoliju o kojoj Zdravko pjeva, iz godine u godinu sve mi je bliža.
A naučila sam i da proljeće može biti tužnije od svih jeseni i zima zajedno.
Pa tražim znakove vremena skrivene u starim filmovima, pjesmama i predmetima koje odavno više ne koristim, na požutjelim fotkama na kojima svi imamo smiješne frizure, kragne i osmjehe kojima ćemo osvojiti svijet.
I mislim na male podmuklosti koje tako često podvali život,i baš kad mi se učini da sam nešto ukapirala, spotaknem se o staru pjesmu i shvatim kako brzo sve prolazi: i proljeća, i ljudi i životi.
Po pjesmama se to dobro vidi: mi idemo, a one ostaju.