Slađana Bukovac: Jelena Veljača ili definiranje razlike

 


Vi autori sterilnih dopisa i još sterilnijih peticija, koje vas ne koštaju ni pet para, izvolite prezirati Jelenu Veljaču, njezine razloge i motive, i uvlačiti je u blato. Tvrdim da to radite iz istih razloga iz kojih ovi majmuni lome rebra ženama, i remenima premlaćuju ženu. Jer se nema što oglašavati onaj koji je nedostojan, jer vam je svaki Vaso prihvatljiviji od bivše glumice, jer vjerujete da iz ženskih usta viri rascijepljen jezik.

Jelena Veljača, opet o njoj. Ovo je, osim malograđanštine i nekakvog kukavnog seljačkog snobizma, u suštini opća mizoginija. Ženska mizoginija, muška, ruralna mizoginija, prigradska, i gradska. Problem s Jelenom Veljačom, poopćit ću preko svake mjere, je zapravo samo još jedna manifestacija problema koje ovo društvo ima sa ženama. Veljača piše sapunice, dok neki veleuvaženi zvekan sjedi u Saboru kako bi skidao natpise s imenima ulica, Veljača od jutra do mraka drvi nad dijalozima dva glumca neprekidno postavljena u isti rakurs, koje prate dvije otužne kamere, jedna sprijeda, druga iz profila, dok znameniti muškarci za to vrijeme već dvadeset pet godina rekonstruiraju dramu i melodramu Bleiburga, a da pritom nitko ne padne u nesvijest, ne dobije u pogrešnom trenutku dijete, niti se baci sa živopisne litice iz dosade, i egzistencijalnog jada. Veljača, valjda, jer je to gotovo obaveza žanra, koristi incest kao motiv, dok je u našem frajerskom svijetu sve incestuozno, kum žvali kuma, brat prokazuje brata. Kad se nečeg primi, Veljača zasuče rukave, a pritom nije ni drvosječa, ni naša kolektivna seksualna fantazija, kompaktna predsjednica države koja neprekidno govori u lažnom falsetu, za oktavu više od svog prirodnog glasa, kako bi za svaki slučaj zadržala poziciju objekta, i fantazmagorične priležnice. Veljači je zasmetalo kad su ona djeca tresnula na goli beton s drugog kata, jednostavno joj je to bilo preko svake mjere, pretpostavljam jer ima vlastito dijete, i jer je znala da može upogoniti taj nekakav dubiozni lokalni glamur, za kojim će po principu pop kulture hodati nedefinirana, ali poistovjećena masa. Veljača je u tom smislu, u odnosu na većinu hrvatskih intelektualaca, koji gjedaju kome bi se umilili, ili kako da najkonstruktivnije šute, jednostavno nadmoćna, i moralno superiorna, ne natječe se za sredstva Ministarstva kulture. istodobno, ne mora sjediti u saborskoj klupi za 18 000 kuna, i pritom biti tako blesava da podigne tri kredita; ona zarađuje, i profitira, na tome da ljudima treba paralelan život, koji će barem navečer odmijeniti onaj koji imaju, a ne bi ga pojeo ni pas s maslom. Veljača je, nekom igrom slučaja, mogla biti i muškarac, onaj svesimpatični tip za obrazovnu reformu, Jokić. U tom slučaju, jednako umivena ali manje neutralna, ne bi izazvala ni približno toliko averzije, osobito averzije žena, koje je ne trpe već zbog toga što je plava i mršava, što se udaje i razvodi, što je sama svoj svojevrsni gospodar. Sve bi s Veljačom bilo sjajno, da je muškarac, ili da makar pripada nekakavom hermetičnom žanru profesora filozofije, da ne prodaje, i ne gospodari, prljavim iluzijama, kada joj već pripada da bude nižerazredna, banalna, i da nema pravo glasa, koji nije u lažnom falsetu. Između toga koliko ćemo omalovažavati, i jesmo li u stanju udariti Veljaču, prilično je tanka granica. Jer ona uistinu izaziva. Time što si umišlja da je ličnost, i što u vjerojatno prilično skupom odijelu sjedi preko puta premijera. Time što se bavi trgovinom intimnim emocijama, umjesto trajnom nacionalnom rasprodajom ideološke mržnje, iza koje žene u pravilu, poput Ane Karamarko, imaju isključivu ulogu biti pomno obojene i nakovrčane, i slikati se zagrljene s kozicama i zečićima.
Nema ama baš ničeg idealnog, niti bilo čega što bi zaslužilo nekakvo specijalno divljenje, u profesiji, ili biografiji Jelene Veljače. Živi svoj život, radi posao od kojeg vjerojatno unosno zarađuje. Neće ući u povijest ni filma, ni literature, bavi se trivijalnom razonodom, prizorima koji se probavljaju nakon večere. Ono zbog čega se o njoj raspravlja je što je, izvježbanog scenarističkog sluha, tog i takvog, čula zvuk koji proizvode djeca koja rafalno padaju po betonu. Umišljam si da je to manje vidjela, a više čula. A sad vi svi izvolite, uključujući pisce koji se virtualno udružuju kako bi zlostavljali književnog kritičara, frajere koji u komentarima ispod teksta traže imena i adresu, jer ćete smjesta otići na lokaciju i uspostaviti pravdu, ali to iz nekog razloga ipak ne činite; svi vi koji rečenice počinjete sa “da je to moje dijete”, ali nije vaše, premda su sva djeca na neki način naša, vi autori sterilnih dopisa i još sterilnijih peticija, koje vas ne koštaju ni pet para, izvolite prezirati Jelenu Veljaču, njezine razloge i motive, i uvlačiti je u blato. Tvrdim da to radite iz istih razloga iz kojih ovi majmuni lome rebra ženama, i remenima premlaćuju ženu. Jer se nema što oglašavati onaj koji je nedostojan, jer vam je svaki Vaso prihvatljiviji od bivše glumice, jer vjerujete da iz ženskih usta viri rascijepljen jezik.