Đurđa Knežević: Drugotna i sustav društveno utemeljena nasilja

Slikovnost: Vlasta Delimar

Priča o otmici Sabinjanki kazuje sljedeće. Rim (rano doba nastanka grada) nema dovoljno žena i strahuje se za budućnost, nastavak plemena. Na zajedničkoj gozbi Rimljana i Sabinjana, prvi krenu otimati i silovati Sabinjanke a muškarci, Sabinjani pobjegnu. Rimljani se ožene Sabinjankama i krene demografski oporavak, no Sabinjani, željni osvete, napadnu ih. Međutim, njihove kćeri, sestre… prethodno otete, silovane, odgovarajuće zlostavljane itd., stanu pred svoje muškarce, moleći ih da poštede Rimljane njihove muževe.

Osim što je prvi opis Stockholmskog sindroma u povijesti, jedva da postoji priča koja bolje pokazuje odnos spolova: nadređeni vlasnik (otac, brat, muški srodnik) naspram podređene žene (majke, supruge, sestre, kćeri), kad mu je povrijeđena čast i ugroženo vlasništvo, krenut će u boj. Za ovu priliku, najzanimljivije je kako žene, koje su pretrpjele nasilje (muškarci su pobjegli), prihvaćaju svoju novu, nimalo dobrovoljno, dapače nasilno dodijeljenu ulogu, te na koncu čak mole svoje prethodne gospodare da budu milostivi njihovim novim gospodarima.

Što je o toj epizodi mogao misliti ondašnji čovjek zapravo je lako zamisliti. Mislio zasigurno nije ništa, jer mu u cijeloj toj priči ništa nije bilo sporno. Žene nisu bile priznate kao ljudska bića, bile su vlasništvo muškaraca, funkcija im je bila rađati djecu, brinuti o kućanstvu, i to bi uglavnom bilo sve. To da su s ljubavlju (a potom i vjernošću i brigom za njih) prigrlile svoje zlostavljače, to je bio dio običaja, nesporan, neupitan. Vjerojatno čak nije ni pomislio sa zahvalnošću tim nižim bićima što su dva vrsna plemena spasile ratovanja. Dapače, priča govori kako su nakon te epizode Rimljani i Sabinjani postali najbliži, bratski saveznici. Otad su prošla otprilike tri milenija, povijest puna promjena, grdnih ratova i perioda mira, epohalnih izuma, napretka i poboljšanja uvjeta života, dinamičan razvoj oblika društvenosti, revolucija raznih; kako u znanostima, tako i društvenih. Stoga se vrijedi upitati što bi danas, gotovo tri tisuće godina kasnije (uzima se da je Rim utemeljen 753 prije naše ere), kako bi danas takvu nekakvu situaciju komentirao naš prosječni građanin, stanovnik RH, pripadnik nekakve klase, nazovimo ju, optimist. Pretpostavljamo da bi to išlo nekako ovako: Žene jesu priznate kao ljudska bića ali su, hm, nekako drugačija (do drugorazredna je kratak put, a može i drugotna, da se vidi izvorište civilizacijskog vrednovanja). Vlasnici, hm, vlasnici… pa svi upitnici o osobnim podacima, traže ime oca (ponekad i majke ali nikad samo majke). Isti taj otac vodit će kćer do oltara (jer sama to nije u stanju) da bi je predao u ruke novog vlasnika. Majka nikad neće voditi sina na oltar, to se valjda razumije. Brat je onaj koji će je braniti i potući se za nju. Ne i obrnuto. Mogu žene danas malo studirat, mogu se zabaviti malo s prijateljicama ali, zaboga, njima je biologija dodijelila mogućnost da rađaju. Pa tko će to umjesto njih? A kad su već rodile (dvoje, troje, četvero, petero…), tko će to čuvat, prati, vodati doktorima, netko mora, jer netko mora i zarađivati pare da to sve prehrani. E pa i tom mučeniku bi onda isto tako trebalo oprati, skuhati, podastrti (se)… Ako on i udari, a ona ipak, koza jedna (ovo je analitički pojam koji pokazuje civilizacijsku razliku) svaki put mu se vraća, onda znači da to ona voli, u tom slučaju, neka ih. Onaj Rimljanin od prije tri tisuće godina i ovaj naš građanin prosječni, razlikuju se samo u nijansama. Onome onda takva pitanja nisu uopće padala na pamet, bila su takva vremena i takvi običaji. Običaji su u mnogome takvi i ostali, no stvari su malo prodrmane, više nije sve tako samorazumljivo, a neke stvari su se i promijenile, pa je ovaj danas intelektualac, koji traži i nalazi nijansirane odgovore.

Ljudska povijest, povijest je i žena u njoj, i pokazuje konstantu muškog nasilja, od nesretnih Sabinjanki i onih prije njih i onih kasnije, sve do naših dana. Cjelokupan njezin tijek nam govori o sistemu ispletenom od običaja, zakona, institucija (religijskih, kao najgorljivijih mizoginih nositelja) kojem je (sistemu), kad je riječ o odnosu spolova, jedini smisao i funkcija podređenost žena. Pritom se nikako ne smije smetnuti s uma da je podređivanje (bilo koga) neodvojivo od nasilja, fizičkog ili verbalnog, svejedno. Pa i kad veleumovi govore o samopodređivanju, kao vlastitoj namjeri, ne smije se nikako ispusti iz vida da je tome prethodio proces “učenja”, socijalizacije kojoj je cilj podređivanje. Svakako, lakše je kad se nevolja jednom pounutri, pa su si onda “same krive”. U tim uvjetima, pitanje bivanja i preživljavanja za podređene je ključno. Moć, muška, fizička i ona druga koja je prati, silom prisvojena moć organiziranja društva, oblikovanja i držanja svih institucija u svojim rukama, moć koja muškarca postavlja kao standard a ženu kao ženski ljudski otklon (nedavno smo imali dobar primjer za takvo postupanje, odluku Ministarstva Uprave RH, koje je odbacilo prijedlog Zakona o udžbenicima s obrazloženjem da je pisan u ženskom rodu, jer to naime nije standard), sve to određuje i psihologiju žene i metode preživljavanja. Nazivalo se to kasnije kojekako: ženska histerija, žensko lukavstvo (obično kao nešto nisko, perfidno) ili, kako to definira građanin klase optimist, “greška u prirodi žena koje privlače nasilnici” (kad bismo obrnuli odnos i govorili o “grešci u prirodi muškaraca koje privlači da čine nasilje nad ženama”, sudeći prema statistikama o nasilju, muški rod bi ispao ogromnom, neusporedivom većinom feleričan, praktički neupotrebljiv). Što nas i danas uče o žensko-muškim odnosima? Osobito što uči Katolička crkva, koja (bi da) je osnova civilizacije? Muškarac je subjekt, žena je objekt. Jednostavnijim jezikom, žena je drugotna naspram, naravno, muškarca kao prvotnog. Da iz toga slijedi da žena treba šutjeti i trpjeti (kako riječi tako i batine), ne izazivati i ne provocirati, ne piti i ne pušiti, ne hodati okolo sama i još polugola, da ne zna vozit a još manje parkirat auto, da je najljepša kad se popne na dvadeset centimetara visoke štule (pardon, štiklje), nabije se botoksom, šuti, smije se i lupa selfije. Da je muškarac snažan a ona slaba, da je on pametan a ona glupa, da u društvu on priča a ona šuti, da da i kad joj se ne da i da pritom glumi kao da je dospjela u raj, itd. itsl. Sistemska nemoć u koju je gurnuta, rečeno je, nalaže iznalaženje metoda ili, mnogo gore, tjera doista u psihički poremećaj, sindrom poistovjećivanja iz čega veoma lako dolazi i do osjećajnog odnosa, ili zaljubljivanja u nasilnika. Upravo onako kako su se Sabinjanke zaljubile u svoje nasilnike. Jer kad si već u situaciji iz koje nema (svakako ne lakog) izlaza, neizdrživost situacije nalaže da ju se ublaži, prihvati, shvaćanje vlastitog položaja se okrene/pervertira na način da on postane prihvatljiv, još i bolje da na koncu postane i poželjan. O tome je mnogo pisano, neka čita naš prosječni građanin klase optimist, ako je moguće s razumijevanjem.

Tako odgojenoj djevojci, koju ovaj naš optimist još naziva i kozom, nabildani rmpalija s očito stanovitim ugledom u svojoj okolini, dominantni, mačo tip s kojim nema zezanja, uz kojeg ona šuti ali ne može ne vidjeti da mu se drugi dive, kojem nitko ništa ne može, ima tip veze, nije teško zamisliti da joj takav netko imponira. Ne radi se o psihologinji ili doktorici prava, kritičnoj, nezavisnoj intelektualki s naočalama i spisima u torbi, radi se o našoj domaćoj kreaciji, duh društva udahnut u tijelo prosječne dvadesetogodišnjakinje. Nasilje obično ne počinje odmah, u početku su nasilnici još ljubazni, meki, pa i kavaliri, koliko im to osobni psiho-socijalni profil omogućava; zaključit će stoga djevojka, ako je tukao one prije, mene zasigurno neće, i tako do njezine prve pogreške i šamara, i tako redom. A nakon toga, usudi se ti otići iz takve veze! Tko će je zaštititi? Naša policija, centri za socijalni rad, dragi susjedi… Vjeruje li još itko s malo mozga da te ustanove i dobri običaji još funkcioniraju, taj je jednostavno jako glup. No ništa od toga ionako nije palo na pamet optimistu, ali je zato mudro zaključio da “ima žena koje uzbuđuju takvi, kako kažu, tvrđi muškarci”, opisujući upravo te muškarce kao “životinje, sociopate, kriminalce i kretene”. Nije mu palo na pamet da bi ovdje ruku pod ruku išla fascinacija i strah, a prije i u korijenu svega društveni i uz njega veoma često sličan obiteljski odgoj koji bi ju najradije vidio (prije toga napravio) glupom, slabom, neukom, nemoćnom, izoliranom, nezaštićenom…

Pa kome onda uputiti riječi, misli, društvenu analizu, kritiku, i sve to putem medija? Oprati pod s tom glupom, jadnom, kako reče “kozom”, ili se možda upitati u kojem i kakvom to svijetu živimo, kakve su nam institucije, kakvo nam je licemjerje političara na vlasti (jer biju đuvegije po kućama i kafanama, ali biju i ministri), kakvo nam je obrazovanje, institucionalno i društveno, koje proizvodi ovakvo žensko roblje, i cijeli niz sličnih pitanja. Naš građanin klase optimist pati od neznanja i lijenosti mišljenja, a i lakše je udarit na slabe i demonstrirati svoju nadmoć. No niti se oko toga ne mora truditi, ona je ionako društveno zadata. Zato će svečano izjaviti da takav jadnik “često ne zaslužuje da ga žalimo. On je sam prizvao sudbinu koja ga je pogodila i, dođe li u priliku, ponovno će je prizvati.” Jer tu, gdje bi trebalo nastupiti mišljenje i razum, optimistička je pamet nemoćna, pa zaključuje “to kako oni vole svoje tiranske zlostavljače je nešto neobjašnjivo, onkraj razuma.”

Koješta je u našeg optimista onkraj razuma, tako mu ne pada na pamet da su i nasilnik (“životinja, sociopat, kriminalac i kreten”) i žrtva (“koza”) proizvod društva, da im uvjerenja, znanja, modele ponašanja, svjetonazor serviraju, u našem slučaju, trula, korumpirana, zločineća država, njezin sistem obrazovanja, pravosuđa i policije, napose u ovom nizu Crkva koja je preuzela mjesto kreiranja državne ideologije i jedinog nositelja svjetonazora. I dakako, mediji (novinari, pisci), koji ili bezglavo posreduju što opisani sistem nudi i nameće, očigledno i sami u skladu s tim, ili to rade cum grano salis, kritički promišljajući, pa unoseći određena znanja i spoznaje, djeluju na društvo. U oba slučaja, mediji su nezanemarivi sukreatori. Nasilnik i žrtva iz naše priče su rezultat, ružna slika ovog društva. Sad je samo pitanje tko je po društvo opasniji, musavi nasilni seoski đilkoš ili bezglavi građanin-novinar klase optimist.