Dražen Katunarić: dr. Milan Bandić i Lorenzo Medici

Počasni doktorat kojim se naša sveučilišna i općenito intelektualna zajednica želi odužiti Milanu Bandiću dao mi je ideju da reaktualiziram jedan stari tekst koji nije nimalo izgubio na kontekstu. Zapravo sam prvotno krenuo u Toskanu izliječiti se od Zagreba. Pošao sam u Italiju da me zidine, sjene Siene, zaštite od gradonačelnika. Da se sklonim od moćne Bandićeve figure. Nekoliko dana prije predložen je da dobije počasni doktorat zato što je odobrio i zalagao za gradnju one nakazne Kristalne palače na nekadašnjem Trgu maršala Tita koju su prozvali Muzičkom akademijom. Vrlo bitno je što su Bandića predložili glazbenici, oni koji ugađaju instrumente bez pomoći štimera, a to znači da ugađaju drugima, ako su sami ugođeni, jer su im instrument i akustika najvažnije stvari u životu, kao brici škare, postolarima noževi, mesarima sječiva koje bruse, što nije čudno s obzirom na njihovo iskustvo zvukovne derealizacije i autizma. Ne kaže se uzaludno da je muzika u sferi čistog označitelja. Doduše, znali su oni nekada imati i praktičnog smisla, priređivati svečane koncerte za dvor, crkvu, kraljeve, plemiće i plemkinje, careve i carice i druge velikodostojnike koji su ih za sitne novce unajmljivali. Tako se upravo glazbenicima koji su sretni što su dobili svoju zgradu dogodilo da od tolike sreće i ne vide kakvo strano tijelo i ruglo predstavlja na Kazališnom trgu (https://radiogornjigrad.wordpress.com/2018/10/06/drazen-katunaric-kuca-europe/; tako je upravo glazbenicima, dok su ugađali instrumente i divili Putinovoj širokogrudnoj gesti dodjele odlikovanja Bandiću koju su se požurili nasljedovati, moglo promaći niz drugih kulturnih inicijativa gradonačelnika koji je za svojih pet-šest mandata uništio tri historijska trga u Zagrebu, zatvorio sve stare kavane, provincijalizirao duh, paktirao s neo-fašistima, osigurao ekonomsku procvat kasnijim zlikovcima s Cvjetnog trga unatoč prosvjedima građana itd. itd..I od Zagreba učinio grad bez suštine, to jest prosperitetnu palanku za nove ariviste, a istrijebio ono malo preostalog matoševskog duha koji je imao prije njega (“grad na europskoj periferiji koji tone u očajnu nemoć polugrada, polukulture, poluljudi, poludruštva” _ Matoš).

I činjenica da najviša obrazovna instanca, Sveučilište u Zagrebu, na snishodljiv i servilan prijedlog muzičara, kani nagraditi primitivizam i prezir političkog kameleonstva i lukavosti prema znanju i visokom obrazovanju nam i otkriva zašto je to isto sveučilište u ovih dvadeset posljednjih godina Bandićeva mandata izgubilo svaki ugled u svijetu. Zašto je palo na tako niske grane da su ga preskočila gotova sva europska sveučilišta. To su dvije usko povezane činjenice i ova počast za zasluge podmićivanja bit će kruna te simbolike propadanja sveučilišta koje dijeli počasne doktorate i drugim anti-intelektualnim političkim vođama poput Ćovića i sl. Ako je za nešto Milan Bandić doista zaslužan, ako je na nečemu doista doktorirao, onda je to svakako na klijentelizmu i korupciji kao društvenim pojavama koje se same po sebi podrazumijevaju, da bi postale načelo i temelj političkog morala. Vještina gradonačelnikova sastoji se u njihovu prikrivanju i izbjegavanju, jer ta vrsta korupcije koju on sprovodi, a za koju svi znaju da postoji, ne može se dokazati na sudu s obzirom na stanje naše slijepe justicije kojoj ulazak u Europsku uniju nije nimalo pomogao da se uspravi. Formula je sljedeća: klijentelizam oslobađa od krivnje za korupciju (on je svakom nešto učinio i svakoga kupio), a optužba za klijentelizam pada zahvaljujući mitu. I krug je zatvoren. Tako je korupcija postala, na svakoj razini normalni način političkog ponašanja, i kad se gleda profil tih ljudi koji su prešli u njegovu stranku, koje je ionako prozvao “žetončićima” ostaje okus banalnosti u ustima: tà ljudi su se pobrinuli za sebe.

Vraćam se sad u Sienu koja se sušila od kiše kojom je bila natopljena prethodne noći. I ja sam se sušio pored jedne prodavaonice cipela na Campu, u trenutku kad je njezin vlasnik dolazio na posao i za njime tri njegove radnice. Stidljive zrake sunca ispratile su ih u tamnine dućana.
Naslonio sam se na zid Campa i gledao vrh Torre del Mangie, toranj Siene koji je začudno visok ali se u izduženosti njegove okomice nalazio smisao bliskosti s nebom. Činilo se kao da se njiše zbog optičke varke, zbog oblaka koji su hitro pretjecali krunište tornja. Osjećao sam se kao da stojim u vlaku na nekoj postaji, a pričinja mi se da se pokrećem u trenutku kad drugi vlak prođe usporedo, drugim kolosijekom. Tako sam pokušao gledati u vrh tornja, a žmireći izuzeti oblake, no on se ipak njihao.
Nalazio sam se unutar savršenoga kruga od cigle, na najmetafizičkijem trgu Europe, u središtu prazne sfere koju su pravile kuće i palače s malokojim balkonom. Zna li moj gradonačelnik da se balkoni nisu smjeli graditi da ne naruše savršenstvo trga? U srednjem vijeku još. Ta zašto nije došao vidjeti ovaj trg? I dokuči da je zgrada Muzičke akademije upravo taj balkon.

Žalio sam Zagreb iz Siene što ima takva populista za poglavara, osuđen na njegovu samovolju, ali nisam nalazio objašnjenja: što se običnim ljudima toliko sviđalo na njemu? Pokretljivost, silne akcije? To što je zavrnuo nogavice hlača da bi ušao u blato za potrebe jednoga predizbornog plakata? Jesu li se osjećali poput Oblomova koji leži na kanapeu i divi se sluškinjinim laktovima, laktovima uvijek u pokretu? Ili poduzetnom prijatelju Štolcu? Kojemu ponavlja kao pappagallo, bez prestanka “idemo delati” kao i jednom prilikom, kad je tijekom obilaska grada malo bolje objasnio svoju omiljenu sintagmu te ispalio nacističku parolu “Rad oslobađa!”, te dodao, da ne bi bilo zabune: “Pa ne mislite valjda da su nacisti bili skroz blesavi?!”. 

Odgovor je vjerojatno u naslijeđenoj obamrlosti. Ušutkanoj pasivnosti. Zagrepčani su otupjeli od rutine moći, stoljećima u defenzivi, navikavani na razne oblike tiranije koje samo mijenjaju svlak i šare, a danas medijatizirani i virtualizirani, što znači — iščezli s platna vremena. Na tisuće slaboumnih serija koje svakodnevno gledaju, na tisuće lažnih naslova i kolumni iz Jutarnjeg lista i Večernjeg lista koje čitaju, na tisuće narcisoidnih profila, poruka i lajkova s Facebooka, na tisuće snajpera politički korektnog koji ih vrebaju, na tisuće prožvakanih reklama i sardoničkih risusa tv voditelja iz dnevnika sigurno su doprinijeli otupavljenju nacije i Kroacije, a sad kad vidimo da je i sveučilište puklo, i to ono koje bi trebalo biti korektiv kulturnog i društvenog analfabetizma koji se snažno razvio u Hrvatskoj onda znamo da smo dodirnuli dno. Iz te daljine Zagreb mi je djelovao nestvarno tužno, lišen svoje Torre del Mangie, bilo kakve vertikale, osim Bandićeve ambicije koja je bila naopaka i sumanuta zajedno s ambicijom oligarha kojima se okružio. Vrijeme tranzicije u svojoj tupoj neodređenosti zapravo je pogodovalo ljudima njegova soja da se nametnu, osvoje grad i njegove trgove u kojemu će kvarenje ukusa, morala, dobrih običaja, plemenitih poriva, umjetnosti, protumačiti kao neizbježnost…

Prekidam rečenicu jer je u 11.20 zasjalo sunce na trgu, utoplilo ciglu na podu, dalo joj boju, i žao mi ga je izgubiti. Poželio sam svejedno ući unutra, u Palazzo Publico. Popeo sam se mračnim stubama na prvi kat, ulazio i izlazio kroz razne prostorije. Podnevno sunce obasjalo je fresku Maeste Simone Martinija, zlatne aureole svetaca koji su se susreli pod baldahinom lagana crno-bijelo i crvenog tkanja i gdje odskače dlakavo tijelo Ivana Krstitelja. Grb Siene ima dvije suprotstavljene boje, bijelu i crnu, čiji se sukob nigdje ne umiruje, pa čak ni u Palazzo Publico. To je duh svjetla i tame koji prožima svaki grad, svaku državu, svakoga čovjeka pa i ovu palaču, to je krajolik povijesti na zidovima Dvorane Mappamondo, najljepše u Sieni, najljepše u srednjem vijeku. Da u dvorani nisu velike i oslikane freske jedna nasuprot drugoj, što naglašava sukob, to se ne bi moglo osjetiti. Ali jesu, i one rišu naš zemljovid.

Siena je prvo prizor svijeta koji se dijeli na dva prizora raskola duha i vlasti koji ne mogu jedan bez drugoga kao što katedrala na Duomu ne može bez Palazzo Publico na Campu, u tom gradu s dvama težištima koji ima svoj Kaptol i Grič. Ono što povezuje ta dva svijeta bitka je koja se nalazi na bočnoj stranici dvorane, krvava srednjovjekovna bitka u monokromiji, La battaglia di Val di Chiana, s mnoštvom razbijenih kopalja, oklopa i okrvavljenih vitezova.

Bandićeva sjena pratila me sienskim dvoranama, nisam mogao iskočiti iz njegove kože. Bio sam ondje i ovdje, podvrgnut bilokaciji protiv svoje volje. Negdje oko pola jedan odlučio sam sjesti na klupu i pogledati Alegoriju dobre i loše vlasti, najveću povijesnu parabolu ikad naslikanu. Divio sam se krasoti političke freske i slikarskoj vještini Ambrogia Lorenzettija, ali više od toga obrubu teme koju je pretvorio u viđenje. Metafora mi je bila potrebna kao sunce jer je upućivala na razliku koja skriva nešto zagonetno ispod sloja predočene stvarnosti.

Svatko običan zna razliku između dobre i loše vlasti, ali nitko prije njega nije se usudio od toga napraviti mješavinu povijesti i simbola koja je i danas živo prisutna, kad je Zemlja zatoplila. To onda prestaje biti skučeni srednji vijek sa svojim tkalcima, lovcima, postolarima, učiteljima, zidarima, mesarima i prodavačima vina, to slikarstvo postoji za vječnost i svakodnevicu, za potrebu duše da si predoči ono što je tišti. A tišti je ista arogancija moćnika koji ponizuju život, ljude u gradu čine slabima i poniznima, duh i zajedničko dobro pretvara u vapijuću sablast.

Privukla me ispočetka, opet zbog gradonačelnika, alegorija loše vlasti koja se provodi u toskanskom gradu. Kuće se doslovce ruše, kuće zelene i ljubičaste boje, velike i male. Umjesto prozora postoje rupe, izgrižene sa strane. Stanovnici lutaju kao psi i njuškaju, traže kakav otpadak u smeću, jer je jedino dobro u smeću to što se nešto iz njega iščeprka za pojesti. A ljudi u crnim odorama pobjeđuju. Tu je pravda bačena na tlo i zgažena. Vrline nisu na cijeni. Moćni su naoružani, drugi su bez ičega. Njihova je izabrana životinja koza kao simbol pohlepe. Nesloga, perfidija, pljačka, gnjev, škrtost, siromaštvo i tašta slava osjećaju se na svakom koraku i iza uglova ulica. Trgova i nema jer se na njima odlučuje o slobodi.

Njoj nasuprot je alegorija dobre vlasti, koja se sažima oko pravde. Prenosi osjećaj sigurnosti. U srednjovjekovnom gradu život se odvija mirno i ugodno. Grad ima boju i smisao, svoju melodiju. Svaki posao ima doslovno i simbolično značenje, čak i eleganciju. Postolari živo pričaju s mušterijama, učitelj smjerno podučava učenike ex cathedra, majstori složno popravljaju krovove, među njima i poneka žena, oni izabrani koji na konjima idu u vjenčanoj povorci ne preziru puk.

S gotičkih prozora ukrašenim elegantnim stupićima gleda se ples djevojaka. To je nevidljiva glazba koja je nadmoćna pogledu jer može istodobno prodrijeti u dušu i srce, izdići se iznad materijalnih pričina, a govori o izvornom zajedništvu ljudi i mora se odvijati unutar kruga. Jedna djevojka pjeva i udara u cimbal, čuje se njezin umilni glas, druge se drže za ruke i graciozno pomiču u rondu. Sve je sadržano u fluidu ljudskosti, tjelesnom pokretu, dostojanstvenom držanju, ali ta utopijska vizija skladna gradskog života hrani se prizorima iz svakodnevice. Premda tadašnji statut Siene izričito zabranjuje ples na ulicama, Lorenzettijeva realistična fantazija ga ispravlja.

Strujanje nota na alegorijskoj slici, ta uzvišena igra pokreta kao središnji znak freske kao da su me trenutno izliječili od potkupljivih bandićevih glazbenika iz Muzičke akademije. U idealnom gradu ništa nije žrtvovano autoritetu i moći jer nam sam život pruža golemu radost. Život pobjeđuje ako je dobro osmišljen. Siguran sam da te slike, napravljene još 1339, gradonačelnik nije stigao vidjeti. Ako ih je i vidio, zacijelo se nije dublje pozabavio onim što mu umjetnost šapuće. Freske su gustoća žive prisutnosti, gustoća misli i emocija, cosa mentale kao što bi rekao Leonardo.

Oh Bože, pomislio sam, kad bi moj gradonačelnik došao u Sienu! Shvatio koliko je povezan, uključen, upisan u gotičke slike. Ili produžio malo sjevernije, do Firence, čeznuo za renesansom, poželio biti veličanstven poput Lorenza Medicija. Promijeniti numizmatične savjetnike, okružiti se Picom de la Mirandolom, Marsileom Ficinom, Sandrom Botticcelijem, slaviti sedmog studenog svake godine Platonov rođendan umjesto sa Tomislavom Horvatinčićem otvaranje nekog novog parkinga ispod zgrade Hrvatskog narodnog kazališta; nadvladati svaku političku krizu humanističkom, umjetničkom fantazijom i strašću. Ne govoriti svojim podanicima »Jedi mi iz usta«, i vraćati žlicu u koljivo, nego okupljati u salone najveće umjetnike svog vremena, naručivati njihova djela i njima ukrašavati grad, graditi palače, knjižnice, muzeje, osnivati nova sveučilišta; kao urbanist i vizionar shvatiti da su trgovi od prvorazredne važnosti za grad, i da za njih ne postoji samo tehničko ili komercijalno rješenje, nego i umjetničko oblikovanje…

Ne, ne treba se zanositi ništavnom tlapnjom, nego vratiti u srednjovjekovnu bitku; Bandić nema ništa s renesansom, ali ima mnogo štošta zajedničkog s Guidoricciom da Foglianom, konjanikom iz susjedne dvorane. Condotierre zauzima cijeli zid, i kao što mu ime govori, potječe iz Fogliana, malog mjesta u Toscani, i njega je odgojila vučica, a kopka ga urbs, došao je na platno da zauzme grad, zapravo već ga je zauzeo tako što je prethodno slomio pobunu, i gradovi Montemassi i Sassoforte doživjet će kob pobijeđenih. O tome govori čudo verističke slike Simone Martinija iz 1328, koja bi našla mjesta i na nekom drugom zidu neke druge palače jer preskače vrijeme, vapi za konkretnim likom koji će ga utjeloviti i danas. »Vrijeme se uvijek vraća«, govorili su prognani medičejci.

Cijela Guidoriccijeva velebna pojava u profilu, s navučenim zlatno-crnim plaštom koji prekriva i konja, bez nabora i srasla s njime, oslikava dinamizam i moć jahača, i ta simbolizacija vlasti pojačana je posvemašnjom odsutnošću bilo kojega drugog lika. Osim njega na konju postoji samo krajolik, dva brežuljka sa zidinama i kulama na vrhu koje je pretvorio u neplodnu i bezvodnu pustoš, u mjesečevu sferu bez ijedne travke. U nestvarno ništavilo ako se čovjek sjeti toskanskoga kraja s bajkovitim vinogradima, maslinama, čempresima, i koje će izgledati poput iskrižanih obronaka Medvednice kad se na nju protegne sjeverna tangenta sa svojim vijaduktima. To je cijena njegova pohoda za slavu Siene, iz koje će nedugo poslije biti prognan.

Svijet oko Guidoriccija je sablastan, a on jaše sam u veličanstvenoj opremi i pozi. Ne vidi mu se dobro izraz lica, odozdo, na previsoko postavljenoj i golemoj freski, ali na uvećanju se razabire da nema ništa tvrdo, usijano, kao što bi se moglo pomisliti za plaćenika. Nije lijep ni ružan, nego samo miran, odlučan, nepogrešiv i siguran kao sudbina. On je čovjek volje i htijenja koji zapovijeda i vodi. On crta svijet kakav se njemu sviđa. On već stiže u Zagreb, s plavom, u kožu uvezenom futrolom počasnog doktorata kao prošla noć koja rađa sadašnju i buduću.