Sokrat, Platon, Diogen

Slikovnost: Amela Hadžimejlić: Gozba sa Sokratom

Zapisi veselog filozofa rezultat je dva različita nastojanja: potpisnika kao autora teksta i grafičarke i likovne umjetnice Amele Hadžimejlić. Kada sam napisao tekst o „veselom filozofu“, zamolio sam Amelu da mi pomogne u dotjerivanju nekih vizualnih detalja, a onda je ona, kada je pročitala tekst, naslikala svoje komentare, malo po malo napravila svoju izložbu u imaginarnom prostoru, navedenim filozofima dodala njihove „jastuke“. Tako je ova knjiga postala sprega riječi i lika, teksta i oblika, ideja i portreta, kazivanje i pokazivanje, prezentiranje i reprezentiranje. Sprega mog tkanja teksta i Amelinih „slikovnih zapisa“. Tako je zapravo ova šaljiva, pomalo nadrealna „povijest filozofije“ iskazana i u slici i u riječi. Ona je dijalog dva različita načina artikuliranja i dva različita medija. Na dva različita načina ispričana ista priča. I Amelu i mene je u pričanju ove priče vodio stvaralački entuzijazam i osobni osjećaj humora. Nadamo se da će to biti blisko i potencijalnim čitateljima. Predrag Finci

Piše: Predrag Finci

Sokrat, inkognito

Sokratova smrt je vješto inscenirana. On se nakon bijega iz zatvora uspješno skrivao u planinama Olimpa, tamo je imao jatake, neke manje ugledne bogove, imena se čuvaju u tajnosti, i onda jedan dan, poslije više od dvije tisuće godina, odluči da se vrati, kriomice, u Atenu. Krenu drumom, spokojan, nema njegovih slika, kipova, ništa, srećom, nije pisao, njegovo učenje o znanju kao vrlini i spoznaji općeg više nikom ništa ne znači, sada pogotovo vidi da je dobro što mu nije bilo do pisanja, i taman kada povjerova da je sve što je bio i činio zaboravljeno, svega se oslobodio, na putu ga jedan prepozna, sav razdragan mu reče da je čitao o njemu u Platona, on je sve opisao, mnoge, kao Kratila i Timaja nije baš hvalio, ali je njega, Sokrata, lijepo, s ljubavlju, u detalje predstavio, ima sada i njegovih kipova, svatko, i mještani i turisti, a i ove nove izbjeglice znaju za njega, Sokrata, na tečajevima uče o njegovom životu i filozofiranju, “sve to možemo zahvaliti Platonovim knjigama“. „Denuncijacija!“ – zagalami, koliko je još mogao, Sokrat. I brzo se udalji. Onaj što ga prepozna ne stiže ga snimiti svojim mobitelom. Kasnije prestade vjerovati da je Sokrata uopće vidio, nekako nespretno govori grčki, jedva se razumije, možda je to bio neki turist ili izbjeglica, svašta se sada podno Olimpa dešava.

Gozba

Platon nije bio prisutan, a ipak se navodi kao najvažniji i čak jedini svjedok posljednjih Sokratovih časova. Zato to svjedočanstvo nije sasvim pouzdano. Platon nam je zaviještao i priču o idejama, o idealnoj državi, o Atlantidi, a i o Gozbi, na kojoj se govorilo o krupnim filozofskim pitanjima. Tako o sebi i danas misle oni koji zasjednu, misle: sjest će, pogostiti se, na gozbi će uz piće o nečemu važnom, nešto će pametno, a uglavnom se samo napiju. Nekako brzo zaborave da su Grci miješali vodu i vino kako bi ostali u društvu umnih umni i da se na Platonovom Simposionu (Gozbi) Sokrat nije napio. Samo je još jednom iskazao ljudsku zbunjenost, činjenicu da mi nikada ne znamo pouzdano, moramo ispitivati, a ni tada ne znamo do kraja, to potvrđuju i razgovori koje je na ovom skupu vodio.

Sreo je i lokalni filozof podosta duhovitih, inventivnih ljudi koji su radije razglabali po kavanama nego što su pisali, radije tumačili svijet nego što su u svijetu nešto radili, nisu imali kad od alkoholnih obaveza. Kavana nije mjesto gdje se može naletjeti na nekog novog Sokrata, mada se čovjeku poslije dvije-tri baš to može učiniti. Među kavanskim veseljacima je bilo svakakva svijeta, mnogo moralno i emocionalno labilnih, duhovnih propalica i nepopravljivih „grebatora“, ali je većinu onih s kojima bi lokalni zasjeo ipak i nadasve odlikovala srdačnost, inventivnost i praskava duhovitost, a kada bi zatrebalo i iskrena, drugarska solidarnost. Naročito se rado sjećao onog lucidnog kolege S. iz Hercegovine. Taj je unosio u kavanu filozofiju, a poslije bi njega iznosili iz kavane. Vrijeme je u dobrom, veselom društvu brzo izmicalo, kontrola popuštala, a lumpovanje na kraju postajalo svrha samom sebi. Prisjeti se lokalni i kako su jednom, davno, njegovi posebno dobro raspoloženi drugari popili sve pivo, popili lozu, konjak i vinjak, popili bijelo vino, crveno, pili i stalno još naručivali, sve dok gazda kavane pred zoru ne zagalami: „Gospodo, zatvaramo, nema više ni octa“. Šteta, taman lokalnom sve bilo jasno, tad i više nikad.

Platonu je pak u svemu, pa i u lumpovanju, bilo do znanja o Idejama. A time i do postojanosti istine. Naučavao je o Idealnom i Vječnom. Zato je i u prolaznom slavlju brinuo o postojanom, o umnom. Dokazuje to njegov Simposion. Platon gozbu opisuje, a ni njoj nije prisustvovao. Opisuje Sokrata i sve one koji su bili skloni lumpovanju, razgovoru, ali ne pisanju. Opisuje ono što zamišlja, jer gozbi nije svjedočio. Iako simposion u grčkom jeziku izvorno označava zabavu s pićem i plesačima, pijanku, Platon ipak i nadasve zamišlja gozbu kao duhovnu gozbu, kao razgovor umnih. U nešto slobodnijoj verziji gozba je uvijek potreba za razgovorom sa umnima, „druženje“ i „društvenost“, a na taj način Platon veli da nastaje i država, jer „svaki od nas nije sam sebi dosta, nego mu mnogo treba i potrebni su mu drugi“. I u jednom i u drugom slučaju ovaj filozof je težio idealnom, o kojem se može misliti, još više sanjati, premda idealno nikada ne može biti, pa je i njegova pijanka mnogo više vezana za svijet ideja, nego za veselo lumpovanje bez obaveza, o kojem se često nema što reći, a bude i takvih o kojima se veseljaci ne mogu kasnije ničega sjetiti, a ponekad radije i ne bi. Bolje se držati umnog načela, brinuti o idejama, pa zato neće ni lokalni dugo, ide čim pribilježi što je naumio, valja mu prije ponoći stići kući.

Junak i njegov autor

Aristoklo je bio od visoka roda, kraljevskog, njegovi očekivali da im se sin bavi politikom, a on pisao drame, koje glumci nisu htjeli igrati (zato o njima nikad dobru riječ nije rekao), pa on smislio da napiše dijaloge koji bi se mogli čitati, za glavnog junaka izabrao svog učitelja, a da ne pravi bruku u obitelji sve potpisao svojim nadimkom Široki (na grčkom: Platon). Tako je filozof, koga pamtimo pod imenom Platon sebi napravio „medvjeđu uslugu“, jer je promovirao Sokrata i učinio ga slavnijim i mudrijim od sebe sama. Poslije je obrnuo Sokratov slogan i dokazivao da, zahvaljujući urođenim idejama, odnosno sjećanju (anamnezi), neuki ljudi ne znaju da znaju. A neki samo ne znaju.

Platonova priča

U Platonovom Timaju čitamo priču o starom egipatskom svećeniku, kome je atenski mudrac Solon pričao o velikoj poplavi i drugim katastrofama, a ovaj će njemu: „O Solone, vi ste uvijek djeca; nema ni jednog starog čovjeka među Grcima“, čime htjede reći da su Grci neuki i naivni, a sve grčke priče skorašnje, „od jučer“, jer ne znaju da je bilo mnogo potresa i poplava, mnogo sličnih, a i strašnijih događaja mnogo puta i mnogo prije nego što se Grcima dogodiše, kao što je bilo nesreće mnogo puta i mnogo prije nego što današnje ljude zadesiše. I Atlantida je potonula, zauvijek uništena. Bilo je i bit će raznih razaranja čovječanstva, vatrom, vodom i na druge načine, premda o tome ni jedna bilješka u mnogim slučajevima nije sačuvana. Mnogi ni danas ne znaju, jer svoju nesreću nisu zapisali. Ne znaju pogotovo onda kada se ne sjećaju. Zato sve uvijek nanovo započinju. A koji sve uvijek nanovo započinju, svaka im se prepreka može uvijek ponovo ispriječiti, svaka nesreća ponovo dogoditi. Zato je Platon osnovao prvu Akademiju, nije mnogo naplaćivao školarinu, vrijedno podučavao studente o značaju sjećanja, idejama i državnim stvarima, ako barem nešto nauče, upamte i shvate bit će manje nevolje. A onima kojima nije do toga svejedno je da li je škola plaćena ili besplatna, jer takvima, koji ne brinu ni o sebi ni o svojima, nitko i ništa ne može pomoći. Lokalni bi volio da je i sam mogao biti članom baš te Akademije. Tu bi redovno dolazio, pažljivo slušao, diskutirao, svašta pitao, sve se nada bit će i za to jednog dana prilike, on se već dobro pripremio.

Platonova prava država

Država je u mom spisu koji se tako zove. Mnogo me zanimala politika, u politici pravednost, ponajviše sam o njoj mislio. Po ideji, koja je nepromjenjive bîti, nešto jest ono što uistinu jest. Ideja je vječna i savršena, i nikada neće i ne može biti stvarna. Filozofija se ostvaruje samo u filozofiranju, a filozofi su i do sada predlagali rješenja, radi se o tome da ih se različito interpretira i uglavnom njihovo mišljenje ne usvaja. Ako državu vratim stvari mišljenja, onda sam državu ostvario, sasvim ostvario u ideji, gdje joj i jest mjesto. Samo tada može biti idealna država, pod rukovodstvom filozofa, samo tada prava i istinita. A od zemaljskih tirana je svakom bježati kako zna i umije, s njima se ništa ne može, ni u ovom ni u onom životu. Jedino, možda, napraviti država, ali ja o takvoj ne govorim“.

Platonov komentar

Javili starom Platonu da je njegov učenik Aristotel odlučio, u ime istine, podvrći kritici njegova učenja, posebno njegovu teoriju Ideja, njegov idealizam. „Dugo je, skoro dvadeset godina na Akademiji proveo, kod mene učio, a opet mnogo toga nije najbolje shvatio“ – uzdahnu Platon.

Diogen

Kinicima nazivaju mislioce kojima je i najmanja želja bila previše, bolje je bez nje. Diogen iz Sinope bio je najpoznatiji predstavnik te škole mišljenja. Sreo je jednom i Platona. Diogen mu je došao u posjet i rekao da dok gazi njegove podne prostirke gazi Platonovu gordost. „Da, ali sa jednom drugom gordošću“ – uzvrati Platon. Nisu dva filozofa ostavili najbolji dojam jedan na drugog. Više se spominje kako je Diogen Aleksandru Makedonskom rekao da mu se makne sa sunca. Ponajviše je ipak bio poznat po tome što je stanovao u buretu. Danas se to naziva garsonijerom, ponekad i jednosobnim stanom. Neke stanovnike tih nastambi i dalje smatraju filozofima i pjesnicima, iz raznih razloga, najčešće zato što mnogo pričaju, a ne mogu platiti kiriju.