Zlatko Krilić: Izbačeni

– Kaj ‘el istina, susjed – zaustavlja me u trgovini provincijskog mjestašca osoba koju površno znam, samo iz viđenja- da ste izbačeni iz lektire?
– Valjda jest, ja samo to isto kao i vi čuo na televiziji- kažem i čudim se iskazanom zanimaju za lektiru. Potpuno sam siguran da ta osoba nije nikada čitala ništa moje, a upitno je jel ikada čitala.
– I kaj bu te vi sada?- kaže zgroženo.
– Ništa. Što bi?
– Dajte, nemojte. Pa vas su izbacili- govori jako glasno, a ja ne mogu ne primijetiti da je naglask na „izbacili“, a ne na „vas“. Kao da sam izbačen iz jedine nekretnine.
– Jesu, al nije mi to toliko važno.
– Nemojte lagat, kak vam ne bi bilo važno.
Stojim u redu za kruh i vidim da svi ovi što stoje iza mene očekuju neko objašnjenje, opravdanje ili barem da udarim drvlje i kamenje po ministrici, državi i naciji. I oni ispred mene, koji su već dobili topli kruh, zastali su oko ledenica s mesom i pilje u mene. Trgovac se rukama oslonio na pult i gleda me.
Osjećam se prikovan na stup srama. Ja sam iz-bačen iz lektire. Raskrinkan kao literarni bezveznjak koji se ko zna kako uvaljao na popis gdje mu nije mjesto i gdje ne zaslužuje biti, ali, Bogu hvala, pojavila se pravična i sposobna ministrica koja me spriječila u toj prljavoj raboti.
Što da im kažem? Kako da se opravdam?
Da im kažem kako ni jednu od tih šest mojih knjiga nisam ja stavio na famozni popis? Da im pokušam objasniti, tu pokraj mesoreznice, kako literarna vrijednost tih djela nije porasla u-bacivanjem na popis, kao što nije umanjena iz-bacivanjem s popisa?
-Stvarno mi nije važno- rekao sam.
Upravo to je najstrašnije s lektirom. Uistinu mi nije važno. Ne kažem da mi je svejedno, godi svako priznanje, ali mi nije važno. Nikakve benefite mi nije donosilo prisustvo na tom popisu, kao što ne očekujem ikakve šteta izostavljanjem s popisa. Financijske sigurno ne, podjednako su čitane, vidim po ponovljenim izdanjima, one s dosadašnjeg popisa i ona koja nije na popisu, a bila je kada neke druge nisu.
Kada je riječ o lektiri, događale su mi se i čudnije situacije nego ovo iz-bacivanje.
Recimo, prije dvadeset i nešto godina, na popisu lektire je, pod mojim imenom, bila knjiga koja ja uopće nisam napisao. Pisalo je Zlatko Krilić „Pripovijetke“. U tom sam trenutku imao objavljenih nekoliko zbirki pripovijedaka, ali ni jedna od njih nije imala naslov „Pripovijetke“.
Govorio sam tada prijateljima da ću pod tim naslovom objaviti zadnje pornografsko smeće i to će automatski biti lektira za peti razred. Nisam, naravno, to učinio, a izdavač je objavio izbor mojih priča pod tim naslovom.
Bilo je tih u-bacivanja i iz-bacivanja toliko da su se sve moje prozne knjige iz područja tzv. dječje književnosti izredale na tim famoznim popisima.
-Uistinu mi nije važno- mogu nakon svega toga reći.
Prizor u trgovini se dogodio manje-više točno kao što sam ga opisao, a ne bih mu pridavao pozornost da se nije u nekoliko varijanti ponovio. Nekoliko puta sam se morao opravdavati zašto sam iz-bačen iz lektire. Neki su me sažalijevali, neki prikriveno likovali, neki i ne baš prikriveno, a ja sam uvijek imao osjećaj da sam za nešto kriv. Nešto neoprostivo. Lakše bi mi oprostili da sam uhvaćen s lažnom diplomom. Tada bi, valjda, rekli „Ah, moglo se svakom dogoditi“.
Nikad mi nitko u tim razgovorima nije povjerovao da mi nije važno.
Svjestan sam da je dosadašnji „popis“ bio više katalog objavljenog, nego izbor zasnovan na promišljenoj koncepciji. Zato nemam ništa protiv činjenice da sam kao autor kompletno iz-bačen (mojim bi knjigama, njihovoj čitanosti, najviše koristilo da sam kao autor potpuno zabranjen, pa molim ministricu da nastavim tim putem).