Dražen Katunarić: Hrvatski mediji između cenzure i sensure

Fotografija: Ognjen Karabegović

Sensura” (opisno: brisanje smisla) je neologizam koji je skovao Bernard Noël da bi jednom riječi konceptualno obuhvatio današnju medijsku zbilju u zapadnim zemljama, a ovdje bih ga želio proširiti na bivše socijalističke i tranzicijske zemlje s naglaskom na Hrvatsku.

Sensura se izravno nastavlja na cenzuru i zauzima njezine povijesne konotacije, ali se proširuje sa početnim slovom “s” umjesto “c” na odnos prema smislu, u značenju lišavanja, oduzimanja pa čak i kažnjavanja smisla. Kao produžetak represivnih institucija i postupaka iz prošlosti, cenzura pripada totalitarnom svijetu, a sensura posttotalitarnom i liberalnom. Cenzura je brisanje, prešućivanje, kraćenje, izrezivanje nepoželjnih ideoloških sadržaja, ali s pretpostavkom da proskribirani tekst ima neku važnost, težinu, i da nosi naboj istine i zato ga se predaje cenzorima u ruke da mu otupe oštricu ili da ga ponište. Cenzura je nastojanje da se ispravi krivo mišljenje i onaj tko krivo misli, a sensura je oduzimanje pa zatiranje smisla, zavođenje tričavošću, bedastoćom, bez obzira na ideologiju. Sensura stavlja misao u stanje latencije, pasivnosti, jednog gotovo primarno-refleksnog načina registriranja slike i riječi, ona lišava ljude bilo kakvog kritičkog smisla. Misao mora biti budna da bi bila misao, a sensura je umrtvljuje, anestezira. Ona nas stavlja u stanje pasivnosti i okupira našu svijest beznačajnostima do te mjere da prestajemo samostalno razmišljati prepuštajući se slijedu medijskih slika koje nam se nude. Riječ je o krađi smisla kojeg nam nijedna totalitarna vlast i cenzura ne bi bila sposobna oteti. U svijetu sensure nema ezopovskog jezika, nema tabu-tema, nema alegorija, čitanja između redova kojim bi se misao provlačila kroz zamke cenzure da bi izrazila svoju neovisnost. Zato se s ukidanjem cenzure mislilo se da je odjednom sve moguće reći, da će zavladati potpuna sloboda u medijima. Međutim, ti isti koji su nekada progonili slobodu u doba socijalizma, otkako su u kapitalizmu postali vlasnici medija, sada provode drugu vrstu « mentalne kastracije » koja vodi u sužanjstvo bez mogućeg otpora. Cenzori su postali sensori. Ništa u medijima više nema svoju važnost, težinu i ozbiljnost, ništa nema više svoju vrijednost. Sensori se služe vidljivošću i prepoznatljivošću stvarnosti, kako bi od nje napravili samo svoj privid, ustoličili zavodljivu sliku lišenu sadržaja. Nudeći nam da saznamo sve o onome što nas ničemu ne uči, niti ikome išta znači i postajemo spremnici praznine.

Sensura je plod prijelaza od demokratskog društva u medijsko društvo, odnosno društvo u kojemu čovjek u prosjeku nekoliko sati dnevno posvećuje medijima. “Zahvaljujući toj tihoj revoluciji koja se nije dovoljno analizirala, demokratska društva postala su društva medijske razonode” (Ferrand). To je proces u kojemu prema riječima Elisabeth Lévi svi misleći ljudi predaju oružje ljudima od mikrofona i kamera, informacija se mijenja u zabavu, misao u instant reakciju, to je proces u kojemu spotovi, serije, telenovele, klipovi, reklame, pjesme nadomještaju kulturu smisla.

Cenzura se kao odgojno-paternalistička instanca zasniva na strogoj kontroli medija, posebno televizije kao najraširenije i na isključenju konkurencije. U jednopartijskom sistemu vladalo je načelo policijske i zapovjedne « odgovornosti », težilo se da svi zaposleni na ključnim mjestima budu članovi jedine dopuštene stranke jer su osiguravali s jedne strane transmisiju partijskih poruka, a s druge strane nadzirali i eventualno kažnjavali osobe koje bi prekršila pravila preventivne i svake druge cenzure.

Nasuprot tom orwelijanskom ministarstvu istine kao zazidane tvrđave i distributera službenih vijesti, ideologije i tumačenja zbilje, vjerovalo se da je tržište samo po sebi jamac pluralizma i demokracije i da će konkurencija iznjedriti kvalitet i raznolikost. Međutim, tržišno natjecanje u medijskom svijetu, prilagođeno neo-liberalističkim zakonima kojemu je glavni motiv uvećanje koristi, pohlepa za probitkom, imperativi proizvodnje novca za vlasnike rejtingom gledanosti emisija ili prodaje novina, ima za učinak uvećanje sensure kroz snižavanje receptivne razine masa. Prosvjetiteljska i dijelom informativna faza medija zamijenjena je opsceno-raznodnom s promijenjenim odnosom privatnog i javnog, gdje se i političke teme tretiraju kao show i kao distrakcija, govor zamjenjuje porukom, misao što kraćom formulom i gdje medijsku pobjedu odnose brzi mislioci, ti fast thinkeri koje spominje Bourdieu. Već sam odabir urednika, a zatim prijelom i selekcija informacija u tzv. slobodnim medijima podvrgnuti su sensorskim škarama s time da je sensura i ono što urednici umontiraju ili najčešće izbacuju kao suvišno s isprikom da ljude ne zanima, da smanjuje gledanost i čitanost, a najčešće je to kraćenje misli, rezanje smisleno zaokruženih sadržaja u korist kaledoskopiranja onoga što podilazi pretpostavljenom ukusu mase i draženju njezine znatiželje. Mimetizam tv-kanala, kablovskih mreža koji si konkuriraju kao da se natječu u sensuri i međusobno oponašaju u istom. Od Bajakova do Vladivostoka, od Bogote i Mexica do Tokyja i Pertha svugdje gledamo, mutatis mutandis iste emisije, isti show, iste sapunice, iste vijesti, iste zvijezde, voditelje, filmove, serije, samo što su titlovi na drugim jezicima. Telenovele i serije, reality show tipa Big Brother supostoje u specifičnosti svojih “domaćih” izdanja.

Riječ je o monokulturi koja se rađa iz plurikulture, odnosno ne više iz ideološkog kljukanja mozga nego iz ekspanzije medija koji se međusobno natječu i jedni dopunjuju drugim, kao što se papirnato izdanje novina dopunjuje sa simultanošću interneta, pa se trenutno briše jedna i postavlja druga vijest, tako da se ekran može doživjeti kao permanentna tabula rasa na koju se nakalemljuju kričavi sadržaji koji nestaju onako brzo kako su i došli i daju konzumentu osjećaj trenutnog priključka na stvarnost ma kako ona bila lišena smisla.

Navest ću jedan instruktivan primjer. Kada su Patricka Le Laya, glavnog direktora Prvog programa Francuske televizije, za potrebe djela pod nazivom «Ravnatelji sučelice promjenama» pitali o njegovoj koncepciji televizije, on je izjavio : Ima mnogo načina da se govori o televiziji. Ali u perspektivi biznisa, budimo realistični, posao Prvog programa Francuske televizije je pomoći CocaColi da proda svoje proizvode. A da bi reklamna poruka bila percipirana potrebno je da mozak tvgledatelja bude raspoloživ. Naše emisije imaju za cilj da ga učine raspoloživim : a to znači da ga razonode, opuste kako bi ga pripremile za poruku. Ono što prodajemo CocaColi to je vrijeme kad je ljudski mozak raspoloživ. »

Zamislimo li se nad ovom izjavom, možda ćemo zaključiti kao i Bernard Noël da je riječ o umijeću sensure kojoj nijedan cenzorski režim nije dorastao. Naprotiv, totalitarizmi imaju, valja retroaktivno priznati, neki zaostatak « idealizma » i odnos prema vrijednostima koji su današnji liberalizirani odavno napustili. Dovoljno je pogledati stare kulturne dodatke u novinama sjetiti se kvalitete nekadašnjih tv i radio emisija u kojima je bilo mnoštvo kulturnih jedinica i referenci koji su uzdizali obrazovnu matricu usporedo s političkim ušutkavanjem. Premda to cinično zvuči, tadašnji cenzorski index librorum prohibitorum nazvan Bijela knjiga svjedoči, via negativa, o interesu i davanju značaja tadašnjih moćnika, partijskih sekretara pisanoj riječi, nepodobnom stavu ili misli, dok bi danas bilo nemoguće zamisliti vodeću liberalnu nomenklaturu na poslu iščitavanja stihova, potcrtavanja i traženja nepoćudnih sadržaja u umjetničkim djelima. Unatoč jakoj indoktrinaciji nije postojala opća antiintelektualna i antiprosvjetiteljska klima kao posljednih dvadesetak godina. Sensura još nije postojala u konsenzualnom obliku. Ona se javlja tek nakon pada berlinskog zida tako što je proces emancipacije od tutorstva partijske države i njezinih direktiva uspio preuzeti ono najgore iz liberalne medijasfere, a bivši cenzori koji su servisirali tekuću vlast ili čak radili prljave poslove spretno izveli kapitalistički obrat i postali specijalisti sensure. Pritom je najzanimljivije kako su totalitarnu svijest modificirali iz reasocijalističke i krute, ili mekše, samoupravne, u tekuću, fluidnu, zamjenjivu, egzibicionističku, naricisističku, opscenu i kvazipornografsku. Ta je naizgled nezamisliva mutacija, nepoznata Zapadu, vezana za pojedine tranzicijske zemlje u kojima prednjači Hrvatska. Tu u prvom redu mislim na kuću EPH, poslije Hanza medija i njezine edicije koja je tu praksu započela s glasovitim Globusom pa Jutarnjim listom koji je kombinacija klasične cenzure i sensure i ima svoje duboke razloge u poznavanju inženjerstva duša (s crnim listama nepoćudnih osoba i događaja koje valja brisati ili prešutjeti kao da se nikad nisu ni dogodili, i naglašenim katastrofizmom, napuhavanjem, dramatiziranjem pojava, događaja, pojedinaca, često beznačajnih, da bi se one značajne istovremeno utopilo u moru frivolnosti) za kojima nimalo ne zaostaju izdanja nakladnika Styria Media International. Najveće lukavstvo tih novopečenih medijskih magnata je spoznaja o nužnosti razvodnjavanja klasične cenzureda ljude više nije neophodno ugnjetavati, podvrgavati i tlačiti silom. Režim u kojem su sudjelovali iscrpio se u raznim zabranama, nadzorima, progonima neposlušnika a nije postigao pravu svrhu isključenja onog mjesta otpora i misli koje bi moglo uvijek tiho ili glasnije raditi protiv njega. Stoga je mnogo bolje sve ono potisnuto i izbačeno vratiti u obliku zarade i užitka, mislili su psihoanalitički ti bivši socijalistički poslušnici a novi medijski gazde. Oni su bar imali iskustvo kako se godinama skrivaju relevantne informacije, pa su to iskustvo prešućivanja istine u odabiru činjenica nastavili u novom medijskom sustavu i pretvorili ga u filtrirano i selektivno novinarstvo podilaženja i oblikovanja konzumenata.

Znajući da su ljudi desetljećima bili zakinuti za istinu, oni su u demokraciji osvanuli s velikim masnim slovima i uskličnicima te napadnim fotografijama kao da otkrivaju velike tajne koje su godinama sakrivali. Bile su to mahom politička ili komercijalna prokazivanja, zauzimanja stupova srama s novim licima, skandali s kojima su krenuli u obračun s financijskim i drugim malverzacijama, povlasticama, i zloupotrebama brižno pazeći da ne skinu veo s vlastite upletenosti u mehanizme koje prokazuju. U aranžmane s novim vlastodršcima i financijerima, odnosno pazeći da ne razotkriju usku povezanost između državnih elita, moćnih privatnih financijera i medija. Jer ne zaboravimo da je glagol « pustiti » u medijskom svijetu zajednički cenzuri i sensuri. Ponašali su se kao koćari koji pogode poziciju, profani ribari ljudskih duša, dobro su zapasali i ulovili jata ljudi. Koji su počeli kupovati njihove medijske proizvode jer su nalazili zadovoljštinu za desetljeća zabrane, a one druge, koje su zadržale stari prijelom i previše podsjećali na doba cenzure odbacivali. S pritjecanjem velikih količina novca shvatili su da se kapital najbolje oplođuje na kombinaciji napumpane političke, kriminogene afere i društvene ispraznosti. Na voajerstvu i općenito svim vrstama beznačajnosti, besramnosti, na onome što Sloterdijk naziva “fašizmom razonode”. Nadahnuvši se cenzurom radi usavršavanja sensure kao druge navike i gotovo prirodnog oblika percepcije stvarnosti, pokazali su da se ona može postići bez ikakve prisile jer lišen smisla čovjek prirodno klizi u servilno prihvaćanje i novu ovisnost. Takvu ovisnost ojačanu konsenzusom medija o kojoj bi sanjali svi tirani želio bih ovdje nazvati njezinim pravim imenom : novi opskurantizam.

Preuzeto iz Europskog glasnika br. 23/2019.