Dubravka Ugrešić: Toplički palimpsest

Piše:  Dubravka Ugrešić

1.

Bog je, čini se, stvorio provinciju da bi u nju smjestio toplice. Možda je najprije stvorio toplice, pa ih zatim razbacao po provinciji? Znam samo jedan grad, koji je ustvari kamuflirano topličko mjesto, odnosno topličko mjesto kamuflirano u grad. To je Budimpešta.

Volim filmove, i poneka književna djela, čija je radnja fiksirana uz jedno mjesto, poput hotela, zatvora, ludnice, sudnice, vlaka, broda, ili čega sličnog. Brod luđaka (Ship of Fools) jedan je od mojih omiljenih filmova. Dok su u većini filmova junaci hiperaktivni, pa putuju, skaču s mjesta na mjesto, bježe, odlaze, dolaze, pojavljuju se i nestaju, u filmovima čija se radnja odigrava na jednom mjestu junaci su osuđeni na ograničeni prostor i interakciju s drugim likovima. Istina, filmovi poput Ship of Fools mogu izazvati u gledaocu osjećaj tjeskobe, jer filmskim junacima ne preostaje drugo osim ostanka na palubi ili skoka s palube u more. S druge strane hiper-mobilni filmovi poput The Sound of Music toliko su ispunjeni kretanjem i zvukovima da u osjetljivijem gledaocu mogu izazvati side effects, poput alpinističke vrtoglavice, fantomskog muskulfibera, oštećenja sluha i sličnog. Ovaj drugi primjer ne navodim slučajno: oba filma bila su nominirana za Academy Award for the Best Picture 1965. Što mislite koji je dobio nagradu?

Toplice su značajan dio povijesti civilizacije. Mnogi osvajači donijeli su osvojenima korisne novice. Gdje god da su prošli Rimljani su ostavili za sobom terme i spomen na boginju Minervu, čije ime danas krasi mnoge topličke hotele, iako je, od svih njezinih nadležnosti, ona medicinska, čini se, bila najmanje važna. Turci, Arapi, islamski svijet obilježili su civilizaciju s javnim kupatilima, hamamima, i donijeli jeftinu i svima dostupnu naviku kupanja.

Sjeverno-europski svijet ima saune i banje, folklornu mitologiju vode i kupanja, legende o čudotvornim izliječenjima i podmlađivanjima, mitska bića, riječne vile, rusalke – cio jedan imaginarni svijet vezan uz vodu. Ruska banja čest je motiv u ruskom folkloru, u narodnim predajama i bajkama. Banja se često viđa u ruskom filmu (zaplet filma Eldara Rjazanova Ironija sudby ili S legkim parom, iz 1975., započinje u ruskoj banji), ali i u filmu Davida Cronenberga Eastern Promises (2007.), gdje jedna londonska banja, kamo zalazi ruska mafija, služi kao pozornica za brutalna razrješenja. Banja je ušla u književnost, rusku prije svega (Vladimir Majakovski, Banja; Mihail Zoščenko, Banja). Slavne zapado-europske toplice, poput Baden-Badena, ugošćavale su Tolstoja i Dostojevskoga, dok su se u znamenitim Karlovym Varima (Carlsbadu) baškarili Beethoven, Liszt, Chopin, Petar Veliki, Turgenjev i opet Tolstoj. Zato Milan Kundera nije pogriješio kada je radnju svog, po mom skromnom mišljenju, najboljeg romana Oproštajni valcer smjestio u češke toplice.1

O toplice se ovako ili onako stalno spotičem, čak i onda kada me na put vode vantoplički razlozi, kao prije nekoliko mjeseci kada sam po književničkom poslu posjetila sveučilište u Warwicku i zavirila u Royal Leamington Spa, u devetnaestom stoljeću aktivno topličko mjesto, koje je čak dva puta posjetila i sama kraljica Viktorija. U toplice u posljednje vrijeme češće svraćam ne samo zbog kičmenih problema, već i zbog razgibavanja svojih perceptivnih sposobnosti. Osim toga, toplice na svoje posjetitelje djeluju otrežnjujuće i omamljujuće, one ih konfrontiraju ne samo s njihovim zdravstvenim nego i sa socijalnim statusom, a pritom ipak ostvaruju osjećaj općeg well beinga, odnosno iluziju da su stvari mnogo bolje nego što jesu. Abi Wright, stručnjakinja za brzo rastuću topličku industriju (spa industry), tvrdi da se cijena topličkog dana kreće od 20 do 2000 funti. Na posjetiocima je da izaberu svoje mjesto u socijalnoj hijerarhiji. A tu, upravo u toj zoni, ima najviše dinamike. Ljudi, nazovimo ih topličarima, prevaljuju kilometre putujući u “nepopularne” krajeve, poput hrvatskih umirovljenika koji polutajnim autobusima putuju u banju Vrućicu, u Republici Srpskoj. Takav čin, samo kada bi se za njega znalo, bio bi u Hrvatskoj ravan nacionalnoj izdaji. Umirovljenici-izdajice plaćaju topličke usluge “mrskim” Srbima, jer su one tamo jeftinije i, pretpostavljam, bolje nego u Hrvatskoj. Toplice su test domoljublja. Domoljublje pada na toplicama. I, eto, detalja koji na cijelome ovom svijetu razumiju samo Hrvati i Srbi.

2.

Zašto me privlače toplička mjesta? S jedne strane boravak u toplicama podmlađuje me, iako ne toliko zbog ljekovitih tretmana, koliko zbog njihova izbjegavanja. Boravak u toplicama čini me starijom, jer me prisiljava na konfrontaciju s tijelima koja stare i degeneriraju se, uključujući i moje, vlastito. U toplicama se rado igram antropologinje na tajnom zadatku: promatram tanane migracije ljudi i novca na mjestima gdje se to najmanje očekuje i primjećuje. Nije nemoguće da me u takva mjesta vodi i moj neosviješteni mazohizam. Dolazim zdrava, a odlazim bolesna, tako nekako. Toplice koje imam u vidu sagrađene su na temeljima bivših austrougarskih (a ove pak na temeljima rimskih) ili su nikle u socijalistička vremena. Većina tih toplica nije obnovljena, ili je to tek djelomično. Mnoge su ostale devastirane. Njih su, naime, zauzeli ratni veterani, ovi od protekloga rata (1991-1995), koji su, poludjeli od alkohola, droge i nesreće, po toplicama istjerivali svoj bijes. Pod krovovima takvih toplica zapatila se stara komunistička utopija (san o visoko profesionalnim, svijetlim i modernim lječilištima za sve) i naknadni postkomunistički ljudski jad, zajedno s gljivicama koje su se zapatile na pločicama i požutjelim kadama za hidro masažu. Za razliku od topličkog osoblja – a njega uglavnom čine postkomunistička djeca, ljepušni zombiji kojima je izbrisana memorijska kartica – ja stvari oko sebe čitam drukčije. Starija sam od njih i, čak i ako nemam dokaze, znam da ispod jedne površine leži druga, ispod druge treća…

U jugoslavenska vremena u lječilište “Institut Dr. Simo Milošević” u crnogorskom Igalu slijevale su se rijeke kostoboljnih Slovenaca, Hrvata, Bosanaca, Srba i Makedonaca. Sve je to plaćalo rasipno (to danas kažu!) jugoslavensko zdravstveno osiguranje. Institut je impozantna zgrada jugoslavenske socijalističke arhitekture s valjda najvećim hotelskim lobijem na teritoriju bivše Jugoslavije i jednim brojem hotelskih apartmana od stotinjak kvadrata, ali i s neproporcionalno malim bazenom. Građevina danas izaziva divljenje i žalost, kao i svaki oblik zapuštenosti, osobito one koja je nastupila s padom komunizma i krivo shvaćenom demokracijom. Vidljivi tragovi komunističkih vremena, prekrasno more, ali i financijske pogodnosti, danas onamo privlače starije Norvežane, Dance i Holanđane, dok zaposlenici lječilišta već godinama čekaju da ih kupi kakav bogati Norvežanin i pretvori ih u skup i elegantan wellness centar. Lik topličkoga ginekologa doktora Škréte (iz Kunderina romana Oproštajni valcer, iz 1976.), koji sanja o tome da ga usvoji bogati Amerikanac Bertlef, zapravo je precizna anticipacijska metafora za današnju postkomunističku Europu. Postkomunistička Europa samu sebe doživljava kao poželjan wellnesscentar u koji hrle raznorazni Warren Buffet-tipovi i samo brinu o tome kako će zadovoljiti fantazije mjesnih ljudi i sve njih jednom i zauvijek “usvojiti”.

Igalo nije samo destinacija kostoboljnih Skandinavaca, nego i siromašnijih Rusa. Jer jako bogati Rusi kupuju zemljišta u crnogorskim brdima, gdje grade raskošne vile s orlovskim pogledom na more. Siromašni Rusi kupuju garsonijere i stanove od maksimum pedeset kvadrata u ružnim socijalističkim neboderima s kojih s vremena na vrijeme otpadne balkon ili fasada. Upoznala sam Ruskinju, stariju gospođu i njezinoga sina. Kupili su takav stančić i ljetuju u Igalu svake godine.

Nakon što su kupili češke toplice Karlovy Vary i osvojili novcem to što su prije pokušali tenkovima; nakon što su Crnu Goru pretvorili u svoje odmaralište, a ponosne Crnogorce u svoje konobare, perače novca, tjelohranitelje i slično, Rusi su krenuli na sjeverozapad i okupirali poznate slovenske toplice Rogaška Slatina. Nekada je Jugoslavene ujedinjavalo bratstvo i jedinstvo, a danas ih ujedinjuju Rusi. Uzalud je Tito izgovorio svoje znamenito historijsko “ne” Staljinu. Danas postjugoslavenski narodi izgovaraju slugansko “da” kapitalu Putinove djece. Kako znam? U rujnu 2016. odsjela sam pet dana u “Grand Hotelu Rogaška”, kojega je kupio neki bogati Rus. Taj usput rečeno nije uložio ni centa u preuređenje. Jedina novost je ruski televizijski program na ekranima sobnih televizora. U pet dana nagledala sam se ruskog televizijskog programa i naučila da je vidljivi, površni odraz “zapadnjačkog” stila života lako imitirati. Nakon perestrojke i pada zida i zadnja ruska “seljačina”, poput jednog Vladimira Žirinovskog (inspirirana Mihailom Gorbačovom, koji se proslavio reklamirajući Luis Vuittonove putne torbe), naučila je da se treba redizajnirati; da treba imati dobrog zubara, frizera, plastičnog kirurga, optičara, odjeću s etiketom i personalnog trenera, čime je osobna perestrojka više-manje završena. To, uostalom, znaju sva postkomunistička djeca, to zna i hrvatska predsjednica KGK, koja nagao skok svoje političke popularnosti može zahvaliti činjenici da je uspješno izgubila suvišak kilograma, te da je u svjetsku politiku unijela “toplije” tonove.2 A što se same cenzure tiče, otkrila sam da je tvrda, cenzurirana, sovjetska, komunistička televizija bila neusporedivo bolja od današnje “necenzurirane”. Danas s ruskih televizijskih kanala, kao i svugdje drugdje, curi sirova necenzurirana glupost.

Ruski gosti vole šetati uokolo u bijelim frotirnim hotelskim haljecima i pritom poslušno piti bezukusnu mineralnu vodu. U susjednom hotelu “Donat” svaki posjetilac dobiva svoju kriglu sa svojim personalnim brojem, i onda s tom kriglom ulazi u zastakljeni hram posvećen bogu mineralne vode “DonatMg”, odmila zvane “donatica”. Rusi vole taj kolektivni religiozni čin kojim odaju počast antiopstipacijskom mineralu, Velikom Magneziju. Za personalnu kriglu s personalnim brojem plaća se sedam eura dnevno, iako izvan “hrama” postoje mjesta gdje se ta ista voda može piti besplatno. Ispred hotela “Donat” stoji kip slovenskog komuniste Borisa Kidriča, organizatora slovenskog antifašističkog otpora u vrijeme njemačke okupacije. Boris Kidrič ukopan je u mramorni postament do bokova, kao u kakvo živo blato. Jedna njegova ruka je spuštena, a druga je podignuta, baš kao da drži kriglu s donaticom u ruci i nekome nazdravlja. U ruci međutim nema ničega, tako da gosti hotela često stave kiticu poljskog cvijeća u Kidričevu šaku, tu koja obujmljuje nepostojeću kriglu. Spomenik Borisa Kidriča služi kao dokaz da inteligentni Slovenci nisu tako rušilački nastrojeni prema antifašističkim spomenicima kao ostrašćeni Hrvati, a pogotovo ako mrtvi antifašisti mogu poslužiti kao krigla, vaza ili izazivati nostalgične osjećaje u potencijalnim kupcima nekretnina ili naprosto solventnim gostima.

3.

Dva tjedna u travnju 2016. provela sam u Daruvarskim toplicama (i one su nekada bile rimske!), koje se nalaze nekih osamdesetak kilometara istočno od Zagreba. Krenula sam u čvrstoj namjeri da nešto učinim za svoju kičmu, koja se “izraubala” od dugogodišnjeg sjedenja za radnim stolom. Čak i pisanje ima svoje profesionalne rizike, svoje “occupational hazards”. Pritom koštane i mišićne boli nisu ni jedini, niti najopasniji rizici posla kojim se bavim.

Provincijska mjesta poput Daruvarskih toplica, u kojima nema ničeg drugog osim termalne vode, djeluju na mene inspirativno, jer u nedostatku sadržaja potiču u meni umjetničku imaginaciju. Za vrijeme vježbanja u bazenu s toplom vodom, na primjer, a okružena “okoštalim” pacijentima kakva sam i sama – zabavljam se zamišljajući operu. Zamišljam dionice koje bi pjevala toplička fizijatrica, recepcionari hotela, kuhari u topličkom restoranu, konobari, gosti hotela, penzioneri, mladi sportaši, medicinske sestre, maseri i pacijenti. Razgovori, koje namačući se u toplom bazenu vode pacijenti (i pritom podsjećaju na japanske makake), izvodili bi se kao operno nadmetanje, nadpjevavanje.

U bazenu, gdje svakih petnaest minuta iz mlaznica izlazi jaki mlaz vode, prisluškujem razgovore starijih mužjaka, koji su se strateški razmjestili oko mlaznica da im nitko drugi ne može prići. Odslušala sam razgovore o tome kako se prave dimljene kobasice, o prednosti jedne vrste hrane nad drugom (Nema ptice do prasice; Jeb’o ti blitvu i krumpire, nije to za nas Slavonce), o politici i slobodi, koja je svanula prije dvadeset i pet godina s raspadom smrdljive Jugoslavije, o jugoslavenskoj tamnici naroda, o velikoj hrvatskoj pobjedi nad Srbima, koje je, usput rečeno, sve trebalo istrijebiti još devedesetih. Mužjaci su se pritom tapšali riječima, odobravali jedan drugome (Ja! Ja! Imaš pravo! I ja sam to govorio!), isticali svoju važnost u cijeloj stvari, pogotovo u borbi protiv Srba, naglašavajući svoju političku inteligenciju i pronicljivost (Sve sam ja to već onda predvidio!).

I evo “hinta” književnim teoretičarima: toplice su, zapravo, književni postupak, očuđenje, defamilijarizacija, izmještanje uobičajenog u neuobičajeno okružje, gdje junaci, njihovi postupci i replike dobivaju novo, “pomaknuto” značenje, drukčiju boju i ton.

Veličina Bohumila Hrabala leži u njegovoj autentičnoj ljubavi za ljudski rod, za ljudske mužjake i ženke, za gubitnike i dobitnike, za glupe i pametne, za srećkoviće i luzere. Hrabal je poput kakvog književnog Isusa Krista – ako dopustimo da je Isus Krist bio veliki pivopija – koji sve ljudske primjerke voli istom ljubavlju, sve razumije i sve prašta. Zavidim Hrabalu na njegovu jedinstvenom alkemičarskom talentu da smeće pretvara u dragulje, kao i na ljubavi prema čovječanstvu koja pršti iz njegovih knjiga poput nepresušnog vodoskoka. Da je Hrabal sada ovdje on bi s ovim ljudima popio pivo; čavrljao bi s njima o slabom mjehuru i mokrenju s istim uzvišenim zanosom kao i o zvijezdama; uživao bi plutajući u toplom bazenu i osluškujući zvukovne nanose: umilan cvrkut ptica s jedne i tupo gakanje ljudi s druge strane. Svi su ljudi Božja stvorenja dostojna ljubavi, i upravo ta ljubav nosi malešnog konobara Ditka, junaka romana Služio sam engleskoga kralja, kroz predratno razdoblje, kroz vrijeme fašizma i ono poslijeratno, češko, komunističko razdoblje s istom lakoćom. Politički sistemi, ratovi, ideologije, gubici i dobici – sve to vitla sudbinom Hrabalova junaka, a on opstaje, jednako neuništiv i s jednakom očuvanom ljubavlju prema životu.

Meni nedostaje hrabalovska sućut prema ljudskoj gluposti. (Zar postoji neka druga osim ljudske?!) Umjesto namakanja u toplim vodama empatije, ja se najčešće raspadam od pravedničkog gnjeva, baš kao da mi “anđeo osvetnik” stoji u opisu radnog mjesta, a pritom, zbog bolova u kičmi, nisam u stanju podići svoj pravednički mač. Što mi onda preostaje?! Da “peglam” svoju iskrivljenu kičmu i gunđam do iscrpljenja. Istina, Daruvarske toplice nisu Mannov Zauberberg, ali nisam ni ja Thomas Mann. A nisam ni Bohumil Hrabal. Konzekventno tomu ne zaslužujem ni češke toplice.

4.

U Daruvarskim toplicama, na ekranu sobnog televizora u hotelu “Termal”, naletjela sam na kadrove dokumentarnog filma Mladena Kovačevića Anplagd (Unplugged, iz 2013.), koje teško da mogu zaboraviti. Ovaj neobičan dokumentarac govori o dvoje ljudi negdje iz južne Srbije, o nekom seljaku i nekoj umirovljenici, bivšoj gastarbajterici. To dvoje su možda posljednji preostali majstori sviranja na lišće. Ranije je svako to znao, nije bilo mutavih, sada su svi mutavi! – kaže seljak, gunđalo i slobodni mislilac. I dodaje: Ni ptice više ne pevaju, i to se demoralisalo! Dok bira lišće najpogodnije za svirku, umirovljenica priznaje da se radi o vještini, a ne o vrsti lišća. Jer što se nje tiče, ona može i u lišće koprive svirati. Ja mogu i u koprivu da sviram! – kaže.

Rečenica majstorice koja svaki list pretvara u božansku frulu – Ja mogu i u koprivu da sviram! – ispunila me jezom i poput zmije upuzala u moje košmarne snove. Otada ponekad sanjam da usnice prislanjam na koprivin list i pokušavam izbiti zvuk, bilo koji zvuk, ali ne mogu, ne znam, ne umijem, nisam u stanju. Usnice me neizdrživo žare, imam osjećaj da krvare, dodirujem ih prstima, natečene su, na vršcima prstiju opažam mrljice krvi. Occupational hazards, mislim u snu, tako mi i treba, mislim. Usnice bolno bubre, ali ja i dalje pušem, kao hipnotizirana. Tražim pogledom drugo lišće, ali nema drugog, koprivin je u mome snu zapao baš mene.

5.

Topusko se nalazi sedamdesetak kilometara jugoistočno od Zagreba, gotovo na samoj granici s Bosnom. Tamo sam u maju 2018. boravila puna dva tjedna, i nisam vidjela nijednog Rusa. Zato je kroz hotel “Top-Terme” protutnjala turistička grupa Kineza, tiho upuzala i ispuzala grupa Koreanaca i protrčala grupa hrvatskih osmoškolaca. Hotelom se šunjala grupa hrvatskih policajaca, što ne bih znala da se nisam s jednim od njih našla u liftu, a lift kao lift, ne, nije se zaglavio nego je načas zastao među katovima. U hotelu je nadalje odsjela i grupa robustnih, visokih momaka, Holanđana, koji su se jarko isticali na većinskoj pozadini koju su činili stari, poluinvalidni domaći gosti. Zapravo, Kineze, koji su sebe i svoje velike kofere energično uguravali u lift, vidjela sam načas i jednom, i Holanđane samo jednom, za doručkom. Kinezi i Koreanci nisu bili plod moje razigrane mašte već standardna turistička procedura. Na putu turističkih grupa za Nacionalni park “Plitvička jezera”, udaljen odavde nekoliko desetaka kilometara, turističke agencije uglavljuju jeftina noćenja u ovdašnjem hotelu

Uveče sam s balkona svoje sobe promatrala grupu Koreanaca u bazenu. Na nebu je sjao puni mjesec. Koreanci su stajali u krugu udarali se dlanovima i pjevali. Ne znam zašto, ali bila sam sigurna da pjevaju pjesmu o zecu na mjesecu, jer za Kinezima, Koreancima i drugim Azijatima, kamo god da krenu, krene i mjesec. A na mjesecu se, kao na brodu, vozi zec.

6.

U malom turističkom uredu u glavnoj ulici, jer drugih ulica osim glavne čini se i nema, pitam čovjeka za pultom.

“Imate li kakve informacije o Topuskom, neke turističke prospekte i slično?”
“Ništa nemamo”, kaže naglašavajući riječ ništa.
“Nemate baš ništa?!”
“Nemamo ništa.”

Muškarac je premjestio riječi, ali je naglasak i dalje ostao na riječi ništa.

“Pa što mi onda uopće možete ponuditi?”
“Mogu vam isprintati vozni red autobusa za Zagreb.”
“Pa hajde, isprintajte.”
I dok mi pruža isprintani vozni red, dodaje:
“Mogu vam dati broj lokalnog taksija.”
“Dajte.”

Uzimam vizitnu karticu na kojoj stoji: Taxi služba “Vozi, Miško!” Držim u ruci karticu kao tanku slamčicu spasa.

“Slušajte, tu je, na Petrovoj gori, nekada bila partizanska bolnica. Znam da smo u školi jednom išli na izlet….”
“Nema je više.”
“Kako nema?!”
“Sve vam je to propalo i zaraslo u travu, tamo vam više nema ničega, kaže naglašavajući ničega.
“Slušajte, zar tu nije bilo znamenito zasjedanje ZAVNOH-a?
“Možda je i bilo”, kaže nekako oprezno.
“Pa gdje je to mjesto gdje je održano zasjedanje?”
“Nema ga.”
“Kako nema!? Valjda postoji neka zgrada?!”
“Nema je. Srušena je.”
“Dobro, ako već znate da je srušena, onda valjda znate i gdje je bila?!”
“Ispred hotela. Imate tamo tablu na kojoj vam sve piše.”

I ja napuštam posve praznu prostoriju, gdje za pultom, kao za recepcijom nepostojećeg hotela, sjedi muškarac. Na ulazu jasno piše Turistička agencija. Nekoliko kuća u glavnoj ulici srušeno je i iz njih izrasta drveće i trava, kao u dokumentarcima o Černobilu. Pažljivo spremam papir s isprintanim voznim redom u torbicu. Dok se vraćam prema hotelu pada mi na pamet da možda tog ureda u kojem sam maločas bila sutra više neće biti, da od ureda neće ostati ništa.

Nekoliko sati ranije, razgovaram s liječnikom fizijatrom. Ima preko osamdeset godina, odavno je već u penziji, dolazi ovamo iz Zagreba, autobusom, samo ponedjeljkom. Nema liječnika, četvorica su već otišla, svi odlaze u Irsku, ili tko već kamo može, on tu više glumi svoje vlastito zanimanje nego što ga odrađuje, popunjava rupu, eto što. Udjeljuje mi kompliment, njegova žena čita moje knjige, baš sad čita… I izgovara naslov koji nije moj, zamijenio me je s kolegicom, tja, ishlapio je, kaže umjesto isprike.

Nekoliko dana kasnije u čekaonici za terapije zaustavljam djevojku u bijeloj kuti.

“Slušajte… U ženskom zahodu nema svjetla.”
“Pojma nemam.”
“Zato vam i kažem. Trebalo bi promijeniti žarulju.”
Ništa vam ja ne znam.”
“Kako ne znate? Pa tu radite!?”
“Ja sam tu samo na praksi.”

7.

Za doručkom sam pitala snažne momke, Holanđane, što rade ovdje, gdje nema ničega. Momci su nevoljko odgovarali na moja pitanja, možda i zato jer sam priznala da nisam uočila njihova vozila na parkiralištu. Ovdje svi znaju tko su oni, i zašto su ovdje, čim na parkiralištu vide njihova vozila. Zato mi je maserka pojasnila stvari. Dečki se bave off-road vožnjom ili vožnjom po nezgodnom terenu. Mještani te dečke zovu “blatnjacima”, jer se vole uvaljati u blato do grla. Ovdje se negdje održava i Cro-Trophy natjecanje. Ima jedan Rus, luđak, taj svake godine dođe sa svojim oklopnim vozilom.

“Kakvim oklopnim vozilom?”
“S nečim što sliči tenku! Ma sve vam je to Mad Max!” pojasnila je maserka.

Drugu stranu priče čula sam od Bobe, taksistkinje. Takva temeljita devastacija okoliša dopuštena je u Hrvatskoj, dok je u drugim europskim zemljama zabranjena. Zato su “blatnjaci ludi za Hrvatskom. Boba mi je na putu za Petrovu goru pokazala jedno posve iznakaženo, izrovano i oguljeno brdo. “Tako to izgleda kad dečki odu”, rekla je. Boba zna ovaj kraj kao svoj džep, ona već godinama volontira kao vatrogasac, tu se šume rado zapale. Boba zna sva sela i zaseoke, tu je rođena, donosi ostarjelim ljudima po napuštenim selima što im treba, hranu, lijekove, zalihe, ogrjev, lampe, svijeće, tamo gdje nema električne struje, a u većini takvih mjesta više nema ničega. Ne mogu odvojiti pogled, silovana šuma, kažem, a onda se zastidim, riječi su naprosto preslabe da bi opisale prizor koji se prostire preda mnom.

8.

Bilo je to tog istog blistavog majskog dana kada sam naručila taksi i upoznala Bobu, visoku, stasitu, plavušu srednjih godina. Odmah se ispričala, muž, kaže, nema vremena, nada se da nemam ništa protiv što je ona došla umjesto Miška. Nisam imala ništa protiv, štoviše. Htjela sam vidjeti znameniti spomenik Vojina Bakića na Petrovoj gori. Bakić je bio znameniti kipar i hrvatski Srbin. Zašto ovo drugo uopće spominjem!? Zato što je to drugo, barem u njegovu slučaju, odredilo njegov život, sudbinu, mjesto na ovome svijetu. I koliko god da možda sam nije mario za detalj, detalj je bio omča koja se zategla oko njegova vrata. Prema hrvatskoj Wikipediji Bakić je bio “hrvatski kipar srpskog podrijetla”. Četvoricu Bakićeve braće ubile su ustaše. Svoje najmonumentalnije remek-djelo, Spomenik ustanku naroda Banije i Korduna, dovršio je 1982. i deset godina kasnije umro. Već u toku rata 1991-1995. započelo je sistematsko uništavanje njegovih spomenika, od kojih je u potpunosti uništeno šest, dok su četiri navodno tek “djelomično oštećena”. Bakić je rođen u Bjelovaru. U svome rodnom kraju ostavio je nekoliko spomenika. Njegov spomenik Bjelovarac, kojim komemorira tragičnu sudbinu svoje obitelji, miniran je 1991. Ostali su jedna šaka i glava, dok je drugo, prema podacima hrvatske Wikipedije, završilo u bjelovarskoj ljevaonici. Spomenik Gudovčan (selo Gudovac kraj Bjelovara) miniran je i istaljen. Spomenik od nehrđajućeg čelika u selu Kamenska miniran je 1992. a dijelovi su upotrijebljeni za izradu posuđa. Spomenik partizanima u selu Bačkovica miniran je i istaljen, a spomenik palim borcima u Čazmi srušen i uništen. Šest Bakićevih apstraktnih skulptura od kristala postavljenih u spomen-parku Dotrščina3 u Zagrebu pokradeno je i uništeno. Od triju bista (sve su djelo Vojina Bakića) – Ljudevita Jonkea, S.S. Kranjčevića i I.G. Kovačića – koje su postavljene ispred gradske knjižnice u Karlovcu, uništena je bista Ivana Gorana Kovačića (2004), autora znamenite poeme Jama. S obiteljske kuće u Bjelovaru nepoznati vandali skinuli su spomen ploču braći Bakić i uništili natpis s obiteljske grobnice u Bjelovaru. Odlukom gradskih vlasti ulici Braće Bakić u Bjelovaru promijenjeno je ime.

U hrvatskoj vojnoj akciji Oluja, koja je započela 5. avgusta 1995., iz Banije i Korduna istjerano je nekih dvjestotinjak tisuća civila, hrvatskih Srba. Hrvatska vojska spalila je pritom popriličan broj sela, ubila nekoliko stotina nedužnih civila, među kojima staraca i djece (brojke i interpretacije variraju prema izvorima). Spomenik Ustanku naroda Banije i Korduna sagrađen na najvišem vrhu Petrove gore, “djelomično” je uništen i od 1995. naovamo ostavljen na milost i nemilost vandalima. Ni lokalna niti državna vlast već punih dvadeset i tri godine ne pokazuju namjeru da spomenik zaštite i da spriječe daljnje devastiranje.

Pogled na Bakićevo devastirano remek-djelo izazvao je u meni naglu tjeskobu. Činilo mi se da u životu nisam vidjela strašniji prizor. Spomenik je sličio na golemu kitovu lešinu, odasvud su virile oglodane kosti, trulež, izvrnuti organi, skinuto je bilo sve što se dalo skinuti. Na krovu spomenika, predviđenom za vidikovac odakle puca veličanstven pogled, stajala je, uzdignuta u nebo, poput cinično uzdignutog srednjeg prsta, antena. Boba mi nije znala reći kome pripada antena i za što služi. Na jednom ogoljenom betonskom zidu opazila sam malu naljepnicu s fotografijom Emme Goldman i citatom: Neznanje je najnasilniji element društva. Bilo je podne, vladala je grobna tišina. Činilo mi se da su mladice drveća, korov i trava koji su probijali kroz betonske pukotine suspregnuli dah i snagu ne bi li odgodili potonuće spomenika u ništavilo. Učinilo mi se – baš kao u nekada popularnoj partizanskoj pjesmi Konjuh planinom4 – da je lišće zaista zapjevalo žalovite pjesme, da su se borovi i jele, javori i breze povili u znak poštovanja. Šuma, kojom je načas prešla sjenka rumenila (Crvena je šuma izlistala), nije se, kao u pjesmi, zacrvenjela od krvi rumene husinskog rudara, nego ovoga puta od stida. Tako mi se činilo, ustvari htjela sam da tako bude baš kao da upravljam šumskom scenografijom. Preplavila me nejasna slutnja, načas sam se prepala nečega što će tek doći, iako iza toga nečega nije stajalo ništa, ni slika, ni misao, ni ideja. Nešto je bilo nevidljivo, bez oblika, mirisa i okusa, poput radijacije. Spray-poruka s betonskog zida – Opasno je zadržavati se u krugu spomenika – najednom mi se učinila više nego primjerenom.

Boba i ja sjele smo u kola i zaputile se natrag. I dok smo se nas dvije, svaka zabavljena svojim mislima, spuštale prema Topuskom zazvonio je moj telefon.

“Teta, jesi u sobi?!”
“Nisam, zlato, zašto pitaš?”
“Brzo se vrati u sobu i upali TV.”
“Zašto?”
“Pa šta zbilja ne znaš?! Danas je najvažniji dan desetljeća! Vjenčanje Harryja i Meghan!”, uzbuđeno je referirala moja petnaestogodišnja nećaka. Pomislila sam na to kako je brzo usvojila frazu koju su joj servirali mediji, najvažniji dan desetljeća

Mislila sam o tome koliko ima paralelnih stvarnosti, čak i ako uzmem u obzir samo one koje su povezane sa mnom, poput moje trenutne stvarnosti i stvarnosti moje nećake. Koga bi na svijetu trebao brinuti jedan srušeni spomenik, ma kako vrijedan bio, i tko sam ja da brinem i pritom, čini se, prozivam druge zbog toga što oni ne brinu?! Pa ni ja sama više nisam u stanju jasno reći kako se sve ovo dogodilo i zašto se dogodilo, iako nad tim razbijam glavu već četvrt stoljeća. Osim toga, nije li možda upravo to – ta nemuštost, ta nesposobnost da se neko iskustvo prenese – zalog budućnosti, a ne obratno. Stvari se događaju van naše volje, a krive Drine ne ispravljaju pravovjerni, nego krivovjerni. Oni su, uostalom, motiviraniji. Laž je na njihovoj strani.

9.

Vojin Bakić nije izuzetak. Pejzaž postkomunističkih zemalja raspoznaje se po ruinama. Ruine leže posvuda, betonska rugla izložena pogledima, napola prekrivena travom, obrasla korovom, monumentalni “betonski spavači”.5 Ima ih svakojakih, industrijske ruine, spomeničke ruine, devastirana stambena naselja, promašeni projekti, napušteni projekti, zatvorene škole, spaljene kuće, uništena seoska imanja, iskidani električni vodovi, istrgnuti prozori, zapuštenost, napuštenost. Postoje velike, male i megaruine, poput onog motela negdje na dionici autoputa Niš–Beograd, sa zasigurno najvećim parkiralištem u tom dijelu Europe, s javnim tuš-kabinama veličine garsonijera, s ogromnim restoranskim salama, s trgovinama, i koječim drugim. Motel je bio sagrađen u doba kada se mislilo da će južna Srbija biti glavna prometna žila kucavica iz Zapadne Evrope prema jugu, Bugarskoj, Grčkoj, Turskoj. A onda je došao rat, a onda je stao svaki promet, stalo je i vrijeme, ljudi su pali u san, ratovali su, i još uvijek nisu stali, baš kao da su se zaglavili u Marquesovu romanu Sto godina samoće.

“Betonski spavači”, koji se netočno povezuju samo s propalim komunizmom i njegovom arhitektonskom estetikom, danas privlače pažnju frikova-nostalgičara, ljubitelja “komunističkog” šika i betonske dekadencije, povjesničara, dokumentarista, arhitekata i arheologa socijalističkog modernizma.

Pritom se malotko bavi novim vlasnicima, “pobjednicima”, koji bez imalo milosti izbacuju i pale stari “namještaj” i useljavaju svoj. Skopje je grad pobjednika s “umjetničkim” pretenzijama, grad koji odnedavno ima više javnih skulptura nego stanovnika, balkanski Disneyland. Fontane, trijumfalne kapije, konji s nepristojno velikim stražnjicama i neproporcionalno velikim kopitima, slavni konjanici Aleksandar Veliki, Filip Makedonski, historijske majke historijskih ličnosti s napadno augmentiranim grudima. Vardar – koji od novih mostova koji ga premošćuju, tri betonska broda uronjena u korito i tri goleme betonske vaze ugrađene u riječno dno – jedva da se može nazvati rijekom. Sav taj novi, masivni, trijumfalistički “namještaj” vizualno je “pojeo” Skopje i onih nekoliko primjeraka modernističke arhitekture (arhitekta Kenzo Tange) izgrađene nakon velikog potresa 1963.

Zamislimo načas da plastični ružičasti flamingosi, vrtni patuljci u svim veličinama, zidne tapete s motivom zalaska sunca, odnosno njihovi vlasnici, krenu u križarski rat protiv onoga što smo nekada podrazumijevali pod rječju “kultura”: da izbace sav “namještaj” iz MoMe, Gugenheima, Louvrea, British Museuma i drugih umjetničkih hramova “naše civilizacije”, i usele se u ispražnjeni prostor uz puni blagoslov političkih, državnih, crkvenih i vojnih vlasti. Takvo što se ne događa čak ni u sf filmovima, ali se zato događa u zbilji, istina, na malom terenu, gdje takve stvari malotko uzima za ozbiljno. Nepismeni (jer oni su, zaboga, došli na vlast!) vrše svoj teror nad pismenima. (Nisu li pismeni oduvijek bili manjina?)

Hrvatski ratni veterani protestiraju pred kazalištima tražeći da se zabrane predstave koje vrijeđaju njihov doprinos obrani domovine. Histerične pro-life organizacije traže da se iz lektire izbace suvremena književna djela koja po njihovu mišljenju promoviraju seks, pedofiliju, homoseksualnost i slične opačine. Pojedini hrvatski sabornici javno se izjašnjavaju protiv pojedinih književnica tražeći da se njihove knjige izbace iz hrvatske književnosti, iako sami knjige nisu pročitali, a nisu ni mogli, jer su nepismeni. To što su nepismeni ne sprečava ih, međutim, da o svemu, pa tako i o književnosti, imaju glasno mišljenje. Političari, kriminalci, ubojice, pljačkaši i novi bogataši sjede na svakoj kazališnoj i filmskoj premijeri, na svakom otvorenju izložbe i autoritativno dijele vrijednosne ocjene. Hrvatski branitelji uspjeli su nedavno spriječiti koncert beogradskog pop-pjevača, koji se trebao održati u Karlovcu. Udruga udovica hrvatskih branitelja uspjela je spriječiti festival ojkanja u Petrinji s obrazloženjem da u Petrinji ojkanje nije tradicija. Zašto su se udovice hrvatskih branitelja toliko ostrvile na obično ojkanje? Zato što Srbi navodno ojkaju, što samo po sebi vrijeđa uspomenu na njihove muževe, koji su život dali da bi domovinu obranili od ojkanja. Rezoniranje udovica skladno se rimuje s replikom Franje Tuđmana, koji je u svome govoru u Sinju 1990. najavio svanuće slobode, novo doba u kojemu hrvatski narod može slobodno pjevati svoje pjesme, svoje nedužne pjesme. Za razliku od Srba, Hrvati reraju i gangajuReranjeojkanjeganganje – sve je to ispuštanje primitivnih, grlenih i uglavnom muških glasova u rasponu od najviše dvije ili tri note. Nepismeni ljudi obično nemaju ništa, osim ojkanja, reranja i ganganja. Možda su baš zato i spremni da to ništa brane do posljednje kapi krvi.

10.

“A mi ćemo s dedom malo u šetnju”, kaže žena na moje pitanje što će nakon večere.

Ovaj par je za mojim stolom od prvoga dana, tako su nas rasporedili, svatko za vrijeme boravka ima svoje stalno mjesto za stolom. Na stolu je jelovnik koji za ručak i večeru nudi na izbor tri jela.

“Mi smo za sutrašnji ručak naručili svinjske šnicle s tenfanim krumpirom, je l’ da, deda”, kaže žena.

Mi – to su ona i njezin muž, umirovljenici iz Zagreba. On je šutljiv, trapav u hodu i u razgovoru. I kao da to zna, radije šuti. Ona ga zove dedom, i tretira ga kao plišanog medvjeda, igračku koja joj je dodijeljena na početku, i bez koje nikamo ne može. Igračka ni o čemu ne odlučuje. Moj vam je deda malo ishlapio, je l’ da deda.

Ona je, naravno, odmah provalila da sam književnica. Zapravo nije toliko ona, koliko kćerka koja živi u Americi, pa kad je kćerki rekla s kime sjedi, kćerka ju je malo propitivala i tako je došla do moga imena. Kćerka obožava moje knjige. Svakako gospođu pozdravi, rekla je.

Znam ženu koja sjedi nasuprot meni kao svoj džep. Laže, uvijek laže, licemjerje je upisano u njezinu genetsku karticu, tako su je roditelji učili, takva je sredina, kaži, ali pazi da se ne zamjeriš. Pošteno su radili cijeli svoj život, ona i muž, a život ih nije mazio, tukao je po njima i slijeva i s desna, i nikada tamo gdje ne boli, po dupetu. U ženinim očima hvatam sjaj. Lukavo me promatra iza stakala naočala. Provalila me je, čim sam sjela za njihov stol, provalila me je, lukavica. Arogancija i sluganstvo njezino su gorivo, arogancija i sluganstvo teku njezinim krvotokom, da, oružje slabih, možda, ali takvi preživljavaju.

“Mi to nismo čuli, je l’ da, deda?!”
“Zaista, tu su, odmah iza granice, u Velikoj Kladuši, tisuće izbjeglica iz Sirije, Afganistana, Irana.”
“Ma dajte, mi nikada nismo imali izbjeglice, šta bi oni ovdje”, kaže kao da su u pitanju azijski tigrasti komarci, a ne ljudi.
“Istina je. Hotel je pun policije, zar niste to primijetili?! Odavde idu na teren i hvataju izbjeglice, a kada ih uhvate, šalju ih nazad, preko granice, u Bosnu.”
“Pojma nemamo. Ja vam više ništa ne gledam, je l’ da, deda, ni vijesti ni sapunice. Ništa više ne razumijem.”
“Najbolje vam je da vijesti gledate kao sapunice, a sapunice kao vijesti. Tako će sve sjesti na svoje mjesto”, kažem.
Zastaje, žmirka preko naočala, sluti opasnost kao zec. Nagađa ona da se ja tu nešto šalim, ali ne razumije, a ako ona ne razumije, to samo znači da ja potcjenjujem njezinu inteligenciju. A nju neće potcjenjivati neka tamo književnica za koju nitko ne zna osim njezine blesave kćeri u Americi.
“A mi ćemo s dedom malo u šetnju”, kaže žena i par se diže od stola.

11.

Vraćajući se autobusom za Zagreb prošla sam kroz dio područja koje se nekada zvalo Krajinom i za koje nisam znala, jer nisam za to ni marila, da je naseljeno pretežno srpskim stanovništvom. Ovdje je za vrijeme Drugog svjetskog rata stradalo od ustaša mnogo Srba, mnogo je Srba pobjeglo u šume pridruživši se Titovim partizanima. Lika, Banija, Kordun – bili su to partizanski krajevi. Dok je autobus prolazio kroz Glinu moje je oko kroz autobusko staklo lovilo uočljiva imena Bana Josipa Jelačića, Franje Tuđmana i Josipa Runjanina (skladatelja, autora hrvatske himne Lijepa naša domovina) na uličnim tablama, možda i zato jer su ulične table bile jedini novi detalji na starim, ruševnim kućama. Osim što se gradić činio napuštenim, ovdje je očito vladao ozbiljan deficit hrvatskih imena dostojnih da se njima imenuju ulice, parkovi i trgovi. Možda sam baš zato, pored Tuđmana, Jelačića i Runjanina, ulovila čudan naziv: jedna se ulica zvala hrvatskom, baš tako, Hrvatska ulica.

Godine 1941. u glinskoj pravoslavnoj crkvi ustaše su ubile nevine civile srpske nacionalnosti. Nakon masovnog ubojstva crkvu su srušili. Povodom desetogodišnjice pokolja komunističke vlasti su na tome mjestu podigle zajedničku spomen-kosturnicu. Kasnije je na istom mjestu podignut Spomen-dom žrtvama fašizma. Broj žrtava ustaškog pokolja varira ovisno o izvorima (od dvjesto do dvijetisuće dvjesto ljudi). Hrvatska Wikipedia dovodi u pitanje samu istinitost događaja. Nakon akcije Oluja, zauzimanja Gline i protjerivanja civila srpske nacionalnosti iz toga kraja, hrvatske vlasti su Spomen-dom žrtvama fašizma preimenovale u Hrvatski dom. A nedavno je u Glini postavljena memorijalna ploča kojom se odaje poštovanje ubijenim i zarobljenim vojnicima Oružanih snaga Nezavisne Države Hrvatske (NDH) i njemačkog Wehrmachta.

12.

Glina će se ponovo naći u mome fokusu kojih dva mjeseca kasnije, 5. kolovoza 2018. na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja. Toga dana je predsjednica KGK najvišim državnim ordenjem odlikovala hrvatske generale Gotovinu i Čermaka, koji su zaslužni za blistavi uspjeh vojne akcije Oluja. Istoga je dana Marko Perković Thompson – ikona brojno prevladavajuće hrvatske desnice – održao spektakularan koncert u Glini, gdje se prema grubim medijskim procjenama okupilo stotinjak tisuća ljudi. Sudeći po video snimcima koji kolaju internetom na koncertu je bilo mnogo mladih ljudi odjevenih u crne majice, crne hlače i crne čizme, s crnim beretama na glavi, i impresivnim tetovažama po tijelu. Za efektan dizajn zaslužan je HOS, Hrvatske obrambene snage, militarističko-klerikalna grupacija (braće i sestre) i politička stranka koja u svojoj ikonografiji ponosno ističe parolu Za dom spremni, hrvatsku inačicu nacističkog Sieg Heil-a. Neke mlade djevojke izgledale su kao ustaške Lolitese, s pletenicama i crnim beretama, odjevene u pripijene crne majice i uske, crne, kratke hlače. Djevojke su na bedrima ili listovima nosile zavodljive tetovaže u obliku hrvatskog pletera, tropleta, čime su svoje noge dovele u vezu s hrvatskim srednjovjekovljem i Baščanskom pločom, simbolom hrvatske pismenosti. Dečki za razliku od djevojaka preferiraju jače tetovaže, mačeve koji probadaju srca, čime se linkiraju s hrvatskim (čini se fabriciranim) viteštvom.

Gomila od, kažu, gotovo sto tisuća ljudi (Hrvatska je mala zemlja, pa je sto tisuća krupna brojka!) ispuštala je krikove, pjevala, skakala, skandirala, vitlala zastavama i upaljenim bakljama, djevojke su sjedeći na ramenima svojih momaka razvijale hrvatske zastave. Thompson je jakim ritmovima i stihovima podizao temperaturu da bi na kraju svi postali jedan kapilarni sustav, jedno krdo, jedno pleme, jedna misao, jedno moćno pulsirajuće srce. Thompsonove pjesme s vokabularom od jedva dvadesetak riječi podizale su etničko samopouzdanje.6 Posve identičan vokabular, ali i dizajn, može se naći na srpskoj, “neprijateljskoj” strani. I tamo se domovina doživljava kao majka, žena ili voljena djevojka. (Oj, Anice, kninska kraljiceOj, Krajino, vilo/primi me u krilo). Stihovi, i srpski i hrvatski, promoviraju ljubav prema kamenu, pa dok Thompson pjeva o kamenim genima, a jedno od popularnih neoustaških glasila nosi naziv Kamenjar.hr, dotle se srpske pop-budnice prodaju kao zvuci kamenjara. Privlačnost odrastanja na kamenu, života na kamenu i nostalgije za kamenom autorici ovih redaka nije posve jasna, ali ta mistična opsjednutost kamenom definitivno uzbuđuje tvorce stihova i njihove slušaoce na obje strane, i hrvatskoj i srpskoj. Srpsko rodoljubno ojkanje u jednoj pop-pjesmi prati zavijanje vukova, jer domovina je vučja zemlja (Gorski vuci iz rodnoga kraja drže stražu starih običaja), čime se više ističe obrambeni aspekt narečene domovine. Nimalo nježnije ne zvuči slogan na crnim majicama – Bog prašta, HOS ne! Drugim riječima, Bog još može oprostiti Srbima jer mu čovjekoljublje ionako stoji u opisu radnog mjesta, ali pripadnike HOS-a ništa ne obavezuje da praštaju.

Na spektakularnom ustaškom koncertu našlo se mladih ljudi odasvud, hrvatska “djeca” naoružana hrvatskim zastavama, koja su se iz zapadnoevropskih zemalja gdje žive i rade, spustila na zavičajni dernek i razgaljeno urlanje Hrvatska! Hrvatska! Hrvatska! Pred video kamerama našao se i mladi mađarski par, koji svake godine dolazi u Hrvatsku da s Hrvatima proslavi Dan pobjede i domovinske zahvalnosti. Oboje su bili odjeveni u crne “uniforme”. Mađar je pokušao objasniti zašto je zapravo ovdje, ali mu nije uspjelo. Čini se da ga naprosto uzbuđuje ovakva vrsta zajedništva, iako sličnih ima i u Mađarskoj. Mađari, Česi, Slovaci Hrvati, Srbi, Bugari, svi su oni slični, vole sličan dizajn, slične insignije, slične tetovaže, jedino u objektima mržnje postoje male nijanse. Oni, kao većina, svi mrze manjine, pa su Romi na ljestvici mržnje, čini se, na prvom mjestu. Mađari, Srbi, Slovaci mrze još i Židove; u Srbiji su, osim Roma, objekti kolektivne mržnje jednom i zauvijek Hrvati, a onda svi “naši Turci”, Albanci i Bosanci; u Bugarskoj to su Turci; u Hrvatskoj su Srbi, a onda i svi drugi, “kmice” i slični. Svi zajedno mrze homoseksualce. Homoseksualci su crvena krpa za naci-mužjake koji majku-domovinu vole više od vlastitih majki i žena. Nisu homofobni, tvrde, ali nisu ni kukavice, prebiju svakog homoseksualca koji im se nađe na putu. S medijima i novinarskim kamerama nešto su oprezniji. Dizajner jedne majice zaista se razigrao, pa na njoj najvećim slovima piše Ostaše, a ispod znamenito slovo (koje, barem u Hrvatskoj, ne treba prijevod) a zatim, sitnijim slovima, Hrvatskoj. I ispod svega prijevod slagaljke Ostaše u Hrvatskoj, to za one s nižim kvocijentom inteligencije: Hrvati koji nisu emigrirali. Mađarski i drugi evropski neonacisti imaju identičan smisao za jezične igre, oni vole misterioznu brojku 88. Slovo H je osmo po redu u abecedi, dvije osmice su dva slova H, a HH je kratica za Heil Hitler.

Sve to, dakako, vide lijevo orijentirani intelektualci, filozofi i politički mislioci, koji se svi trude da nađu korektan i indiferentan naziv za slične pojave po Europi. Popularni “kišobranski” termin populizam račva se poput dimljenog suhog kaspijskog šarana, voble (Rutilus caspicus), kojega su u neproduktivna sovjetska vremena ruski pijanci račvali prstima, sisali presoljene suhe riblje trešćice i dobrano ih zalijevali pivom. I dok lijevo orijentirani politički mislioci s ukusom, mjerom i znanjem procjenjuju ove nove političke, društvene i kulturne konstelacije, dotle se lokalni neofašisti i neonacisti sasvim dobro zabavljaju i pokazuju otvorenu namjeru da se u skoroj budućnosti zabave još bolje.

13.

U vrijeme srpanjskih i kolovoških proslava ovoga i onoga eskalirala je i “izbjeglička kriza”. Hrvatska policija brzo se zasitila suzdržanog ponašanja, pa je krenula u intimniju komunikaciju s izbjeglicama. U rezultatu je broj što mrtvih, što premlaćenih, što pokradenih (hrvatski policajci pljačkaju novac i mobitele) izbjeglica porastao, što je sve stiglo do “malicioznih” novinara The Guardiana. Sirijci, Afganistanci i Iranci pokazali su engleskim kamerama modrice, ali su hrvatski policajci čvrsto stali iza toga da su optužbe lažne, da “migranti dolaze u sukobe jedni s drugima te se međusobno ozljeđuju”. U jedan televizijski kadar uletio je mladić, simpatični Sirijac, koji je na elokventnom engleskom ispričao kako je u Velikoj Kladuši, na samoj granici s Hrvatskom, gdje je otvorena neka vrsta improviziranog izbjegličkog prihvatilišta, pokušao naći posao, ali su ga svi koje je kontaktirao tjerali s istom frazom, kao s kakvom verbalnom metlom: Nema ništa!Nema ništaNema ništa! Sirijac, ne bez smisla za humor, izgovara pred kamerama, a na jeziku domaćina (svejedno kojem, jer na sva tri – hrvatskom, srpskom i bosanskom – rečenica isto znači i isto zvuči): Tu nema ničega!

14.

Na novom zagrebačkom aerodromu (i on nosi ime Franje Tuđmana, čime se Franjo Tuđman suptilno dovodi u vezu s Charlesom De Gaulleom i J.F. Kennedyjem) čekam let za Amsterdam. Za aerodrom se ne može reći da nema ničega, ali je aerodromski prostor još uvijek poluprazan. Nema kupovnih atrakcija kao na mnogim drugim aerodromima. Zagrebački aerodrom – čini se više zbog nedostatka ideja, nego zbog promišljenog koncepta – gotovo da odiše asketskom atmosferom skandinavskih aerodroma. Zato su mi se u prvoj sekundi dopali veliki i zamjetljivi reklamni panoi na kojima je pisalo Return from Zagreb with smile, dok u drugoj sekundi nisam shvatila da se radi o reklamama mišljenima da privuku potencijalne korisnike dentalnog turizma. Reklamni slogan – Vratite se iz Zagreba s osmijehom! – u sekundi je mnoge stvari stavio na svoje mjesto, u pragmatičnu perspektivu.

Pravi frajeri shvatili su da opstanak u Hrvatskoj, ali i posvuda u svijetu, leži u sferi raznoraznih usluga, da cio svijet, ako se čovjek samo malo zadubi u problem, povezuje jedna jedina aktivnost – razmjena usluga. Većina ljudi na svijetu servisiraju jedni druge. Zubarice i zubari, frizerke i frizeri, pedikerke i gotovo nikad pedikeri, kozmetičarke i rijetko kozmetičari, plastičari i plastičarke, treneri i trenerice, maseri i maserke, terapeuti i terapeutkinje, konobari i konobarice, sobari i sobarice, radnice i radnici u seksualnoj industriji, i mnogi drugi – svi su oni globalno ulančani i umreženi, svi su davatelji i primatelji raznovrsnih usluga. Uostalom, nisu li Hrvati istjerali Srbe iz Krajine da bi sami postali krajišnici, branitelji “predziđa kršćanstva”? A sudeći po svježim izvještajima The Guardiana svoj posao obavljaju efikasno, štoviše premašuju očekivanu normu.

Hrvati marljivo ugrađuju implantate Talijanima, Austrijanci po svoje zube radije idu u Mađarsku i Slovačku, a oni manje solventni kreću istočno, prema Bugarskoj i Rumunjskoj. Zagreb i Rijeka konkuriraju Budimpešti. Beograd je jeftiniji, kažu, pa mnogi preusmjeravaju destinacije. Sofija je, kažu, još jeftinija. Nova meka je i Turska, tamo se može dobiti sve, tamo si turist može ugraditi implatante, skinuti mrenu s oka, operirati kuk, i pri svemu tome obnoviti garderobu jeftinim, a kvalitetnim kožnim odjevnim predmetima.

Čini se da je prema aktivnostima servisiranja okrenut i hrvatski novi obrazovni sistem. Političke elite, crkva i vojska stupovi su mnogih, pa tako i hrvatske države, treba samo uvjeriti građane da poslušno podupru te stupove. Većina hrvatske djece radije poslušno kreće u stručne srednje škole, što samo znači da će Hrvati u skoroj budućnosti biti nacija konobara, pedikera, fizioterapeuta, masera, policajaca, popova i političara (za ovo posljednje i ne treba škola). Zato Hrvati imaju dva izbora: ili da odu iz Hrvatske i budu negdje drugdje konobari, pedikeri, frizeri i maseri, ili da ostanu i prepuste se situaciji kao ono jadno odrano brdo na Petrovoj gori. Stvari će se događati kako će se događati, s nama, ili bez nas. Treba se opustiti i pustiti da nas voda nosi.

I dok čekam let za Amsterdam, mislim o tome da moja odluka da se “prepustim vodi” ipak nije bila loša. Prema slavenskoj, osobito ruskoj folklornoj mitologiji, banja je mjesto bogato spiritualnim sadržajima. Mjesto je značenjski ambivalentno: u banji se obavljaju rituali rođenja, ali i rituali sahrane, u banji se nadalje obavljaju rituali gatanja, gledanja u budućnost. Banja je mjesto spiritualnog čišćenja, ali i onečišćenja, mjesto gdje se polijevamo vodom, ispiremo nečistoću, sapiremo grijehe, istjerujemo zle duhove, ali se njima i izlažemo. (U banji žive zao duh bannik i strašna vještica obderiha.) Živa voda, mrtva voda, šutljiva voda, sve te vode prema ruskim paganskim vjerovanjima posjeduju magične moći. Ne znam jesam li u ubogom Topuskom uspjela uhvatiti što od banjskog spiritualnog repertoara, ali priznajem da je ideološki koktel sačinjen od sastojaka postkomunizma i slavenskog paganizma zanimljiv. Imam osjećaj da je i moja kralježnica profitirala od boravka u toplicama, kao da je savitljivija.

Razmišljam o tome kako ću za koji dan iz Amsterdama putovati za New York. Tamo ću, neometena suvišnim osjećajima, u MoMi pogledati hvaljenu izložbu Toward a Concrete Utopia: Architecture in Yugoslavia, 1948-1980. Tamo ću, pretpostavljam, vidjeti i projekte Vojina Bakića, njegove skice i nacrte za spomenik na Petrovoj Gori. Možda će tamo i meni, kao i drugim posjetiocima, biti manje važno jesu li svi ti objekti sagrađeni ili nisu, postoje li ili više ne postoje, jer će izložene skice potvrditi da je san o realizaciji socijalističke utopije postojao. A u ovom vremenu postistine posve je moguće da će vandale, populiste, barbare, devastatore i rušioce tretirati kao pripadnike avangarde koja zagovara virtualnu umjetnost. I što je s Volandovom tezom da rukopisi ne gore? Možda ipak gore? Ili ne gore? Ili to pitanje više uopće nije relevantno?

________________
  1. Toplice su se ušunjale na mala vrata i u prozu autorice ovih redaka: drugi dio svoga romana Baba Jaga je snijela jaje smjestila je u izmišljene češke toplice, koje su trebale podsjećati na Karlove Vary, u kojima autorica, nažalost, nije bila.
  2. KGK se, naime, posve necenzurirano baca u zagrljaj svakome: polugolim nogometašima hrvatskog nacionalnog tima, nogometašima konkurentskih timova, državnicima, generalima i običnim vojnicima, korumpiranim domaćim političarima i ratnim kriminalcima, stranim turistima, ubojicama, djeci, onima koji nekoga sahranjuju i onima koji svadbuju.
  3. Spomen-park Dotrščina zamišljen je kao mjesto počasti žrtvama fašizma. Ustaše su onamo dovlačile, ubijale i u masovnim jamama zakopavale hrvatske antifašiste, među kojima i 2000 komunista. Prema posljednjim službenim podacima iz 1985. u Dotrščini je pogubljeno oko 7000 antifašista. 1990, u skladu s promjenom vlasti, obustavljena je gradnja spomenika u spomen-parku i otada je Dotrščina izložena devastaciji.
  4. Konjuh planinom, partizanska pjesma, nastala 1941, za koju je stihove napisao Miloš Popović-Đurin, a glazbu legendarni jugoslavenski kompozitor Oskar Danon.
  5. Betonski spavači je dokumentarna četverodjelna serija redatelja Saše Bana (započeta 2016.) o mnogim primjercima jugoslavenske modernističke arhitekture (stare jedva pedesetak godina), koja je s raspadom Jugoslavije i formiranjem novih država prepuštena propadanju, devastaciji i nestanku.
  6. O glazbenom agit-propu za vrijeme rata 1991-1995. Miroslav Sikavica snimio je odličan dokumentarac Louder Than Guns (Glasnije od oružja), 2017.

Izvor: Peščanik.net