Slađana Bukovac: Crkva bez ideala, čovjek bez morala

Fotografija: Boris Štajduhar

Dvije primjedbe iz zdravorazumske sfere, pod uvjetom da je zdrav razum nešto čime raspolažem. Katolička crkva NIJE autokefalna, ona je unisona, transgranična i transnacionalna zajednica sa sjedištem u Vatikanu. Dakle svejedno je odlučuje li nešto biskup u Zaprešiću, ili u Klagenfurtu, odluka bilo koje crkvene institucije, na bilo kojem teritoriju, morala bi biti u interesu Crkve kao takve. Ne postoje, dakle, međugranične razlike, niti dvije katoličke crkve: biskup ne može biti predmet polemike jer je na području druge države, a unutar vjere prostora za polemiku je općenito malo. Jedina osoba koju je moguće adresirati ukoliko s biskupom nešto nije u redu je papa, ili eventualno papinski nuncij, to nije stvar o kojoj se može raspravljati, recimo, s biskupom u Gospiću, jer unutar Crkve ne postoje nikakve “hrvatske” ovlasti, ni lokalne autonomije. Vidim da vjernici, ili tobožnji vjernici, s tim imaju grozan problem.

Druga napomena odnosi se na nekakav dnevni događaj iz hrvatske literature, o kojem tek ponešto nabadam, iz današnjih postova po facebooku. Čovjek koji piše, i objavljuje pod pseudonimom, neugodno je izvrijeđao neke druge autore, koje svi poznaju, i rabe vlastita imena, i prezimena. Pseudonim je pravo svakog umjetnika, i čovjeka, da odbije društveno sudjelovanje u sudbini vlastitog djela. Da se odrekne autorstva kao socijalne uloge. Ali s pseudonimom ne može se glasati, iznositi vrijednosne sudove, niti ulaziti u bilo kakvu situaciju koja zahtijeva bilo moralnu, bilo zakonsku odgovornost. Osobito je neprihvatljivo iz zaštićene pozicije anonimnosti, a pritom ne mislim na anonimne komentatore novina, nego programatski anonimne intelektualce, obračunavati se s ljudima koji javno izlažu svoj identitet.

Ove dvije stvari među sobom nemaju nikakve veze. Odnosno imaju, jer unutar svijeta vjere, kao i unutar intelektualnog svijeta, postoje određeni prilično samorazumljivi kodeksi. Kad se kodeksi krše, onda je dobro da se to događa sa sviješću da postoje, a ne zato što je populaciji kad sjedne za stol nejasno koja je čaša namijenjena za vodu, a koja za vino. Jer to je odlika nepismenih barbara, da krše nešto za što nemaju pojma da postoji.