Nikola Gamilec: Sjećanje na Sanju Marđetko


Na današnji dan, prije devet godina, preminula je Sanja Marđetko, novinarka i urednica Hrvatske televizije. Poživjela je svega 51. godinu. Rođenjem Bjelovarčanka, odlična gimnazijalka, u ono doba kada su vrsni i najbolji završavali treći i četvrti razred u jednoj školskoj godini. Stalno je pisala, zapisivala, bila je nevjerojatno znatiželjna. Kreativna i nemirnog duha, uključivala se u niz slobodnih aktivnosti, kino i foto klub, literarna sekcija, i u svakoj bila vrsna. Još uvijek u mobitelu mi je njezina poruka pisana Morseovom abecedom.
Znanje jezika, putovanja, suradnja s novinama u Zagrebu, sjedenja i razgovori u redakciji Studentskog lista znali su trajati duboko u noć. U sjećanju su i kasnija druženja, osobna i profesionalna. I dok su neki od nas ljeto provodili na omladinskim radnim akcijama diljem Jugoslavije, ona je donosila predivne, čudesne i uzbuđujuće priče i fotografije iz Srednje i Latinske Amerike. Bila je hrabra, usudila se, bila je svoja i nije to skrivala – britkog jezika, savršene dikcije, njezine rečenice mi drugi pretvarali smo u slike.
I s kakvom je lakoćom studirala, učila, pisala, slikala, unoseći u rad svu svoju strast, uočene detalje, hvalu i kritiku. Težila je savršenstvu. I bila je blizu.
Emisije Poslovni klub, prve emisije za potrošače Cijena novca te o bankarstvu Moć novca samo su usputne, ali bitne stanice koje dokazuju Sanjin novinarski, autorski i profesionalni potencijal.
Tamo na trećem katu u zagrebačkoj Palmotićevoj ulici, pripremajući najbolji rižoto na svijetu, odjednom je znala zastati, bljesnuti onim plavo-zelenim očima, zrakom sunca koja zaustavlja vrijeme i oplemenjuje prostor. Poput virtuoza prebirala je po klavijaturi neku od omiljenih etida.
„Pa, rekla sam ti da upamtiš ritam i melodiju. Kako to plešeš? Ne mogu istovremeno svirati i plesati s tobom.“
Posljednja misa ponoćka u crkvi Svetog Nikole Tavelića. Ruke su bile prohladne, čvrsto je ispreplela prste. „Ugrij me, tebi barem nije ništa“.
Zaspala je oslonjena na moje rame, zagrljajem joj prenosim ljudsku toplinu, energiju života, djetinju radost punu optimizma.
Iznenadno se probudi, pogled i pitanje, poput želje za koju zna da se neće ispuniti: „Nikola, jel’ da ja neću umrijeti?“ No, noć i dani nisu donosili olakšanje.
Znali smo da ti hladni i mokri ručnici tek ublažavaju bol, a nikako ne odgađaju ono što mora doći. Tijelo je kopnilo, plava kosa postajala sve tamnija, ali oči se nisu dale. Bile su jednako sjajne, plave, zelene, povremeno s nijansama srebra, pune životne radosti. Tih dana, dogovarali smo putovanje u Mongoliju, čitali povijest, razgovarali o tom malobrojnom i hrabrom narodu koji je uspio pokoriti veliki dio svijeta.
Ipak još je jednom putovala, krenula Dolinom kardinala, trudeći se opisati svaki detalj, kuću, drvo, biljku, cvijet. Nije željela ikoga zakinuti, već nagraditi što posljednje dane može s nekim podijeliti. Duga i teška bolest svladala ju je baš prvog dana proljeća, simbolično i naglo prekinut Sanjin život, osobe strasti, radoznalosti, energije i ljubavi za životom.