Slađana Bukovac: Glas Istre – Lice i naličje udvorničkog piskaranja

 

Slikovnost: Elsa Maxwell za gablecom

Pisanje Roberta Franka evoluira. To jest, evoluira formalno: on se, naime, lišava enormne količine upitnika, odbacuje taj balast pitanja na koje nije sposoban iznaći odgovor. To jest, odbacuje ga tehnički i pravopisno, u mjeri da upitnike ne stavlja ni kad su potrebni, a decidirane točke (vidjeti naslov) postavlja i gdje treba, i gdje ne treba. Promijenio je, dakle, interperpunkciju, ali svoju ćud, to jest podilaženje vlasti loše zamaskirano u novinarstvo, kao kad bi preko tenka prebacio tri palmina lista, to promijenio nije, niti može, niti hoće. U kolumni naslovljenoj ni manje, ni više nego “Na Politehnici se trajno zagubila akademska hrabrost. I čast.”, u maniri svih kokošara nedoraslih novinarskom zanatu, najsmjeliju, i krajnje neargumentiranu, rečenicu stavlja u naslov, kao “uredničku intervenciju” (kako je urednik sam sebi, ispada da Frank-urednik na taj način “podebljava” mišljenje Franka-novinara, i u tom smislu poduzima logičan zahvat, jer je mišljenje slabašno).
Tekst je treći u seriji obračuna Roberta Franka s pulskom Politehnikom. NIje zgoreg napomenuti da je za mandata dotičnog, kada je urednikovao u “Novom listu”, pokrenuta prava medijska hajka na sveučilišnog profesora Sanjina Sorela, tako da se u Frankovom obračunu s akademskom zajednicom polako nazire nešto od istinske, i lične, frustracije. Jednako tako, njegova potreba za formuliranjem rečenica u besmisleno upitnom obliku djeluje kao nesigurnost izazvana promjenom vlasti kojoj služi: nekako mi se čini da mu je HDZ bio svjetonazorski bliži, i s njim se osjećao bolje nego s IDS-om. HDZ-ovska je i manira ličnog sudjelovanja u odstrjelu: IDS-u važan je rezultat, a ne sam postupak lova. Za takve se poslove u pravilu angažira podređeni.

Frankov tekst započinje klasičnom logičkom podvalom: uzimanjem neprovjerene informacije za istinitu. To jest, svim drugim novinarima ideja da vlast ruši dekana obrazovne institucije, a protive joj se studenti, gotovo je intuitivno dubiozna, jer teško da u povijesti postoji i jedan primjer kada se ispostavilo da je uloga vlasti u takvoj situaciji pozitivna i civilizirana, a studenti da su neobrazovana, i nedemokratska bagra. Frank, dakle, kaže: “Nakon što je revizorsko izvješće pokazalo”, a potom konstatira “niz problema i zakonskih nepravilnosti u poslovanju”. Ovako lakonski, baš kao da je pripadnik istraživačkog voda “Washington Posta”, osvrće se urednik “Glasa Istre” na izvještaj koji nitko od javnosti, ni kompletan ni djelimičan, ni otisnut ni u PDF-u, dosad nije vidio. Samo se zna ono što je o njemu rekla vlast, a Frank se ili pod a) s vlašću uvijek slaže, ili pod b) jedini je novinar koji ima uvid u javno nedostupan materijal, i zna kako se čitaju revizorski izvještaji (ako je pod be, u mnogo bi većem javnom interesu od njegovih mutnih teza sa, i bez upitnika, bilo da je u novinama podastro misterizni dokument).

Nakon što je, dakle, pregazio preko intrigantnog materijala kao krava preko ograde, Frank sebi kao pripovjednom subjektu postavlja posve retoričko pitanje, bez upitnika. On sebe, urednika i novinara “Glasa Istre” legitimno, i tako reći pred svima pita je li smjena dekana interesno motivirana, ili je razlog smjene loše upravljanje financijama Politehnike. Upitnika, dakle, nema, ali tako je i pošteno, jer Frank sebe u stvari ne pita baš ništa, sjeo je napisati još jedan tekst u obranu vlasti, a na retorička pitanja, pa bila ona i vlastita, nije mu ni na kraj pameti odgovarati. On će, doduše, očinski primijetiti da je vlast reagirala “nespretno, zakašnjelo, i prestrašeno”. Sirotica zvana IDS je, dakle, pokleknula pod spretnom mafijom iz krugova doktora elektronike, i okrutne i lopovske akademske zajednice koja, čini se, Franka nije pristala primiti pod svoje okrilje. Za razliku od vlasti koja ga, s karakternim referencama koje ima, uvijek, i svagjde, rado prima.

Veze tako Frank, u predvidljivom stilu novinara njegovog kalibra, tih tridesetak rečenica o nedužnoj vlasti, korumpiranom dekanu, “hrabrosti i časti” kojih u njegovim tekstovima nema ni u natruhama. Sve završava rječju “šteta”, jer sve bi bilo bolje da je dekan pošten koliko je poštena, i prestrašena vlast, da su novinari pošteni kao Robert Frank, da je svijet idilično mjesto, gdje se za budalaštine i bez diplome dobivaju dvocifrena primanja, i docira “akademskoj zajednici”, iz perspektive slabog pravopisa. Strahota je to za čitati.

Ova fotografija, ovaj čovjek, ovaj tekst, na to je sveden “Glas Istre”, dnevna novina za 200 000 ljudi. U jednom od najrazvijenijih dijelova Hrvatske, ovo se može vidjeti u dnevnom tisku. I ovo stranka na vlasti plaća: ovakve argumente i logiku, i ovakvu pljusku u lice svim obrazovanim ljudima. Lice Roberta Franka nije lice s tjeralice, to je lice lovca na nepoželjne glave, koje će tim strastvenije pokušati odrezati ukoliko je riječ o ljudima s biografijama znatno ozbiljnijm od njegove. Lice Roberta Franka zastrašujuća je slika moralne nakaznosti novinarstva, čije su posljedice po zajednicu nesagledive. Jer, jednako ko što je imao “mišljenje” o “Uljaniku”, i “Politehnici”, mislit će Frank, čovjek ironično označen progonjenim prezimenom, i o svemu drugom. Svi koji su na smetnju vlasti, doći će prije ili kasnije na red kod anti-Franka, persone koja je privatno vjerojatno izrazito ljubazna, i možda bližnjima poklanja rokovnike i blokiće, plaća bire i demijane.

Frank je trenutno najpoželjnija, i najužasnija slika domaćih medija. Tobožnji Frankovi posvuda su, na svakom koraku. Za njih nema nikakvih posljedica, čak ni društvene izolacije, koju su u svakom slučaju zaslužili. Posljedicama, pa čak i fizičkim napadima, izloženi su mnogi novinari koji rade vlastiti posao, žele društvo učiniti transparentnijim, boljim. Koji ne nasrću na profesore, radnike, studente.

(Glas Istre: Na Politehnici se trajno zagubila akademska hrabrost. I čast)