Domagoj Margetić: Zašto me žele ubiti?

Jedan od mojih zadataka bilo je sklanjanje tajnog, osobnog kabineta Ivana Krajačića Steve, na sigurno iz jedne vile u vlasništvu poduzeća koje je nekad bilo u sastavu bivšeg Agrokombinata Zagreb. Kako je to poduzeće u tom trenutku išlo u privatizaciju, bio sam poslan kao voditelj grupe koja je trebala jedan kabinet i sav sadržaj sobe – spremiti na sigurno. Kad smo došli i tu vilu četrdesetak kilometara od Zagreba, dočekao nas je izvjesni Dragec, domar zgrade i čuvar Stevinog tajnog kabineta, koji mi je ispričao kako od Krajačićeve smrti u kabinetu ništa nije dirano. Nalazile su se u tom kabinetu bilješke, razni dokumenti, zapisnici, dnevnici, podaci o raznim sastancima, dogovorima, susretima, ukupno desetak tisuća stranica raznih dokumenata i namještaj.

Tlačenje para-obavještajna podzemlja na mene kao istraživačkog novinara kulminirali su nedavno pritiscima na moju suprugu Izabelu. Stalnim uvjeravanjem u izmišljene priče o mojoj prošlosti, uspjeli su je uvjeriti da, bez da smo sjeli i razgovarali, zatraži razvod i prekine sa mnom svaku komunikaciju. To nije neuobičajena praksa zlih agentura kad se bave medijskim ličnostima. Apsurd je i u tome kako se prije tog uplitanja špijun u naš život moja supruga i ja nismo niti jednom posvađali niti imali ikakav međusobni nesporazum.

Nakon neuspjelog pokušaja ubojstva prije četiri godine, stalnih prijetnji i fizičkih napada na mene u Zagrebu, svakodnevnih prijetećih poruka, mejlova, poziva, poruka na društvenim mrežama, sada se špijunsko podzemlje uhvatilo toga da na perfidan, pokvaren i prljavij način uništi moj privatni život i obitelj. Očito je kako su u tome na žalost i uspjeli.

Jedan moj dugogodišnji poznanik, još iz vremena devedesetih godina, inače vrlo dobro upućen u odnose unutar HDZ-a u Bosni i Hercegovini, u pisanoj prepisci vrlo mi je detaljno objasnio kako iza ovih najnovijih pritisaka stoji posredno ili neposredno HDZ BiH kao i HDZ iz Hrvatske, te osobno Dragan Čović. Njima je interes ušutkati me iz više razloga.

U zadnjem razgovoru, moja mi je supruga Bela jasno rekla kako vjeruje svim tim pričama o mojoj prošlosti koje je čula sa više strana. Uvjerili su je da sam je oženio isključivo zbog toga da dobijem državljanstvo Bosne i Hercegovine, pa sad ona zbog toga traži razvod.

Budući da sam godinama izložen svakojakim diskreditacijama, lažima i progonima i da ne želim biti žrtva para-obavještajna aparata jedini način da se obranim jest da javno iznesem svoju priču. Ona se u dobrom dijelu odnosi na visoko-profilnu korupciju i organizirani, politički kriminal.

Početak 1990-ih godina zatekao me na mjestu predsjednika Sindikata srednjoškolaca Hrvatske, društvene organizacije formirane tada u okviru ondašnjeg Socijalističkog saveza, pa sam sa delegacijom naše organizacije sudjelovao među onima koji su u tom trenutku trebali dati glas da se unutar Socijalističkog saveza kao političke organizacije registriraju i HSLS i HDZ, kao prve dvije stranke registrirane uz tadašnji SKH-SDP. Nakon toga, obzirom na moj obiteljski “background”, djeda Antuna koji je bio antifašistički borac nagrađen Ordenom zasluga za narod, te drugi dio obitelji, onaj jevrejski, koji su upisani kao žrtve Holokausta kako u bazi podataka Židovske općine Zagreb, tako i u Jevrejskom istorijskom muzeju u Beogradu, ali i Centru Yad Vashem u Jeruzalemu, Josip Manolić koji je tada htio formirati snažnu lijevu struju HDZ-a, kao balans proustaškoj emigraciji i Šuškovim kadrovima, doveo me u HDZ, gdje sam obnašao u tom trenutku više dužnosti, da bi nakon 1992. godine pripadao odabranom krugu savjetnika Franje Tuđmana.

Bio je to “pedigre” kakav je i samom Tuđmanu trebao unutar stranačkih struktura, da bi pred međunarodnom zajednicom pokazao da se ne radi o “prosutaškoj stranci” i da nisu u pitanju nikakvi genocidni Hrvati. No, usprkos tom usponu u tranzicijskoj hijerarhiji, vrlo brzo mi je kao mladom čovjeku bilo jasno i što se događa. Tko što radi, tko ima kakve planove, i u konačnici, kakva je stvarna Tuđmanova vizija Hrvatske i vizija njegovih bliskih suradnika, kako onih iz desne, Šuškove struje HDZ-a, tako i onih iz tehnomenadžerske struje.

Iako se radi o dvije suprotstavljene linije HDZ-a, oni nikad nisu bili u stvarnom sukobu, jer su se još sredinom 1991. godine dogovorili oko podjele plijena, imovine, poduzeća, novca, interesa, direktorskih, kao i dužnosničkih mjesta. Desnoj struji je najvećim dijelom pripalo obavještajno podzemlje, vojska, tajne službe, podzemlje, organizirani kriminal, međunarodni šverce nafte, cigareta, droge, oružja, ljudi i koječega. Oni su se prihvatili rata, kriminala, zločina i pljačke kao najprofitabilnije tranzicijske djelatnosti. S druge strane tehnomenadžeri su se prihvatili pretvorbe i privatizacije, dakle ekonomije što im se u tom trenutku činilo dugoročno najisplativije.

Lijeva struja HDZ-a kojoj sam pripadao, bila je ukratko – nigdje. Kad sam jednom prilikom Joži Manoliću, negdje u zimi 1992. godine rekao da ću napustiti HDZ, jer moralno i etički ne mogu podnijeti da služimo kao maska za organizirani kriminal, pljačku, korupciju i zločine, Manolić mi je rekao – “Sve znam, no i ako odeš to će se nastaviti, a tvoj protest sad nitko ne bi zabilježio. A ako ostaneš ako spasimo i jednog čovjeka, ako barem jednom čovjeku pomognemo, ako dokumentiramo barem dio pljačke i svega, učinili smo puno. Puno više nego da se povučemo. I još k tome ostajemo svjedoci svega. Svjedoci vremena”. Nakon višednevna razmišljanja zaključio sam kako je Joža u pravu. Hapšenja i ubijanja su već počela, a mi smo imali organiziranu malu skupinu ljudi koja je izvlačila ljude iz ilegalnih zatvora i pritvora, te smo ih prevozili iz Hrvatske na sigurno, s lažnim identitetima i dokumentima, kako bi se mogli vratiti kućama i obiteljima. Koliko se mogu sjetiti spasili smo petstotinjak ljudi u vremenu od 1991. do 1995. godine. Radilo se uglavnom o osobama srpske narodnosti, ali ponekad i onima hrvatske ili bošnjačke, koji su se iz nekog razloga našli na udaru paralelnog sistema vlasti koji je kontroliran direktno iz HDZ-ove središnjice.

Jedan od zanimljivijih zadataka koje smo obavili, bilo je sklanjanje tajnog, osobnog kabineta Ivana Krajačića Steve, na sigurno iz jedne vile u vlasništvu poduzeća koje je nekad bilo u sastavu bivšeg Agrokombinata Zagreb. Kako je to poduzeće u tom trenutku išlo u privatizaciju, bio sam poslan kao voditelj grupe koja je trebala jedan kabinet i sav sadržaj sobe – spremiti na sigurno. Kad smo došli i tu vilu četrdesetak kilometara od Zagreba, dočekao nas je izvjesni Dragec, domar zgrade i čuvar Stevinog tajnog kabineta, koji mi je ispričao kako od Krajačićeve smrti u kabinetu ništa nije dirano. Nalazile su se u tom kabinetu bilješke, razni dokumenti, zapisnici, dnevnici, podaci o raznim sastancima, dogovorima, susretima, ukupno desetak tisuća stranica raznih dokumenata i namještaj.

Kad sam tražio jasnu direktivu što da napravim s ovim stvarima, rečeno mi je da ih hitno sklonim negdje na sigurno pa ćemo ih naknadno premjestiti. Krajačićev sam kabinet sklonio na sigurno, ali mi više nikad nitko nije rekao gdje i kad da ga premjestimo, pa je sva ova dokumentacija i namještaj i danas na sigurnom, neuništena i pod kontrolom, da tako kažem. To HDZ-ova infrastruktura jako dobro zna, pa dijelom i zbog toga na mene godinama vrši pritisak. Dio ove dokumentacije pripremio sam za objavu u novoj knjizi koju ću, ako poživim, dovršiti do kraja ove godine.

Danas ne žalim što sam ostao na svojim dužnostima u tom teškom vremenu. Pomogli smo kome smo mogli, spasili smo više života i postali svjedoci jednog vremena, također i svjedocima organiziranog i smišljena zločina režima – Tuđmanova režima

S vremenom sam bio raspoređen u posebnu operativnu grupu koja je djelovala u tajnosti pripojena Uredu Predsjednika pod direktnim ingerencijom samog Tuđmana. Tu sam neposredno sudjelovao u određenim aktivnostima pa zato mogu svjedočiti o stvarnoj agendi HDZ-ove, odnosno Tuđmanove vlasti. Vodio sam bilješke, sakupljao arhivu, sakrivao dokumente i dokaze i bilježio sve u svojim dnevnicima kako bih mogao kasnije te dokaze koristiti za razotkrivanje istine o onomu što danas nazivamo Tuđmanizmom. Za razliku od mnogih koji danas tvrde kako su bili protiv kriminala, korupcije i zločina unutar tadašnjih HDZ-ovih struktura, koristio sam svaki trenutak i svaku priliku da kako unutar HDZ-a, tako i samom Tuđmanu uvijek očitujem prigovore zbog svega onog što su radili.

Cijelo sam vrijeme bio u direktnom sukobu s obje ove struje unutar HDZ-a, a sve je kulminiralo dominacijom Šuškove struje oko politike prema susjednoj BiH. Prije i nakon operacije “Oluja” postalo je jasno da je kriminalna, ratno-profiterska i zločinačka struja u HDZ-u preuzela apsolutnu vlast i kontrolu i da naše sudjelovanje u tome nema više nikakvog smisla. Pomogli smo kome smo pomogli, sačuvali dokaze koje smo sačuvali, sad je vrijeme za odlazak. Bio sam odlučan u tome da mojim odlaskom iz HDZ-a započne nekako i odlazak HDZ-a s vlasti.

Naime, 20. travnja 1996. godine, u jutarnjim satima (ako se dobro sjećam bila je subota), Tuđman me pozvao na sastanak u svom kabinetu u kojem smo razgovarali o organiziranom kriminalu i korupciji u vrhu HDZ-a, s posebnim osvrtom na pojedine bivše i tadašnjeg premijera, na pojedine ministre, visoke političke dužnosnike, uprave banaka i pojedinih velikih državnih poduzeća, kao što su HEP i INA. Prezentirao sam Tuđmanu neke prikupljene dokaze o tome na koji način funkcionira korupcijska hobotnica u vrhu njegove vlasti. Rekao sam mu da ću, ukoliko ne dozvoli da se ozbiljnije pozabavimo istragom određenih slučajeva, sa svim informacijama koje imam izaći u javnost. Tuđman se tad uhvatio za mamac i pristao da se u roku od godinu dana, dakle od početka svibnja 1996. pa do početka svibnja 1997. provede istraga o organiziranom kriminalu, korupciji i zločinima u HDZ-ovoj vlasti, te o paralelnom HDZ-ovom sistemu vlasti koji je zapravo bio glavna logistika kriminalu i ratnim zločinima. Dogovorili smo se da se izvještaj priprema u tišini. Na tom projektu radio sam pod krinkom boravka u Istri u vojnoj službi, za koju nitko zapravo nije nikad znao niti je mogao pitati kako sam tamo završio, tko me poslao, kakav je smisao mojeg boravka, itd. tamo,Vrhu HDZ-a to je ostavilo dobar dojam – da sam sklonjen i da neću više raditi probleme.

Prema dogovoru, početkom svibnja 1997. godine obavijestio sam Tuđmana kako je zadatak izvršen i kako je izvještaj u cijelosti pripremljen zajedno s popratnom dokumentacijom. Tuđman me pozvao da mu prezentiram izvještaj, pa sam to i učinio. Krajem svibnja te godine poslao me “da odmorim malo od cijelog posla”, što sam i prihvatio. Međutim, kad me u lipnju 1997. godine pozvao na sastanak, umjesto da se cijela dokumentacija preda nadležnim državnim institucijama, Tuđman mi je za šutnju i da se sklonim u tišini, ponudio mjesto u diplomaciji, što sam odbio. Nekoliko dana kasnije, ponudio mi je odlazak u mirovinu kao opciju trajnog i sigurnog egzistencijalnog zbrinjavanja, ali sam i tu njegovu ponudu odbio. Krajem lipnja u tišini sam smijenjen sa svih dužnosti, koje sam što javno što ne-javno obnašao, i bio sam prisiljen potpisati dokument koji me obvezivao na dvadeset i petogodišnje čuvanje državne, vojne i službene tajne. Time je proglašeno gotovo sve što sam znao kao tadašnji dužnosnik.

Kad sam u lipnju 1997. godine smijenjen, preko jednog katoličkog svećenika, inače poznatog kao ljevičara i velikog opozicionara HDZ-u, u kojem su se podrumu održavali ekumenski susreti s pravoslavnim vjernicima i drugima svih ratnih godina, Franje Juraka, tada župnika Župe Svetog Marka Križevčanina u Zagrebu, upozoren sam kako mi se sprema fizička likvidacija. U HDZ, a prije svega Pašalić i Šuškova struja smatrali su da sam “opasan svjedok u čiju šutnju ne treba imati povjerenja”. Jurak je, inače, bio ispovjednik jednog tadašnjeg moćnog HDZ-ovog ministra, također pripadnika tzv. “hercegovačke struje”, koji je o planu moje likvidacije ipak odlučio govoriti u tajnosti tijekom ispovijedi (ali ne kao dio ispovijedi) i tako informirati svog župnika. Napravio je to obzirom da je znao da smo Jurak i ja prijatelji, te kako smo kroz duži vremenski period surađivali u pomaganju i skrivanju određenih ljudi i bili u nekim drugim za to vrijeme izuzetno subverzivnim akcijama, u kojima mnogi tadašnji “ljevičari”, koji se danas busaju u prsa onim što su navodno radili devedesetih, nisu imali hrabrosti sudjelovati.

Sigurno će te ubiti”, rekao mi je tada Jurak, koji me zbog informacija o pripremi moje likvidacije koje mu je otkrio jedan od moćnijih HDZ-ovih ministara, sakrio kod sebe u župni stan u bočnom dijelu crkve. Sljedeće vrijeme proveo sam skrivajući se u Jurakovoj župnoj biblioteci, gdje sam i spavao. Tad sam napisao prvo otvoreno pismo Franji Tuđmanu, o korupciji, organiziranom kriminalu, zločinima, tajkunima, pretvorbi i privatizaciji, te ministrima i premijerima, kao i drugim HDZ-ovim stranačkim i državnim dužnosnicima. No kad sam iz Jurakovog skloništa pismo poslao medijima u Hrvatskoj, nitko ga nije smio objaviti, čak niti Pukanićev Nacional ili Jutarnji list koji su se tada nastojali plasirati i predstavljati kao anti-hadzovski mediji. No, moje pismo Tuđmanu s detaljima o kriminalu za njih je bilo previše, bila je to crta koju ti mediji i njihovi urednici očito nisu smjeli prijeći. Više se ne sjećam točno kako je cijeli materijal došao do Drage Pilsela, tada novinara Novog lista, nisam više siguran je li mu informaciju o tome dostavio sam Franjo Jurak, jer su se poznavali, ili netko drugi. U svakom slučaju Pilsel se najavio u posjetu meni kod Juraka, i u Franjinoj župnoj blagovaonici za velikim četvrtastim stolom, oko kojeg je u vrijeme ručka stalo i po dvadesetak ljudi, Drago i ja smo se prvi put sastali i ja sam mu ispričao dio svoje priče.

Nakon nekoliko razgovora i posjeta mjestu gdje sam držao dio osobne arhive i dokaza, gdje smo Pilsel i ja otišli zajedno po određene dokumente, Novi list je objavio i moje pismo i Pilselov intervju sa mnom, na duplerici 2. srpnja 1997. godine, pod naslovom – “Gospodine predsjedniče slušate korumpirane savjetnike i ministre”. U HDZ-u, Vladi i Uredu Predsjednika nastala je panika. Znam pouzdano da je pokojni Veljko Vičević, tadašnji glavni urednik riječkog Novog lista, bio pod velikim pritiskom, ali je u više navrata objavio nastavke mojeg pisma, kao i određene dokaze, zbog čega su u HDZ-u pobjesnili, protiv mene je tužbe i kaznene prijave podnijela cijela HDZ-ova Vlada, a moj progon je naredio osobno Tuđman. “Dano je zeleno svjetlo za tvoju likvidaciju”, tad me upozorio Jurak i rekao mi kako moramo raditi na tome da što sigurnije pobjegnem iz zemlje, što sam i učinio u dogovoru s ambasadom jedne europske države, te uz Jurakovu pomoć i lažne dokumente koje sam dobio preko veza u policiji. Jurak me ispratio do Ljubljane, a iz Ljubljane sam nastavio prema državi koja mi je odlučila tada garantirati sigurnost. Mislio sam da tu moji problemi prestaju. Ispostavilo se da su tek počinjali. Naime, kako sam ja nastavio davati izjave o mojim saznanjima u vrijeme kad sam obnašao različite dužnosti, Tuđmanov se režim odlučio za kontra mjere, za koje ja nisam znao godinama nakon što sam se vratio u Hrvatsku.

Naime, moja je majka već tada bila ucijenjena kreditima, pa su joj osigurali radno mjesto u Glumina banci, gdje je bila jedna od glavnih osoba u vrijeme najvećeg HDZ-ovog kriminala preko te banke i njezine povezanosti s Dubrovačkom bankom, jer je sve poslove Glumine i Dubrovačke vodila upravo ona. Za to je dobivala veliki novac, a omogućeno joj je da joj se ne sjeda ovrhama zbog neplaćenih kredita. Nakon izbijanja Afere Dubrovačka, pa afere Glumina, moja je majka bila dodatno ucijenjena pa je pristala na suradnju sa HDZ-ovim podzemljem, kako bi se mene kompromitiralo.

Detalje svega toga saznao sam tek po povratku u Hrvatsku i nisam mogao vjerovati. Naime, po povratku u Hrvatsku shvatio sam da – ne postojim. Ma koliko vam svima čudno izgledalo upravo to. Nisam postojao. Izbrisan sam iz svih evidencija, izbrisan je moj staž, moji dokumenti, moje stručna sprema, ništa od mene, ili da tako kažem nikakav ja iz devedesetih godina više nije postojao. Mislio sam da će se to moći riješiti nekakvom tužbom ili nečim, pogotovo ako moja majka bude svjedočila, i tada sam shvatio kako je u svemu tome, u mojem brisanju sudjelovala i moja majka. Više jednostavno nisam mogao vratiti moj život, i cijeli se taj kaos nastavljao i u godinama koje su dolazile. Brisani su mi dokumenti, brisana prebivališta, uvijek su nalazili “provjerene” i “vjerodostojne” svjedoke kako ja ne postojim i kako je moj život jedna velika laž, ali su u toj laži uz pomoć majke i drugih uspjeli montirati nekoliko sudskih postupaka u kojima sam godinama morao dokazivati kako nisam kriv za ono što mi se stavljalo na teret, što je na kraju i sudski utvrđeno. Primjerice fantomska priča o ribnjacima u Crnoj Mlaki, za koju danas postoji pravomoćna sudska presuda da je bila smišljena kleveta kako bi me diskreditirali kao novinara, obzirom da sam se od jeseni 1997. godine posvetio novinarskom istraživačkom radu i u novinarstvu ostao u kontinuitetu do danas.

S druge strane, moja majka i sestra su i nakon toga višekratno pokušavale u dogovoru s HDZ-ovim podzemljem i određenim tajkunima, proglasiti me ludim, doslovno. Tijekom mojeg boravka u zatvoru otvoreno su vrbovale moje prijatelje koji su trebali svjedočiti njima u prilog, a sve kako bi se one mogle upisati na vlasništvo nad kućom u zagrebačkim Šestinama. Moja je majka zauzvrat na kraju preko jednog zagrebačkog tajkuna dobila iznos od stotinu tisuća eura čime joj je podmirena ovrha nad kućom, a sestra je dobila radno mjesto u državnom poduzeću, za koje nije imala potrebnu stručnu spremu i kvalifikacije. Trebala joj je i sigurnosna provjera koju je tada odobravao šef SOA-e Tomislav Karamarko. Pogađate, Karamarko joj je odobrio sigurnosnu provjeru.

Činjenica je da su, kad god je HDZ-u trebalo da me diskreditira, kako bi njihovi dosjei i priče o meni zvučali realnije, za potvrdu tih verzija mojeg života angažirali majku i sestru koje su im sve potvrđivale. Ovih dana upravo su njih dvije mojoj supruzi pričale pravu verziju mojeg života, a kad me supruga tražila dokaze da to nije tako, šutio sam jer od tuge i bola nisam znao što da kažem. Ja jednostavno, nemam dokaze tko sam. Onaj ja je jednostavno izbrisan i ništa od toga ne mogu dokazati i dokumentirati. Svu moju najintimniju arhivu pokrale su nepoznate osobe uz pomoć majke i sestre, dok su praktički cijeli moj prošli život i dokaze o njemu krivotvorili također uz njihovu pomoć.

Veliku sam vć sam cijenu otpora Tuđmanizmu i HDZ-ovim zločinima platio od devedesetih do danas. Ne znam uopće kako bi sebe nazvao. Ispada da sve što znam o sebi nije istina i da sam ja sve u svemu jedan lažni čovjek, kojeg malo ima, malo nema, kako već kome treba, i čiju su biografiju i prošlost napisali oni koji kad ga nisu uspjeli ubiti, onda su ga jednostavno izbrisali. Ja sam izbrisani čovjek. Prošli čovjek. Lažni čovjek. Zabranjeni čovjek. Samo zato što sam s jedne strane znao i znam i čuvam dokaze o onom što znam iz devedesetih godina, a što uvjeren sam jednog dana može poslužiti za rušenje temelja ovakve države. I s druge strane, zato što sam u svojem novinarskom radu zadnjih dvadeset godina razotkrio najveće afere i zločine HDZ-ove hijerarhije zla u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Samo ono što ukratko mogu nabrojati o mojim istraživanjima pamentim će ljudima objasniti zašto me treba diskreditirati i zašto su HDZ-ovci i njihovo podzemlje spremni na sve ovo da me ušutkaju.

Kao autor ili koautor objavio sam četrnaest knjiga, od kojih su najpoznatije “Tko je opljačkao Hrvatsku?” (Zagreb, 2003. godine, ISBN 9539696607); “Bankarska mafija” (Zagreb, 2008. godine, ISBN 9789539696670); “Slučaj Pukanić: Ubojstvo s potpisom države” (Zagreb, 2011. godine, ISBN 9789539696694), “Operacija Durres: Kosovo i Novi balkanski poredak” (Beograd, 2013. godine, ISBN 978-86-908595-4-2), te “Karamarko – Najmoćniji među najkorumpiranijima” (Zagreb, 2015.). Za objavu sam pripremio knjigu “Krvave balkanske milijarde”, koja sadrži moje dugogodišnje istraživanje o tajnim tokovima novca, te organiziranom kriminalu i korupciji i pozadini rata na Balkanu krajem dvadesetog stoljeća.

Domaćoj, regionalnoj i međunarodnoj javnosti ostao sam poznat po razotkrivanju i višegodišnjem istraživanju Afere Hypo, koju mnogi smatraju najvećom bankarskom aferom u Europi nakon Drugog svjetskog rata.

Od važnijih slučajeva koje sam istraživao i o kojima sam pisao mogu izdvojiti: Slučaj Enron (1998. – 2003.); istraživanje o tzv. “Gregurićevom klanu” (od 2000. do 2010.); objavio strogo povjerljive ugovore hrvatske Vlade i MMF-a 2002. godine; prvi objavio tzv. “Dosje Villach” o tajnim računima hrvatske Vlade u Austriji (2003.); objavio i istražio tajni dosje o propasti “Istarske banke (2003.); razotkrio kriminal u Hrvatskoj poštanskoj banci i malverzacije Vlade preko te državne banke (2003. – 2007.); među prvima istraživao povezanost duhanske industrije i mafije u Hrvatskoj, te objavio tajne dokumente o vezama TDR-a s kriminalnim podzemljem i međunarodnim krijumčarenjem cigareta (2003. – 2011.); objavio i tajne dokumente o Vladinoj prodaji Dubrovačke banke (2003. – 2007.); istraživao i razotkrio ratne zločine protiv srpskih civila u Sisku 1992. i 1992. godine, o čemu sam svjedočio i pred srbijanskim Tužiteljstvom za ratne zločine u Beogradu, a zbog čega me bivši ministar unutarnjih poslova Hrvatske Tomislav Karamarko teretio za odaju državne tajne i špijunažu protiv Hrvatske; prvi objavio tzv. “Damjanovićevu predstavku” o kriminalu i korupciji u MUP-u RH (2003.); istraživao i razotkrio veze mafije, INA-e i međunarodnog šverca nafte preko Hrvatske (2003. – 2005.); objavio tajne dokumente o švercu sirijske i iračke nafte preko INA-e (2004.); istraživao tajne račune Ministarstva financija Republike Hrvatske (2004. – 2008.); istraživao i razotkrio Aferu Zagrebačka banka o nezakonitoj pretvorbi i privatizaciji Zagrebačke banke (2003. – 2010.); prvi objavio dokument tajnog sporazuma Radovana Karadžića i Richarda Holbrookea za kojeg su mnogi tvrdili da ne postoji (2005. – 2007.); od 2005. do 2010. godine istraživao i objavio feljton o pozadini ubojstva srbijanskog premijera Zorana Đinđića; prvi istraživao i pisao o ratnim zločinima hrvatskih oružanih snaga nad civilima u Mrkonjić Gradu (2005. – 2012.); istraživao i objavio dokumente o pranju novca preko tajnih računa kod Privredne banke Zagreb (2005. – 2010.); istraživao i objavio dokumente o nezakonitoj pretvorbi i privatizaciji duhanske industrije u Hrvatskoj, prije svega TDR-a i TDZ-a (2005. – 2010.); prvi objavio tajne dokumente Hrvatske narodne banke o procesu sanacije banaka u Hrvatskoj (2007.); objavio videosvjedočenje svjedoka koji je za generala Ivana Čermaka sudjelovao u međunarodnom krijumčarenju kokaina (2007.); prvi objavio tajni dokument Hrvatske narodne banke o privatizaciji banaka u Hrvatskoj (2007.); istraživao i razotkrio Slučaj NAMA (2008.); istraživao i objavio istraživanje o ratnim zločinima hrvatskih oružanih snaga u Bosanskom Brodu i Sijekovcu (2008. – 2011.); istraživao i objavio feljton o aktivnostima međunarodnog kriminalnog klana Osmani (2008. – 2012.); prvi objavio tajne dokumente o međunarodnom krijumčarenju nuklearnih materijala i oružja preko Hrvatske 1990.-ih godina (2008.); istraživao i razotkrio Slučaj Geotehnika, nakon čega je bivši šef Ureda Predsjednika Republike procesuiran zbog korupcije (2008. – 2011.); istraživao i objavio dokumente o tajnim zajedničkim financijskim operacijama Tuđmana i Miloševića tijekom 1990.-ih (2008.); prvi istraživao i pisao o korupciji i organiziranom kriminalu u Carinskoj upravi Ministarstva financija RH (2009. – 2011.); razotkrio sukob interesa ministra pravosuđa (2009.); prvi je objavio tajne transkripte sms poruka ubijenog Ive Pukanića (2010.); istraživao i prvi objavio detalje o Aferi HAC, o korupciji i kriminalu u Hrvatskim autocestama (2010.); sudjelovao u istraživačkom projektu o sukobu interesa i korupciji bivšeg ministra unutarnjih poslova Tomislava Karamarka i projektu “Latinice” na tu temu sa uglednim istraživačkim novinarom Denisom Latinom (2011.); istraživao i pisao o Aferi Hrvatska pošta (2011. i 2012.); sudionik je inicijative za donošenje Zakona o zaštiti prijavljivača korupcije i kriminala, a koju je na sastanku 20.3.2012. godine podržao i predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović; razotkrio je kriminal i korupciju u Slučaju Dodik – Hypo (2012. – 2013.). Istraživao sam i kriminal i korupciju u Agrokoru, te pozadinu projekta LNG terminala u Hrvatskoj i informacije o poveznosti tog projekta i novih balkanskih energetskih strategija s balkanskim kriminalnim podzemljem, o čemu sam od svibnja do kolovoza 2018. godine pripremio veliko istraživanje za slovačke medije. Sredinom 2018. godine, slovački su mediji upravo tragom mojih istraživanja došli na trag mogućih naručitelja i izvršitelja ubojstva istraživačkog novinara Jana Kuciaka u Slovačkoj, nakon čega sam uključen i u istraživanje pozadine ovog ubojstva, te sam razotkrio balkanski trag naručitelja i organizatora likvidacije slovačkog kolege, a pojedini slovački parlamentarci su na temelju mojeg istraživanja u slovačkom parlamentu zatražili i parlamentarnu istragu cijelog slučaja. O svojim saznanjima dao sam veliki intervju slovačkim medijima, u kojem sam razotkrio pozadinu balkanskog traga mogućih naručitelja i organizatora ubojstva slovačkog kolege Kuciaka.

U međunarodnim krugovima poznat sam i po dugogodišnjem istraživanju tajne zbirke umjetnina Ante Topića Mimare, te umjetnina i izložaka koji se nalaze u Muzeju za umjetnost i obrt, kao i privatnoj zbirci Turić u Imotskom. Za njih se utvrdilo kako sadrže više umjetnina koje bi po porijeklu mogle biti dijelovi tzv. Goeringove nacističke zbirke umjetnina koje su nacisti opljačkali žrtvama Holokausta. Istraživanje sam prije petnaestak godina započeo s Ljubom Rubenom Weissom, pokojnim predsjednikom Židovske općine Virovitica i odvjetnikom i prijateljem Ozrenom Tatarcem, da bi nakon Weissove smrti, Tatarac i ja nastavili ovaj zajednički istraživački rad. Početkom 2018. godine, za ovo istraživanje doživio sam i veliko priznanje, kad je Wesley A. Fisher, direktor istraživanja u Conference on Jewish Material Claims Against Germany and World Jewish Restitution Organization, Head of Claims Conference-WJRO Looted Art and Cultural Property Initiative, obavijestio mojeg odvjetnika kako je na temelju novinarskog istraživanja pronađeno nešto umjetnina u fundusima pojedinih muzeja i zbirki u Hrvatskoj, među kojima se nalaze i Mimara, Muzej za umjetnost i obrt i Zbirka Turić.

Zbog svojeg novinarskog rada, više od pet stotina puta sam privođen na razne obavjesne razgovore i policijska ispitivanja, devet puta zatvaran, a protiv mene je vođeno čak četrdesetak različitih sudskih postupaka zbog pisanja. Sedam sam puta bio kazneno prijavljen zbog odaje državne i vojne tajne. Nikad nisam osuđen za klevetu. A 2010. godine su mi po nalogu Ministarstva unutarnjih poslova oduzeti svi osobni dokumenti, bez ijedna valjanog sudskog naloga kako bi mi se onemogućio novinarski rad. Osobna iskaznica i putovnica vraćeni su mi tek u travnju 2013. godine na traženje Europskog parlamenta neposredno prije svjedočenja u Bruxellesu o Aferi Hypo.

U prosincu 2016. godine, austrijska javna televizija ORF prikazala je jednosatni dokumentarni film o mojem istraživanju Afere Hypo “Hypotopia”, nakon čega su u Austriji obnovljene neke istrage u ovom slučaju.

Zbog otkrivanja traga prljavog novca opljačkanog iz zemalja na Balkanu, te oprana kroz kreditne plasmane Hypo Grupe, Hypo Alpe Adria Bank d.d. Zagreb pokrenula je 2010. godine kazneni postupak protiv mene, te su me kaznenom prijavom teretili za kazneno djelo odaje bankarske, odnosno poslovne tajne. U postupku je Hypo banka službenim podneskom Općinskom kaznenom sudu u Zagrebu priznala kako je objavljeno istraživanje “istinito i točno”, ali su tvrdili kako sam objavom dokumenata o kriminalu u Hypo Grupi objavio – bankarsku tajnu. Sudski postupak vođen je do 2013. godine, kada sam pravomoćno oslobođen krivnje, a optužnica Hypo banke odbačena je, što je svojevrstan presedan u hrvatskom pravosuđu.

Od 2006. do 2011. godine radio sam kao glavni urednik istraživačkog novinarskog portala Necenzurirano.com. Portal je ugašen pod pritiscima HDZ-ove Vlade, ali sam 2016. godine pokrenuo novi format Necenzurirano kao istraživačkog televizijskog magazina. Do sad je emitirano više od stotinu istraživačkih emisija, koncipiranih kao jednosatni dokumentarci o slučajevima organiziranog kriminala i korupcije.

U svojim novinarskim i antikorupcijskim istraživanjima blisko sam surađivao s poznatim borcem protiv korupcije u Srbiji, Vericom Barać, bivšom predsjednicom Savjeta za borbu protiv korupcije Vlade Srbije. Barać i ja smo godinama zajedno istraživali tokove tzv. “ciparskih para”, odnosno trasnfere novca s tranzicijskog i ratnog Balkana preko ciparskih i drugih tajnih računa. S Vericom Barać sam istraživao i kriminal i korupciju u privatizaciji poljoprivrednih zadruga i poljoprivredna zemljišta u Vojvodini i Srbiji, a nakon objave mojih istraživanja, pred državnim institucijama u Srbiji poništeni su postupci privatizacije u tim slučajevima, a dijelovi poljoprivredna zemljišta vraćeni su izvornim zadrugarima.

Na poziv Europskog parlamenta dana 23. travnja 2013. godine, pred članovima Specijalnog antikorupcijskog odbora Europskog parlamenta, održao sam prezentaciju svojeg višegodišnjeg istraživanja organiziranog kriminala, pranja novca i korupcije u slučaju Afere Hypo, nakon čega mi je Sonia Alfano, predsjednica Specijalnog antikorupcijskog odbora Europskog parlamenta zahvalila posebnim pismom referenci i zahvale, a moja su istraživanja i analize postale dijelom zaključaka ovog odbora koji su kasnije u obliku Izvještaja postali osnova za promjenu europske regulative u pogledu sprečavanja masovnih poreznih utaja, sprečavanja skrivanja novca u poreznim oazama, te pranja novca, kao i dokidanja dotadašnje prakse tajnih i skrbničkih računa u europskim bankama.

Godine 2014. održao sam dvije prezentacije o svojim istraživanjima tokova novca, te balkanskim tajkunima Miškoviću i Todoriću, pred djelatnicima Europske komisije u Bruxellesu.

U kolovozu 2014. godine preživio sam “sačekušu” ispred stana u centru Zagreba, u kojoj je trebao biti likvidiran, a iako je Državno odvjetništvo cijeli slučaj nakon analize dokaza kvalificiralo kao pokušaj ubojstva, policija od tada nije istražila niti moguće motive, ni naručitelje, izvršitelje i počinitelje ovog pokušaja moje likvidacije. Radim pod stalnim prijetnjama i fizičkim napadima, te raznim oblicima nasilja kojima me pokušavaju ušutkati i prisiliti na prestanak istraživačka novinarskog rada.

Paralelna HDZ-ova vlast, njihove paralelne strukture moći, zajedno s para-obavještajnim podzemljem, te organiziranim kriminalom i paravojnim strukturama koje kontroliraju, danas funkcioniraju jednako normalno kao i davne 1997. godine kad sam morao od njih pobjeći iz Hrvatske. Od mene su kako bi me ušutkali pokušali napraviti lažnog čovjeka i čovjeka koji ne postoji, jer misle da će mi upornim uništavanjem privatnog i obiteljskog života zagorčati moj javni, istraživački, novinarski rad do te mjere da ću napokon ušutjeti ili promijeniti profesiju kako mi je nedavno preko svoje tajnice poručio premijer Plenković.

Mislim da je važno što ovdje iznosim dio svoje priče, a odlučio sam se o svemu napisati i knjigu u kojoj ću sve ovo što sam dotaknuo samo okvirno, vrlo detaljno opisati. Uostalom, možda je vrijeme i da sve ono što čeka još iz devedesetih konačno ugleda svjetlo dana u potpunosti. Važno je i zato d bi se razotkrile te paralelne HDZ-ove strukture moći koje su danas moćnije, jače, utjecajnije nego ikad prije.

Kad već želite da objašnjavam što sam i tko sam bio prije nego što sam postao prošli, zabranjeni, izbrisani i lažni čovjek, rado ću prihvatiti taj izazov i objaviti sve za što me godinama pravnici uvjeravaju kako još neko vrijeme moram šutjeti. Moja šutnja je ovim završena.

Oglasi