Nacije od kartona

Fotografija: Ivan Posavec

I treba li onda čuditi da u državi ogrezloj u mržnji i nacionalizmu, s uličnim pretorijancima i klaunom na čelu izvršne vlasti, na promociji knjige o najvećem ustaškom zlikovcu, Maksu Luburiću, bude i kolega mu po zločinu, osuđeni ratni zločinac Dario Kordić, inspirator užasnog, masovnog pokolja civila i djece u bosanskom selu Ahmići? I sve to u glavnom gradu države čiji se ustav poziva na antifašizam, a zakoni sankcioniraju širenje zločinačkih ideologija. U državi čiji omiljeni pjevac Thompson nježno tepa tome Luburiću i o Jasenovcu arlauče kao o „kući Maksovih mesara“, a šefica države za nedavnog posjeta Kanadi cijuče Thompsonovu „Lijepa li si“, pjesmuljak koji Hrvatsku širi i na dijelove Bosne.

Piše: Heni Erceg (Mladina)

Treba to vidjeti. Tu raskoš nacionalističkog kiča i državotvorne iluzije, oličene u stotinama kamenih i brončanih figura političara i vojskovođa svih fela, artista, pisaca, poeta, e da bi se doista shvatilo razmjere revizionističkog apsolutizma države čiji je suverenitet takav da joj, zbog ucjena NATO-a i Grčke, prijeti čak i promjena imena. Novo ime Sjeverna Makedonija okljaštrit će, znači, sav ogroman identitetski trud i pretvaranje glavnog grada Skopja u drastičan primjer stvaranja izmaštane nacionalne povijesti. U gipsu i knaufu. Tako taj meki i dragi narod, koji živi od prosječno tristotinjak eura mjesečno, godinama svjedoči ulaganju golemog novca u stotine i stotine nevjerojatno šaljivih figura tobožnjih nacionalnih vođa, lavova i konja, čudesno golemih zdanja uzduž Vardara, kao šizofrenog simbola ideje o stoljetnoj makedonskoj državnosti koja da je gorko nastradala baš u vrijeme Jugoslavije. Pa je taj revizionistički Diznilend upotpunjen Muzejom žrtava komunizma, ogromnom kulisom za neki film strave i užasa kojemu su bili izloženi „borci“ za makedonsku samostalnost od strane komunističkih zlotvora. Tu u memljivom prostoru makedonski nacionalisti, napravljeni od voska, groteskno vise s plafona, isplaženog jezika, s omčom oko vrata, dok se u podnožju sjaje čizme nekog strašnog komunističkog krvnika, svi rekviziti totalitarnog jugoslavenskog užasa izloženi su u jezivo mračnom ambijentu, sve kako bi režiser te nacionalističke farse postigao što mučniji efekt na posjetioce. Ili što smješniji. Za one kojima je poznata prava povijest Makedonije. Uglavnom, neodoljivo je redikulozan taj čudesni i skupi teatar zabune, groteskni stalni postav makedonske vjekovne državotvornosti, stradale najteže baš u vrijeme jugoslavenskog socijalizma.

Upravo kao i hrvatska tisućljetna državnost kojoj kraja ne bi bilo, e da nije ušla u sastav jugoslavenske diktature, pa zato, ne u tako komičnom ključu kao u Skopju, nego mnogo mračnijem, i ovdje niču novi punktovi antitotalitarizma. Uskoro će tako golemi kamenolom iznad rudnika Raša u Istri postati Memorijalni centar europskih totalitarizama, s akcentom dakako na onom najgorem, jugoslavenskom, valjda zbog teških uvjeta rada tamošnjih kopača kamena i rudara Raše izloženih totalnom jugoslavenskom mraku. Arsaland će se zvati, taj revizionistički bastard porušene industrije i ideološke magle, u kojemu će se rame uz rame izložiti totalitarne memorabilije, uniforme Hitlerjugenda i pionirske kapice, a Hrvatska će skrojiti još djeličak nove povijesti. Kao nadomjestak izgubljene sadašnjosti i svoje operetne demokracije. Neće ona nipošto lako sustići Makedoniju, količinom okamenjene lažne povijesti, ali nije da se ne trudi i svakim danom napreduje sve dublje u mrak vlastitog revizionizma, koji pak za razliku od makedonskog, ima svoje snažne reperkusije na svakodnevni život, prepun etničke mržnje i fašističkih prijetnji.

Jer mrgodna je to država čiji heroji još ne vise isplažena jezika u nekom muzeju komunizma, nego se javno glorificiraju baš u primjerenom prostoru Nacionalne biblioteke gdje publika uživa u predstavljanju knjige o „životu i djelu generala Drinjanina i hrvatskog viteza“. Svakako tipa koji je zbog svoje borbe za nacionalnu stvar nastradao od duge ruke jugoslavenskih krvnika u Madridu gdje je pobjegao nakon sloma fašizma. Eh da, samo ovdje je riječ upravo o hrvatskoj specifičnosti, o tome da se otvoreno veliča zapovjednik konclogora Jasenovac, Maks Luburić, ustaški ubojica koji je klao na svom putu od Sarajeva do Podravine i posebno uživao u ubijanju jasenovačkih zatočenika. I treba li onda čuditi da u državi ogrezloj u mržnji i nacionalizmu, s uličnim pretorijancima i klaunom na čelu izvršne vlasti, na promociji knjige o najvećem ustaškom zlikovcu, Maksu Luburiću, bude i kolega mu po zločinu, osuđeni ratni zločinac Dario Kordić, inspirator užasnog, masovnog pokolja civila i djece u bosanskom selu Ahmići? I sve to u glavnom gradu države čiji se ustav poziva na antifašizam, a zakoni sankcioniraju širenje zločinačkih ideologija. U državi čiji omiljeni pjevac Thompson nježno tepa tome Luburiću i o Jasenovcu arlauče kao o „kući Maksovih mesara“, a šefica države za nedavnog posjeta Kanadi cijuče Thompsonovu „Lijepa li si“, pjesmuljak koji Hrvatsku širi i na dijelove Bosne.

Vicente Perez Garcia, identitet kojega je Luburiću podario Francov režim, pokopan je u Valenciji, ali bi ga se socijalistička španjolska vlada, u sklopu zakona koji predviđa konačni raskid s režimom dikatora Franca, sada htjela rješiti, kao i vođe NDH, Ante Pavelića. I treba li sumnjati da će kosti krvnika ova Hrvatska, ako do toga dođe, rado prihvatiti? I zašto ne, ako je od ustašije prestravljeni klaun na vlasti upravo dao zeleno svjetlo za gradnju spomenika Gojku Šušku, Tuđmanovu ministru obrane, ratnom zločincu prema čijim je zamislima Hrvatska komadala Bosnu. Utoliko se makedonski primjer gipsane glorifikacije državotvornosti nadaje tek kao komični cartoon u odnosu na raspojasani hrvatski nacionalizam. Totalitaran u nepristojno visokoj dozi zajedništva podanika i vlasti.

 

Oglasi