Dražen Katunarić: KATEDRALA NOTRE-DAME IZGORJELA JE DAVNO PREMA VICTORU HUGOU

Nekoć je ludi Quasimodo jahao zvono na večernjicu kad bi ga uhvatila pomama zvonjenja, te se na svom golemom, lijevanom konju ljuljao nad Parizom, provalijom Bogorodične crkve dubokoj šezdeset i četiri metra, prelijetao nad raširenim ramenom srednjovjekovna grada i tijesnih uličica, nad ljudima znalo zacrnjenim, veličine manje od madeža, a veće od komarca. Što je on, jadnik, mogao vidjeti drugo osim završetke svih putova što mu treperahu kao žilice u jednom jedincatom, poluslijepom, kiklopskom oku, Pariz nalik na nešto natprirodno i strašno što se nagonski uvećava.

I kad bi smanjeni Parižani odozdo vidjeli njega kako se propinje nad prazninom kao kentaur, pola čovjek, pola zvono, znali su koliko je sati. Barem oni koji bi poslije čitali Victora Hugoa. Njima i danas nedostaje jedan takav Quasimodo u katedrali, da je obilazi i penje se njezinim stepenicama sa svojom grbom, onaj koji će svojom tajnovitom prisutnošću unijeti dah života u polumračnu, uvijek sjenama ispunjenu unutrašnjost, koji će kao jedno od posljednjih bića svog vremena, mada nakaznih, vjerovati u katedralu Notre-Dame u Parizu kao u sveukupni uzorak svijeta oko koje se sve vrti u koncentričnim krugovima, izvire i uvire, sve što je život i duh, misao, vrijeme, sveobuhvatna priroda i cio svemir. Uspravno stojeći u prostoru, katedrala Notre-dame simbolizirala je veličinu jedne epohe nakon koje slijedi opadanje. Quasimodo je i sam slika i figura toga opadanja. Grbavac u nosiljci, sa žezlom u ruci, ogrnut plaštem, s mitrom na glavi, novi luđački papa, krivonogi, gluhi Quasimodo. Lice te polifemske, jednooke grimase samo je jedna od slika čudovišnog pada u dekadenciju odnosno u “grimasu koja bijaše njegovo lice”:

Jer uza svu ovu rugobu ostavljao je nekakav neodređen dojam užasne snage, okretnosti i srčanosti; čudnu iznimku od vječnog pravila koje zahtijeva da snaga i ljepota ne proistječu ni iz čega drugog osim iz suglasja i sklada. Takav bijaše i papa koga su luđaci sebi izabrali.

Nećemo ni pokušavati čitatelju risati sliku o tome kako je izgledao taj nos u obliku nepravilne trokutaste piramide, ta usta poput konjske potkove, to majušno lijevo oko, natkriveno čupavom i gustom obrvom riđe boje, dok se desno nikako nije moglo vidjeti od ogrome bradavice iznad njega, ti ispretureni zubi, krnjavi i nejednaki kao krunište neke tvrđave, ta hrapava donja usnica nad kojom strši zub iz gornje čeljusti kao kljova, ta račvasta brada i – naročito, izvjesna crta koja je sve ovo sjedinila u jedinstven izraz pakosti, čuđenja i tuge. Tko može nek predoči sebi ovu fizionomiju?

Jamačno ju je teško predočiti ili zamisliti se nad njome, a mnogi će reći da takvo lice uopće ne postoji ili postoji tek u knjigama, i to samo u tiskanim knjigama koje će surovo istisnuti katedrale zahvaljujući širenju olovnih slova iz Gutenbergove radionice. Poglavlje Hugoove priče o Quasimodu i dekadenciji srednjeg vijeka pod naslovom “Ovo će ubiti ono”, najpoticajnije je štivo koje je o gradnjama i gradu ikada napisano, te služi kao dobro polazište za svako razmišljanje o arhitekturi. Naime, Hugo je arhitekturu smatrao abecedom kulture, jedinim i najvažnijim sredstvom izražavanja cjelokupna čovječanstva, sveobuhvatnom umjetnošću. Ljudska povijest ispisana je u njezinoj simbolici, “od postanka stvari do petnaestog stoljeća kršćanske ere uključivo, arhitektura je velika knjiga čovječanstva, glavni izraz čovjekove snage i urna u njegovim različitim stupnjevima razvoja”. Ona je do Gutenberga memorija i pisana riječ, sveopći odraz zbivanja, otvorena knjiga od granita ili kamena. Ona rađa simbole, ona oblikuje misli, htijenja, kiti uspomene na najtrajniji i najprirodniji način, kleše poruke na fasadama. Sam pogled na primitivnu arhitekturu rađa ideju pisma i pisanja, riječi kao nanizanih spomenika, jednih do drugih, ona ovjekovječuje sve poruke, usmene predaje, legende, doktrine i raspoloženja; sve sposobnost društva stjecale su se u njezino korito. “Sve ostale umjetnosti pokoravahu se arhitekturi”. Tako je trajalo stoljećima, i to ne samo zato što je narod većinom bio nepismen. Prekretnicu predstavlja pronalazak tiska, jer od tog datuma “arhitektura malo po malo usahnjuje, vene, ogoljuje”, tiskana knjiga je taj crv koji nagriza građevinu, sisa je i podriva, pravi je beznačajnom, siromašnom i ništavnom.

Svojim širenjem, tiskana knjiga neće ubiti samo katedrale, nego i skriviti opadanje cjelokupne arhitekture i grada, a to opadanje naziva se po Hugou renesansa, dakle paradoksalno i obrnuto od uobičajenog gledanja na pojedinu epohu koja u načelu proglašava padom nešto što joj prethodi, a ne nešto što će doći. Ovdje je ugaoni kamen postavljen na drugačije temelje: ono što nailazi kao posve novo, kao svježa tiskarska boja, vodi u dekadenciju. Knjiga koja je stekla tu moć da rasprostrani Radosnu vijest do svake kuće, čemu je svaki božji hram, svaka katedrala i težila, zapravo ju je potkopala na čudan, naoko neshvatljiv način.

Nekoć su se svete knjige mukotrpno prepisivale na kožnatim svicima, životinjskoj koži neojanjenog janjeta, ime Božje nije se smjelo napisati perom tek namočenim u ulje, niti se pisar smio osvrnuti na kralja ako bi ga u tom času oslovio, a sad kad je Biblija svakome postala dostupna, kad ju je vjernik stalno mogao imati uza se, to je djelovalo obespokojavajuće: kao da je izgubljena Tajna, kao da se ono duhovno jedinstvo koje je držalo zajednicu na okupu stalo tanjiti i rasipati. Tisak je samo druga riječ za otvorenost. A otvorenost u ovom kontekstu postaje drugi izraz za rasutost, lomljenje, raspršivanje. Tiskarska otvorenost je istodobno opasnost za prejak izazov umnoženih mogućnosti koje odvlače pozornost od onog suštinskog, i na kraju ga istisnu. Tisak je ubio svetost knjige, njezinu rijetkost i iznimnost, napor njezina nastajanja, on je mehaničkim razmnažanjem riječi u tisuće kopija oslabio snagu originala, kao što bi primjerice, da postoji stroj za umnažanje uljenih slika poput grafika, on oduzeo i prvotnom platnu-matrici svaki značaj. Knjiga je praktična, malo stoji, i što je najvažnije, neuništiva je. Ono što su prije radili naraštaji i naraštaji u zidarstvu i gradnjama, sad je postalo nerazrušivo.

Sav onaj život koji napušta arhitekturu ide ka knjizi. Ukoliko arhitektura opada, utoliko tisak buja i raste. Time ne mislimo reći da arhitektura više neće imati ovdje-ondje kakav lijepi spomenik, kakvo usamljeno remek-djelo. Ali arhitektura neće više biti društvena umjetnost, umjetnost cijele zajednice, umjetnost koja prevladava.1

Ona postaje neka vrst kamenog dinosaura, nešto što više pripada prošlosti i što nam govori iz prošlosti. To isto događa se s gradom. Pariz nije više onaj romansko-gotički grad, cjelovit, s unutrašnjom kohezijom, pun zatvorenih trgova i bogatstva raznovrsnih ulica, s tisućama zvonika, tornjeva i kula, on se iz dana u dan razbija, kvari i shematizira. S renesansom a naročito s prosvjetiteljstvom počinje teći postupak silaska arhitekture i razvaljivanja grada.

Naravno, način na koji Victor Hugo intuitivno postavlja problem dekadencije trebalo bi tek dokazati, pronaći našeg Quasimoda. To u slučaju modernih evropskih gradova i nije tako teško jer se točno vidi linija razgraničenja između starih, povijesnih, obično srednjovjekovnih jezgri, kasnije i baroknih, oko kojih se sve kreće i slijeva, i novih naselja u predgrađima, raspršenih i bezoblično nakaznih, koja se nisu ni izborila za status i dostojanstvo grada, i čija arhitektura više spada u nešto što bi se u bibliotekama moglo podvesti pod naziv “zgradarstvo”, a zapravo je samo simetrično izglačano, izbrušeno i porubljeno zvonarevo lice. Više nemamo što čitati na kućama, nikakav natpis, grb, ukras ili poruku, nikakav simbol pa čak ni starost. Nema više ničeg neravnog, izbočina ni udubina, glava, vrčeva ni loze, plodova i grančica, vijenaca, medaljona, edikula, cvijeća, kipova s bucmastim anđelima, svecima ili nagim bogovima, tornjića na vrhu, reljefa, čipke, mišićavih robova od gipsa, debelih Venera, malih zabata sa stupićima, ulaza i trijemova s lukovima, nema ni traga više ljudskoj ruci, pa čak ni potpisa arhitekta. Svaka pomisao na priču, bilo u žbuci, kamenu ili gipsu zbrisana je ili skinuta. Svako je sjećanje na umjetnost istrebljeno. Opadanje arhitekture sastojalo bi se u beskonačnu ponavljanju i nabrajanju svega onoga čega nema, što je nestalo, propalo, iščezlo, što je nepovratno izgubljeno. Došlo je novovjeko vrijeme izgubljenih stvari u jednom svijetu koji više nije niti pozornica ni priča. To svjetsko otkriće praznine, u arhitekturi mrtve, ravne plohe bez ornamenta koji je “zločin” kao znaka raspoznavanja i metafizičkog temelja budućeg svijeta na kojemu se sve odsada mora graditi, nazire se po Hugou na pragu modernog doba. Stoga je katedrala Notre-Dame izgorjela u duhovnom smislu davno prije nego u fizičkom. To što se danas dogodilo samo je metafora ovog procesa.

1 Svi ovi navodi odnose se na poglavlje “Ovo će ubili ono” iz knjige Victora Hugoa: Zvonar crkve Notre-Dame, NZ Matice Hrvatske, Zagreb, 1983, str. 186-203. i dissim.